Free Hugs
četvrtak , 16.11.2006.Pustite ovaj video, prikladan je i potreban za fabulu...
Kako biste reagirali da na cesti negdje kod nas ugledate muškarca sličnog ovome? Biste li prošli pored njega zgražajući se ili biste ga zagrlili?
Nedavno sam na YouTube vidjela ovaj video a jučer me Wwoolf podsjetila na ovu priču.
Free Hugs (pogledajte ako vas zanima), kako se ideja zove, započela još prije dvije godine u Australiji i otamo se proširila po cijelom svijetu. Vidjela sam video dokaze iz Italije, Argentine i Španjolske, a dalje mi se nije dalo tražiti.
Muškarac znakovita imena Juan Mann izašao je jedan dan na vrlo prometnu ulicu u šoping zoni u Sydneyu, istaknuo "Free hugs" natpis i prilazio ljudima. Kao što se vidi u videu, ljudi su ga u početku s nevjericom gledali, a kasnije prilazili i grlili ga.
Moja prva reakcija bila je smijeh. Smiješna mi je bila čitava koncepcija, on kao takav, ljudi koji mu prilaze i zapravo sve u cijelosti. Nakon te prve reakcije, prešla sam na cmoljenje. Kod mene to tako ide - prvi obrambeni mehanizam mi je smijanje, ismijavanje, cinizam, a nakon toga prelazim u fazu prihvaćanja, pa oduševljavanja. Koje uglavnom završava suzama.
Oduševila me čitava ideja. Pjesma od Sick Puppies mi je predivna. Ljudi koji mu prilaze. Pogotovo On, koji je došao na tu ideju.
Pitam se, jesmo li uistinu u toj mjeri otuđeni/usamljeni/nevoljeni da bi nam tu i tamo dobro došao zagrljaj od nekoga koga ne poznajemo?
Ne znam. Ja sam voljena, to osjećam i znam, zbilja sam voljena, ne mogu se potužiti. Hvala ti Bunko! Hvala i roditeljima, bratu i prijateljima!
Moj problem je empatija koja me proganja. Gledam ljude oko sebe, probleme s kojima se svakodnevno suočavaju, pitam se kako im je i sve mi to teško doživljavam. Zapravo sve teže. Ne radi se tu o pms-u ili nekom hormonskom poremećaju, da odmah razjasnim, jednostavno sam takva osoba i trebam iznaći način da posljedice malo ublažim.
Nije baš ugodan osjećaj spoznaja da gotovo ne prođe niti jedan dan da se ja na rasplačem. Vijesti gotovo uopće više ne gledam jer se rascmoljim na slike prometnih nesreća, prirodnih katastrofa i pogotovo ljudskih gluposti poput rata i ubijanja. Na djecu i životinje sam posebno slaba. Jutros sam vidjela pogaženog goluba na cesti i današnji dan mi je upropašten. Ne znam kako da si pomognem.
Plače mi se i kada vidim prosjake ili "ekologe" koji u sumrak izlaze na ulice i kopaju po kantama za plastičnim bocama. Neko vrijeme sam boce nosila u DM i bila sretna s pet kuna povrata, ali više ni to ne radim. Skupljam ih i dalje pa onda predvečer iznesem na ulicu u nadi da će ih uzeti netko kome pet kuna treba više nego meni. Ideja da ih poklonim Crkvi za obnovu tornjeva katedrale mi je odbojna.
A stvarno nemam novaca.
Nisam bila te sreće da su mi roditelji ostavili ili uštedjeli za stan. Mojima je uvijek bilo važnije da imamo fine papice (opsesija Slavonaca!), svake godine idemo na more, imamo abonoman u kazalištu i barem jednom tjedno idemo u kino ili na ručak negdje van. Nikada nisam imala problema s džeparcem i odjećom i obućom koju sam trebala i željela. Moji su u Osijeku do nedavno imali dva stana koja su odlučili prodati kako bi mogli izgraditi kuću na ruševini u Antunovcu u kojoj su do rata živjeli baka i djeda, a za koju je djeda i poginuo u vojsci 1991. Kuća u Vukovaru je sravnjena i stric je dobio obnovu od države samo za sebe, dakle nekih 35 kvadrata ako se ne varam. O, j.b.mu, sad mi se opet plače...
A što ću?! Mogu samo kukati. Bunko i ja imamo nekoliko kredita i minusa na računima koje pokušavam handlati ali mi ne ide. Uspjela sam upasti na famoznu bankovnu "crnu listu" tako da kredit za auto i stan neću uspjeti podići barem još tri godine. Puno love nam odlazi na Zverke, jer ih treba prehraniti, liječiti, čistiti, a sve to košta novaca i novaca. Ne žalim se ja, daleko od toga. One mi vraćaju sva ulaganja i ljubav deseterostruko i ne bih ih mijenjala nizašto na svijetu! Stanarina mi je poseban jad svaki mjesec.
Zahvalna sam da smo zdravi. Bunko mora poraditi na stresu a ja na mršavljenju i bit će u redu.
Ponekad samo poželim da smo On ili ja drukčiji, da se bolje znamo izboriti, snaći za lovu ili neku pomoć, ali odustajem polako od toga i učim se nositi sa stvarnošću koja mi ponekad izgleda užasno okrutna.
Još okrutnija mi je činjenica da mnogo ljudi živi u milijun puta gorim uvjetima od nas i to mi je tužno, to me zbilja fizički boli i uništava iz dana u dan. Znam da ne mogu pomoći. I ovo što sada radim s dostupnim resursima je dobro, puno bolje od onoga što radi većina ljudi, toga sam svjesna, ali moja teorija je da je "dobro samo prepreka još boljemu", Tata mi to ponavlja otkako znam za sebe. Trebala bih stremiti boljemu...
Upravo zato mi se ova kampanja Free Hugs toliko dopala. Zagrljaj je jako bitan. Prijenos pozitivne energije i želja.
Možda bih trebala dijeliti zagrljaje ljudima na cesti?!
Ne znam kako bi moja Baka Prosjakinja s Britanca reagirala da joj umjesto par kuna udijelim par zagrljaja?!
Ili da napuštenu i bolesnu macu zagrlim umjesto da je ponesem kući?!
Sad sam cinična, a nije mi to bila namjera.
Stvarno mi se sviđa ova ideja. To sam htjela reći.
komentiraj (13) * ispiši * #