Kujica na kotačima

petak , 15.12.2006.

Netko se veseli radi obećavajućeg seksa za vikend, netko radi potencijalnog dobitka na lutriji, a mene najviše veseli dobrobit mojih Zverki, bez imalo farbanja.
Kada u nešto toliko ulažete kao ja u njih, raduje vas svaki napredak ili pomak na bolje, a isto tako rastužuje svaki korak nazad. No, danas pišem samo o dobrim stvarima.
Sklonost životinjama s invaliditetom ste, barem vi koji tu dolazite neko duže vrijeme, mogli primijetiti.
Jedna od mojih Zverki s invaliditetom (to je politically correct izraz, a ne invalidi, hendikepirani i slične gluposti) je i Belka, kujica koju smo pronašli na Petrovoj.
Preživjela je sudar s dva auta, mukotrpnu operaciju kralježnice, akupunkturu i elektro-stimulacije. Sve to joj je pomoglo taman toliko da preživi, a nakon toga je napredak bio zanemariv. To je bilo prije skoro četiri godine.
Nikada nisam htjela odustati i uspavati je, bez obzira na sve probleme s kojima smo se susretali – mislim na dekubituse, epileptične napade, stavljanje pelena i slično.
Lagala bih kada bih rekla da mi nije bilo teško, da se odmah razumijemo.
Jako je naporno imati psa s tim stupnjem invaliditeta. Prostor u kojemu boravi morala sam prilagoditi njoj, odnosno njezinu kretanju na prednjim nogama, nespretnostima i fiziološkim potrebama koje slabo, gotovo nikako, ne kontrolira.
I sve to jako puno košta, od same operacije, postoperativne njege, akupunktura, tableta, pa i pelena i prostirki na kojim leži.
Ovo sve pišem jer vam želim pokazati da sam svjesna situacije i da sam vrlo svjesno u sve to ušla.
Ono što me cijelo to vrijeme inspiriralo je Belkina volja za životom.
Ona se nikada nije predala. Mnogi ljudi bi joj pozavidjeli na tome.

No, nažalost, niti moje želje niti njezina volja nisu bile dovoljne da ona opet prohoda. Bilo je nužno osmisliti neki način kretanja, kako ne bi ostatak života provela unutar četiri zida našeg stana.
Tu se, niotkud pozvana, našla gospođa Lela, koja i sama skrbi o hrpi životinja ali je, hvala bogu, boljeg imovinskog stanja od mene.
Pristala nam je kupiti invalidska kolica za Belku.
Pronašli smo Eddie's Wheels for Pets , izmjerili Belku, poslali im mjere i čekali.
Nakon troškova od 1.000 eura, kolica su stigla i Belka se sinoć prvi puta prošetala. Nitko je nije nosio, nije se mučila i vukla po podu, nego se kao i svi drugi psi kretala sama i slobodna.
Ne znam tko je bio sretniji - ona koja ponovno hoda, trči, njuška i druži se s ostalim psima na cesti, koji su doduše pomalo zazirali od spodobe u kolicima, ili ja, jer joj napokon mogu pružiti život kakav zaslužuje.
I jedva čekam vikend da prolandramo po gradu.
Eto, sada kad na ulicama Zagreba ugledate ove dvije


znat ćete tko su najsretnija čovjekica i kujica na zemlji!






Još jedna opaska, meni za dušu...

Ne želim vidjeti komentare ovoga ili sličnog sadržaja:

Bolje da pomažete ljudima! Bolje rađaj djecu!

Pomažem ja i ljudima, ali životinjama ipak pomaže puno manji broj ljudi i ja sam među njima. Boli me dupe ako je to nekome glupo ili pogrešno.

Isto tako, brišem i ovakve komentare:

Kak tužno! Joj! Ajme! A jaaadna! Jadna malička! Beba mala jadna! Sirotica! Jadna ti! Joj!


Takvi komentari su fuj i nepoticajni i ukratko, ne podnosim ih, pa molim da mi uvažite taj, eto, mali zahtjev!

Osobe (pa i životinje) s invaliditetom žive među nama i ravnopravne/i su građanke/i (odnosno životinje) Republike Hrvatske.
Njih ne trebate sažalijevati, zaobilaziti ili, još gore, zanemarivati, nego ih prihvatiti kao sebi jednake, pa se tako s njima i ophoditi.

Svima ugodan vikend želi Leteća Medvedica!