Weihnachten in Wien...

utorak , 12.12.2006.

Da, baš kako kaže moja baka i hrpa drugih baka na svijetu koje su nepresušno vrelo prigodnih poslovica - sve što je lijepo, kratko traje - tako je i naš izlet u Beč bio kratkog daha. Napunila sam baterije i pristojno se odmorila od svakodnevice, a to mi je bio i cilj. Napravila sam ravno 138 fotki ali ću vas terorizirati naknadno jer sam u svinjcu doma zaturila USB kabel i moram čekati kolegicu Biljanu koja ima isti pa će mi ga ljubazno ustupiti, možda već danas.
Hoću li prvo o šopingu ili o Sehenswürdigkeiten?!
Ipak prvo o šopingu, to mi je manje bitno na neki način...

Kao i uvijek nisam imala dovoljno love da kupim sve što mi se svidjelo, ali da jesam, šoping bi izgubio svoju čar. Dakle, sve što sam htjela obavila sam u petak, koji je bio neradni dan Austrijancima, još nisam saznala zašto, ali su trgovine radile. Loš tajming za šoping jer su u trgovine osim nekoliko milijuna turista navalili i svi pokretni Austrijanci tako da se u redovima čekalo i po pola sata. Ne i ja, nemam živaca za redove i gužve. U prvom HM-u na Hilferici sam si pronašla hlače (20 eura, malo "svečanije", crne sa sivim prugama, kakve inače na nosim ali uvijek trebam), majice (5 eur, roze fensi-šmensi), pidžamu (12 eura flanelsku sa Snoopyem) i termo dokoljenke (7 eura, s Hello Kitty). Znam da sve skupa nije kvalitetno, ali omjer cijene i kvalitete je prilično dobar i neusporediv sa zagrebačkom ponudom.
U Gerngrossu (velika robika na Hilferici) uspjela sam pronaći Adidas tenisice za 30 eura, a iste takve sam u Zagrebu vidjela za 699 kn! Možete li zamisliti sreće na licu vaše najdraže stonoge kad ih je ugledala? Sreća je bila tolika da sam ih odmah u veceu obula pa kasnije natukla žuljeve. Budala. Još nešto: ili meni noga rapidno raste ili su se brojevi cipela promijenili, ali ove su broj 42 i 1/3, a inače nosim broj 40. Svoj uobičajeni broj nisam uspjela prevući preko palca. Čudno.

U Gerngrossu sam pronašla i savršene božićne ukrase i totalno odvalila na tom odjelu s điđama (džidžama?!) jer i inače padam na božićni kičeraj a ovdje je sve bilo toliko savršeno posloženo i aranžirano da sam morala provesti sat i pol u pregledavanju i fotkanju. Te điđice nisu baš jeftine ali ipak sam si uzela par sitnica. I to bi bilo sve od šopinga. Nemam baš volje za to, pogotovo u Beču gdje sve sjaji i mami pa se lose osjećam, kao u nekom predepileptičnom stanju.

Sehenswürdigkeiten... Ovaj puta izbor je pao na muzej Albertinu koja još samo do početka siječnja nudi Picassa, preko 200 slika i grafika, Warholove grafike s poznatim umjetnicima, pjevačima i sličnim poznatim ljudima, i još jednog švicarskog slikara kojemu ime nisam zapamtila, mea culpa, ali ako odete za linkom vidjet ćete ga.
Što sam naučila?
1. Picasso je radio i skulpture. Možete se slobodno smijati, ali ja to nisam znala. Općenito sam malo znala o Picassu, ali sad znam puno više.
2. Picasso je bio opsjednut ženskom anatomijom (čik pogodite kojim dijelovima!) tako da sam "pipice" vidjela svakakve, od trokutića finih, glatkih i izbrijanih, do trokutetina/trokutčina obraslih u dlakurde. Na nekima je išao toliko u detalje da se vide svi dijelovi od klitice do stražnjeg ulaza/izlaza i dobro bi poslužile studentima medicine, zbilja sam u to uvjerena. Grudi isto ima svakakvih veličina i oblika a one se po Picassu nalaze na glavi, pod pazuhom, među nogama i na leđima. Ljubav je zaključila da bi Picasso zasigruno i mene slikao da me je kojim slučajem imao čast upoznati. Šalu na stranu, bilo je zbilja impresivno.
3. Warhol je genijalac! To zapravo nije nova spoznaja jer sam već gledala njegovu izložbu u Baselu prije par godina, ali sad sam se u to uvjerila. Portreti poznatih (Mick Jagger, Aretha Franklin, mladi Beatlesi i još neki, uključujući i Michaela Jacksona dok je još bio muškarac i crnac) užasno dobro izgledaju iz blizine. Radio ih je tako da je modele, ako sam dobro shvatila, prvo fotkao, onda fotku diaprojektorom projicirao na platno i zatim oslikavao, bojao i dodavao detalje. Dio je nastao i na ogromnim grafofolijama iliti prozirnicama, noćnim morama svake profesorice, ispod kojih je lijepio raznobojne kolaže i po potrebi dodatno oslikavao. Jako, jako dobro. Kompozicije su fenomenalne. Ja sam kao mulac stajala pred slikama i piljila u sve detaljiće.
4. Ulaznica od 9 eura stvarno nije visoka cijena za ovo iskustvo

Htjela sam pogledati i izložbu "Marc Chagall in Wien" u Kunstforumu ali sam odustala zbog predugačkih redova. I zapravo sve to jako dugo traje. U Albertini smo bili sigurno tri sata.

Ovo mi je prvi puta da sam otišla u Beč za vrijeme Adventa ili Došašća tako da sam uistinu bila šokirana brojem ljudi na ulicama. Istina je da je Beč predivan u ovo doba, ali količina ljudi je zbilja odbojna pa odlazak preporučujem samo onima s debelim živcima - meni su gužve odbojne. Osim gužve, cijeli grad šljaštri od ukrasa i žaruljica tako da sam zbilja na trenutke imala black oute.

Posjetila sam i neizbježne Christkindlmarktove (kakva složenica!) koji su dio tradicije Beča, pa ih nisam imala srca propustiti, iako mi je i tamo bilo stresno zbog, pogađate, užasne gužve. Sve izgleda kao u bajci, vidjet ćete fotke, ali ljudi je zbilja previše, pogotovo predvečer. No, za razliku od Hrvata, Austrijanci kažu „Pardon“ ili „Entschuldigung“ ako te nehotice gurnu ili se zabuše u tebe pa ti se šećerna vata razvuče po licu, pa im opraštam sve. Bili sam na glavnom marktu pred Rathausom, koji je, po mojoj procjeni, i najveći. Zanimljivost: Austrijanci su ludi za šećernim vatama i osim klasičnih na štapiću pakiraju ih i u jumbo pakiranja za kućnu upotrebu. Boje: roza, žuta i plava. Ja odabrala plavu, prvi puta nakon valjda 20 godina sam je jela, a sad znam i zašto – to je ipak šećer bez okusa, zubi i jezik su mi bili plavi a plav mi je bio i obraz i dio kose.

Bili i u Freyungu na Altwiener Christkindlmarktu, koji je zapravo najstariji markt i tamo se na manjem broju štandova uglavnom mogu naći proizvodi u maniri "starih zanata", jako lijepo sve skupa i tamo nije bilo veće gužve, a osim toga na improviziranoj pozornici smjenjuju se zborovi koji pjevaju božićne pjesmice. Kiša me omela i pokvarila ugođaj.

Inače, vrijeme je bilo pretoplo za ovo doba godine tako da mi je jakna stalno smetala. Posjetila sam i Markt (ili Weihnachtsdorf, ne sjećam se više?!) između Natur- i Kunsthistorisches muzeja. Zanimljivost: u blizini je parkiralište autobusa i vidjela sam tablice od Našica, Slatine do Splita i Dubrovnika a na marktu uglavnom čujete hrvatski - očito jako puno naših agencija organizira posjete Beču u ovo doba godine. Premda, jeftinije ispadne ako idete u vlastitom aranžmanu – ho(s)tel se može pronaći već za 20 eura po osobi, a ako idete vlakom i boravak uključuje noćenje sa subote na nedjelju dvije povratne karte koštaju 700 kn, što je pristojno.

Možda sam nešto i propustila, ne mogu više misliti na Beč jer moram i raditi, tako da ću vas vjerojatno terorizirati naknadno. Ma, prebrzo nekako prođu tri dana, imam feeling da sam malo toga obavila. Nevermind, lijepo je vratiti se doma...