Jedva sam se uspjela probuditi i otrčati na posao na vrijeme i sada umjesto da radim ja trčim na blog da napišem utiske od jučer.
Žao mi je zapravo da to nisam napravila sinoć kad sam se vratila doma puna osjećaja i energije. To je zapravo bilo danas ujutro ali ja dane ne računam po satima nego po spavanju, tako da je jučer trajalo da 3 ujutro.
Dežurala sam na Trgu u šatoru u kojem se vadila krv, što je bilo super jer se nisam smrzavala kao volonteri/ke koji su bili vani, a užas koji me omutavio pri prvom susretu s Vampiricama s Rebra vrlo brzo se pretvorio u oduševljenje koje me je držalo cijeli dan. Ljudi su navirali u potocima i rijekama tako da jadne Vampirice doslovno nisu stizale predahnuti a kamoli otići na wc. Teško mi je, ma zapravo nemoguće, prenijeti vam kako je biti dijelom toga, nečega toliko pozitivnoga i smislenoga.
Dolazili su zbilja različiti ljudi. Osobno su me se najviše dojmile tri osobe. Prva, koja je došla s mamom jer uvijek pada u nesvijest i koja se cijelo vrijeme tresla i plakala ali je htjela dati krv i nitko, pa ni Vampirice je nisu uspjele odgovoriti, čak i nakon nekoliko uzastopnih bockanja. Odlična je bila još jedna cura koja je stajala u redu blijeda kao kreč, stajala sam pored nje jer sam bila uvjerena da će pasti, ali nije, a na kraju su joj Vampirice vadile krv na krevetu. Fenomenalan mi je bio i jedan branitelj bez nogu, kojega je žena dogurala u kolicima. Ma, svi su bili predivni, mladi i stari, muški i ženski. Morala sam se susprezati da ih ne grlim i ne ljubim.
Do 16 sati, broj potencijalnih darivatelja koštane srži popeo se na skoro 1000! Prije Anina pisma, u registru je bilo svega 150 ljudi, pa sad vidite!
Koncert je počeo u 20 sati. Prije toga su počele dolaziti Zvijezde i Zvjezdice. Gledala sam ih u backstageu i priznajem, jako su me se dojmili. Toliko da sam jutros Ljubavi rekla da želim cd od Lane Jurčević, Harija Rončevića i Ivane Banfić! I fakat ću ih slušati! Napominjem samo da se zna da ja od svih njih ne znam skoro niti jednu pjesmu, ali jučer su me dobili. Ta mala Lana Jurčević je prekrasna, topla i toliko vesela osoba da se uz nju moraš oraspoložiti. Ivana Banfić me osvojila ozbiljnošću i nježnošću. A Harija Rončevića uopće nisam znala prije i baš mi je žao bilo da ne znam niti jednu pjesmu. Prekrasan glas ima taj veliki čovjek i jako je topla osoba. Bio mi bed da ih žicam za fotkanje a baš mislim da sam trebala. Nema veze, puno im hvala da su došli. Ne samo njih troje, nego svi glazbenici/ce i plesači/ce. E da, E.T. ima fenomenalne plesačice i plesače ili bolje reći akrobate! Gledala sam ih dok su se pripremali za stage i nisam vjerovala svojim očima.
Vrhunac koncerta dogodio se na samom kraju kada smo svi skupa na stageu pjevali Želim život! Ajajajaj, to stvarno ne mogu opisati, žao mi je! Kad sam ugledala sve te ljude ispred pozornice, zatim i sve nas na pozornici, divne, divne ljude, noge su mi se počele tresti i zaboravila sam većinu teksta pjesme… Imam osjećaj da je pjesma trajala čitavu vječnost i da nas je bilo barem milijun ako ne i više. Užasno, užasno ponosna i sretna!!!
Od 13 sati opet dežuram u šatoru pa žurim.
Bit će i fotki!
Post je objavljen 22.12.2006. u 11:56 sati.