Trebam danas završiti dva budgeta. Onako, baš dva prava. Nisam to nikada radila pa me baš zanima kako ću uspjeti. Zanima me to već 6 i pol sati, otkako sam stigla na posao. I nisam prstom mrdnula. Još. Ali hoću, imam još sat i pol vremena.
Vikend sam provela tako, malo kao domaćica, malo kao intelektualka. Detaljno sam spremila kuhinju nakon dva mjeseca. Bila na Interliberu, odnosno gurala se i živcirala na Interliberu. Ubola sam i par zanimljivih knjižica koje još stoje u vrećici na stolu. Večeras ću se njima pozabaviti.
Muči me zaštopani nos.
Još više od nosa muči me papir na stolu. Jutros sam ga izvukla. To je jedan posve običan papir koji koristim već mjesec dana. Nisam organizrana i nemam neki planer ili rokovnik pred sobom, nego imam taj jedan papir na koji zapisujem sve što trebam. već se totalno ofucao i zajključila sam da neke stvari trebam prepisati jer će mi trebati. Krenem tako prepisivati sve na jedan drugi papir i zaključim kako sam uglavnom zapisivala gluposti koje mi trebaju. Osim dva-tri telefonska broja.
Papirom dominiraju srca. Svih oblika, veličina i boja, ovisno o olovci koju zgrabim taj dan. Srca nisam prepisivala ali ona su me potaknula na razmišljanje.
Već dugo posvuda crtam srca.
Kada o nečemu napeto razmišljam. Kada telefoniram. Kada mi je dosadno.
Kada simultano prevodim, to mi pomaže koncentraciji, to sam skužila.
Kada sam bila mlađa u istim situacijama ispisivala sam ime Nikola.
Na najrazličitije načine.
Ne poznam niti jednog Nikolu.
Sin mi se neće zvati Nikola.
Zašto baš Nikola?
Zašto sam odjednom prestala pisati Nikola i počela crtati srca?
To me baš zanima.
Može li se negdje pronaći neki tumač crtkarija?
Što takve crtkarije govore o nama?
Osim da gubimo vrijeme crtajući i razmišljajući o crtanju, a trebamo raditi.
Baš svašta.