Draga Ana,
ne znam zašto ti ovo pišem jer ono što ti zapravo želim reći nije za javnost. Mislim da će mi biti lakše ovako. Možda.
Kako i inače izbjegavam vijesti a trenutačno sam u Osijeku, družim se i veselim sa svojima, vijest o tvom odlasku prenio mi je Bunko iz Rima. Nisam mogla vjerovati i dalje ne vjerujem. Tupilo koje osjećam ne mogu ti opisati. Ovo je toliko glupo i jadno da nemam riječi. Do prije par dana si pisala poruke, vrlo optimistične poruke, a sada te više nema. Kako je to moguće? Što se dogodilo? Ne znam.
Sjela sam u Press caffe i samo letimično pogledala par stranica uključujući i ovaj blog koji su ti otvorili gdje sam pročitala poruke koje su ti napisali ljudi s odjela. Ma, ne znam. Obuzela me tolika tuga da ne mogu ni razmišljati a kamoli suvislo napisati koliko je tvoj odlazak preuranjen i besmislen. Ne mogu ni zamisliti kako je tvojima i kako će oni preživjeti sve ovo.
Doći ćemo na sprovod svakako.
Žao mi je da ti za života nisam uspjela reći kako si divna i pozitivna osoba i koliko bi svijet bio ljepši da si ostala među nama.
Ostaje mi neka nada u ponovni susret. Negdje već.
Puno te volimo i mislimo na tebe,
Bunko i Tedica
Post je objavljen 27.11.2006. u 09:00 sati.