SVID radio

četvrtkom | 18.30

Yeasayer
All Hours Cymbals
We Are Free, 2007



Ej, di ste, šta ima?

Šta stvarno?

Pa šta niste prije rekli.

Ovako ćemo... ajmo nešto skuhat pa da cijelo stubište u zgradi lijepo miriši. Danas – All Hours Cymbals a la Yeasayer, jedan relativno novi dish iz Brooklyna kojem čak i Barbieri daje prednost nad kanadskim receptima slične vrste, a i Bakalović se u zadnjem broju časopisa «Kod Ane – The Magazine» kune u svježinu ovog jela na majku i njenu bezuvjetnu ljubav. Po Reneu ova klopa, citiram ga, «iznenađuje svojom skromnošću».

Recept ide ovako: uzmete Peter Gabrielov glas kojeg prethodno dva dana namačete u crnoj marinadi od TV On The Radio s malo pojačanom dozom Tundea Adebimpea, naravno, i dobro ga ocijedite tako da se sav bajkoviti rok i world music potpuno izgube. Dobro ga nauljite tzv. Talk Talk uljem pa ga frknite u pleh. Protvon, ok? Dobro ajde, tepsiju, lušćeru, no. Oko njega naslažite velike komade Tears For Fearsa i Lindsey Buckinghama (upozoravam – stvarno velike komade) i sve dobro zalijte Wolf Parade saftom. Još po želji možete dodati malo The Earliesa, ali to ko voli. Posipati sa barbershop quartet začinima i staviti u pečnicu na dobrih sat vremena. Poslužiti uz Animal Collective, naravno, jer ipak je ovo vegan-hostile emisija/blog. I to je to... dobar tek! Voli vas Vaš Almo Čatlak. Ovaaj.. voli vas Vaš ek, to sam htio reći.

«Anyone can cook... but that doesn't mean anyone should!», kaže se u posljednjem Pixarovom remekdjelu, zato moje alegorijsko-kulinarske aspiracije na stranu, evo što stvarno, osim skupine subjektivnih asocijacija, jesu Yeasayer i njihov album prvijenac. A prije svega, nisu, iako ste možda iz recepta mogli steći takav dojam, kopiranti i reciklatori. Kad bi i kuhali/pekli po ovom receptu, dobili bi nešto sasvim novo, koje – da, podsjeća, ok, ali je i svoja, svježa i vrlo zdrava i hranjiva panja.

Yeasayer su četveročlani bend iz Brooklyna i, uz Dirty Projectors, Vampire Weekend i još neke, dio su nove koncentracije bendova iz te newyorške verzije riječke Mlake. Iako postoje već neko vrijeme, pažnju na sebe su privukli nastupima na prošlogodišnjim festivalima nakon kojih su uslijedila kritičarska hvaljenja. Anand Wilder, Chris Keating, Ira Wolf Tuton i Luke Fasano (četiri frenda odrasla u crkvenim zborovima i na mjuziklima) na «All Hours Cymbals» doista opravdavaju kritičarske frazeologije tipa «interesantna poliritmija» i «šumske atmosfere», no prije svega zadivljuju svojim četveroglasjem pomoću kojeg grade ozračja koja sljubljuju (aha! kulinarski lingo je još tu!) osamdesete i ove «nulte» godine, spiritualizam i gospelasto, gabrielovsko pjevanje, hendklepove i kompjuterske čare-bare a da niti jednom ne odu dovoljno daleko od svog gustog izričaja.

Bez obzira na sva maloprije nabrojena imena na koja Yeasayer mogu podsjećati, album «All Hours Cymbals» nije eklektičan, već je dosljedan od početka do kraja i bez beda odvodi na «neko drugo mjesto», izvan realnosti. Mnogim bendovima i kolektivima treba nekoliko godina da bi skupili dovoljno iskustva i pjesama da bi onda imali šta za reć a da je imalo pametno, a ovaj bend je već na svom prvijencu ponudio dovoljno stihovnih i glazbenih dubina za omanje tuđe karijere.

Kritičar «britanskog časopisa za Dylana, Lennona, Stonese i Younga i tu i tamo još koji bend» zvanog «Uncut» za glavnog vokalistu Yeasayera, Chrisa Keatinga kaže da zvuči kao da ne pjeva zato što zna ili može nego zato što mora i to nije daleko od istine. Cijeli album je veći od života samog, no uspjeh i njegovo funkcioniranje i tajna leže u tome što je ta veličina i velika/iskrena ekspresija izvedena vrlo uvjerljivo i niti jednom tu nema vonja na glumljene emocije ili na bilokakve pjesmostvaralačke kompromise koji jesu svojstveni bendovima takvog ispuha.

Za razliku od npr. Arcade Fire po čijem tempiranju himničnog trenutka možete namjestiti sat na mobitelu, odnosno točno razaznati koji dio je namjerno isfuran da bi polučio određeni efekt, Yeasayerima se himničnost i visoko emocionalni pasaži događaju kao mikroljepote i logične posljedice tijeka pjesme.

Nije se James Murphy, čovjek koji stoji iza BeatNochinog albuma 2007., iz East Rivera preselio u Brooklyn zbog rastuće scene, već zbog rastućih i bezobraznih cijena stanova na Manhattanu, no sad kad je promijenio adresu mogao bi otkriti vrlo zanimljivi novi punkt američke, inteligentne, osvještene i prije svega dobre glazbe. Yeasayer najistaknutiji su predstavnici brooklynskog «novog vala» koji se ne srame ni ne štede do finalnog rezultata – pjesme doći preko najnemogućijih utjecaja i uz mnogo mnogo samouvjerenosti.

Odlični prvijenac benda koji bi mogao dati još mnogo i sve u svemu - vrlo široka glazba ujednačenog filinga, utopijskog okusa, hipnotizirajućih, interesantnih i vrlo modernih glazbenih postupaka, rješenja i odličnih stihova koja svakako zaslužuje pažnju vaših lijenih ušiju.

The Pickings: Sunrise, 2080, No Need To Worry, Forgiveness, Waves, Worms, Red Cave

Nema Razloga Za Brigu: Fader Side Show, CMJ 2007

In 2080 i'll surely be dead: ...so don't look ahead, never look ahead.

Reci "da" i dignut ćemo stranicu: www.yeasayer.net

Yea,
ek.

p.s.

Burial
Untrue
Hyperdub, 2007



Samo ovo:

Da, stvarno je toliko dobar i vrijedan pažnje kao što su svi pisali. Preporućujem, ako ništa drugo onda barem prve dvije pjesme, ako ne brojimo intro, «Archangel» i «Near Dark» koje zbog više reverba nego što je to zakonom dozvoljeno u nekim manjim zemljama, te ispičanih i softverima akordiziranih «pjevanja» noćne suludosti i opsesije čine lakše podnošljivim, ako ne i plesnim. Nisam ni u najluđim snovima mislio da će jedan toliko bazičan i neuzbudljiv, te vrlo passe, pogotovo za sve zemlje na svijetu osim Britanije gdje je takva scena i danas jako živa, ritmički obrazac kao što je 2step (ili uk garage ili dubstep, as you like it) u 2007. ili 2008. biti nešto za što mogu reći – hej, ovo je dobro. Preporućujem svim starim Massive Attack fanovima koji su međuvremenu zaboravili kako lijepo može bit kad je tužno.

Situacija je nepodnošljiva.

Nadam se da će potrajati.

Ajde.