Korak naprijed ...

30.09.2004., četvrtak

Da...

- 20:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Optimizam

Ne gledaj uvijek dolje, na mraćne strane života. Ne budi crnogleđa jer ćeš postati posve blijed, potišten i trajno bolestan. Gledaj i sunčane strane života. Budi optimist. Optimizam je najčudesniji i najjeftiniji recept da dugo živiš zdravo i sretno. Optimizmu pripada zdrav duh. Ne duh pohlepe koji se može radovati jedino još raskoši i užitku, umišljenoj veličini i prestižu. Radost koja završava na dnu čaše ili sa zadnjim tonovima hifi-uređaja ili sa zadnjim poljupcem - nije prava radost. Istinskoj su radosti korijeni dublji. Ona raste iz duha ljubavi koji poput plamena prelazi od srca k srcu. Njoj je izvor u božanskom Duhu. Tog Duha ti želim, da nađeš radost i mir, komadić raja. Ovako kao danas već se dugo nisam osjećala... I ne, nije dobro Osim što sam već cijeli tjedan nešto kao bolesna, pa malo jesam - malo nisam, još su propali i planovi za vikend koji je trebao početi danas. I još kao šlag - jučer sam saznala da ću vjerojatno dobit otkaz. Ludilo. Iako je sve to rekla-kazala al moram priznat da je tako možda najbolje. Jer ja ne bi imala hrabrosti dat sama otkaz. Ja sam više igrač na sigurno... A ne radi mi se više tamo. Nikako. Ima svojih pozitivnih strana al nisam baš sigurna da tih par pozitivnih nadmašuje one loše kojih ima pregršt. Dakle, ovaj sam vikend sama doma. Kako ja mrzim biti sama. Danas još posebno. Kasnije ću morati doktoru a tako mi se ne da. Najradije ne bi išla. U biti bi sad najradije legla i spavala do subote u jutro. Odradila ono zbog čega sam morala ostati tu i onda opet legla pa spavala do nedjelje na večer. Onda bi se malo pripremila za prvi dan faxa pa bi opet spavala... Niš mi se ne da. Stvarno. Nego, od sinoč razmišljam "dal sam ja ljubazna osoba"... Što uopće znači biti "ljubazan"? Dal se u to broji i ono kad vam nije do ničega i najradije bi sve oko sebe poslali u neku stvar ali se iz nekih nepoznatih vam razloga i dalje smješkate i kimate glavom u nadi da će sugovornik (tj. onaj koji drži monolog al to ne kuži) skužit (barem) da vama nije do toga. I strpljivo čekate da završi. Zar nije to onda više strpljivost nego ljubaznost? Dal postoji netko tko je bezuvjetno ljubazan. Kome nikada ne pukne film. Netko, tko stavlja sve i svakoga ispred samoga sebe. I zar ne bi čovjek trebao biti primarno ljubazan do sebe. Ja ne volim kad ljudi viču na mene. Tad mi se plače. Ne volim kad napravim nešto pogrešno i onda mi ljudi seru (oprostite na izrazu). Tad mi se plače. Ne volim kad mi se ljudi smiju radi neke gluposti koju bi mogli napraviti i sami. Tad mi se plače. Ne volim osjećaj srama. Tada mi se plače. Ne volim kad ljudi loše pričaju o meni iza mojih leđa ali mi netko "dobronamjeran" to kaže. Plače mi se i tada. Ali ne vičem. U nijednoj od tih situacija ne vičem. Šutim. U svim tim situacijama šutim i čekam da ljudi završe. Da okrenu leđa. Da odu. Da ostanem sama. Tada se ili uvjeravam da su glupi i da sam ja bolja ili ... plačem ... Zašto sad sve ovo pišem. U protekle tri godine bilo je svih takvih situacija. A jučer mi rekoše (ti - dobronamjerni) da pričaju da nisam bila ljubazna. JA?! Nisam bila ljubazna?! Da, nisam bila ljubazna. Bila sam glupa, naivna i otirač kome god je trebalo. To ću vjerojatno i ostati. Ali me rastužilo. Jako me rastužilo. Oni kažu da nisam bila ljubazna. Pitam se - dal je ljubazno onda pod nazivom firme kupovati cd-e, pržiti glazbu i prodavati te spržene cd-e 30x skuplje - za cijenu za koju dobiješ originalni cd. Pitam se dal je to ljubazno do tih istih ljudi? Pitam se dal je ljubazno tražiti od mene da ako dođe inspekcija da sve to skrijem pod stol i kažem da se to ne prodaje? I u istom dahu prodati što više i ne izdati račun. To je ljubazno? Do tih istih ljudi? Gade mi se moralisti bez trunke morala. Glumci. Vlastiti život im je pozornica. Najgadnije je pak što je zavjesa uvijek odgrnuta. Odoh leći pa doktoru... P.S. Našla sam cd od Jinxa ... If God lent his voice to me to speak I'd say: "go to bed, world!" ... ... I've always been too lame to see what's before me ...

- 15:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2004., utorak

Traži svoj vlastiti put

Što više postaješ žrtvom sve većeg, zastrašujućeg materijalizma, što više tvoj osobni život pada pod utjecaj reklame, to ćeš više gubiti radost nad životom. Na duh i srce vrebaju uvijek nove želje koje nemaju nikakve veze sa srećom, ali ti ih nameće komercijalizirani životni standard, a zatim trunu na dnu tvog srca. Odupri se zavodljivosti reklame kad se ona odnosi prema tebi kao prema stroju koji treba kupovati, kupovati i kupovati... Odupri se tako brojnim ustaljenim uzorcima ponašanja, kojima često na dnu ne stoji ništa drugo doli sebičnost i plesanje oko "zlatnog teleta". Ti možeš biti ti sam! Imaš svoj vlastiti razum. I svoje vlastito srce. Budi ono što jesi i idi svojim putem u jednostavnosti, umjerenosti i ljubavi. I naći ćeš - možda prvi put u životu - istinsku radost. Preživčana sam danas da bih promislila i napisala nešto u odnosu na gornji tekst. Budući da sam loše i sa zdravljem, mislim da će biti najbolje da odem leći... Uskoro počinju predavanja. Nadam se još mirnom vikendu van Ljubljane. Iako počinju i moje obveze do mališana, nadam se neće biti frka ako prvi sat izostanem. Ošišala sam se. Trebala mi je promjena, neka svježina. Ono - za početak nove godine na faxu. Čisto reda radi ... Ispala je najbolja zurka ever. Baš sam zadovoljna. Ručak. Pa pa

- 13:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.09.2004., petak

Dom

Da bi bio sretan, potreban ti je dom. Bez njega ćeš se izgubiti u labirintu života. Umoran - u domu ćeš naći smiraj. Kad ti život postane krut i hladan, u domu ćeš naći toplinu i naklonost. U domu je tiha, divna sreća, kakva se vani nikada ne može naći. Za dobar, udoban dom moraš se pobrinuti sam. Sam si odgovoran za sve one koji su s tobom kod kuće. Ne budi ravnodušna i šutljiva drvena klada, rob televizije, mučitelj koji stalno galami. Ne namještaj si kuću grešno skupim predmetima, nego dobrotom i srdačnošću i darovima vlastita srca. Neka svatko uz tebe bude sretan s komadićem neba iz tvoje ruke. Danas je valjda jedan onih dana - kad napišem već podosta teksta i onda slučajno nešto lupim po tipkovnici i sve ode u nepovrat ... Nekoliko godina unatrag ne bih ni pomislila da mi je dom negdje gdje nisu moji roditelji. Vezana sam na njih. I na taj grad sam bila vezana. No, danas mi je dom tu, gdje sam ja, kod "susjeda". Volim ovaj svoj stančić. Sredila sam si ga upravo onako, kako ja volim. Nek se zna tko tu živi . Sve smo sredili i za malu moje frizerke. Prošli smo vikend slagali ormar, krevet i stol od 17h do 01h. Bilo je zabavno . Upravo sam uspjela saznati i da je mala primljena na željeni fax. A moram reći da je imala pri tom veeeeliiiikeee sreće . Tako. To sam obavila. Šalim se ja kad pričam s ljudima u stilu da će me sad šišati do kraja života za badava. Ali - full se dobro osjećam. Imala sam vremena i volje i stvarno sam joj pomogla jer sam to jednostavno željela i mogla. Upravo sam primila poruku sa tri puta "hvala" i to mi stvarno više znaći nego bilo što drugo. Netko je negdje sretan i tome sam barem djelomićno ja pridonijela. Sretna sam Danas ću pokušati nešto smisliti da ne idem raditi. Glavobolja - treći dan . Strašno me živcira s takvom glavoboljom slušati kako me ljudi šalju u sva moguća i nemoguća mjesta, a još me više živcira slušati kako telefoni zvone. Iako - i to mi je lakše od ovog bušenja koje traje iznad moje glave već dobar mjesec. Očito gazda nema baš puno u glavi... I to baš ovaj mjesec. Ispiti - ferije - baš ga briga. Mah - baš mi neće neki gazda i glavobolja pokvariti dan! A ni ova kiša! Ne dam se danas! Večeras idem doma, k roditeljima - doma . U jutro ću na šišanje. Čisto da uhvatim malo svježine za početak nove radne godine . Mama ima rođendan sutra. Idemo ju izljubiti Toliko od mene valjda. Za danas. Eh da - tako bim htjela imati The Sims (2nd edition). Kak mi je komp otišao u klinac otišla je i kompletna The Sims (stara) postava . Al ove igrice za komp su taaakooo skupe! (u nadi da će se naći netko i napisati u komentar: "Ma ne brini, ja ti to mogu srediti"... bilo tko ) Pozdrav svim ljudima dobre volje na ovaj kišni dan. Al ne izostavljam ni one koji su danas nekako down ili u depri. Glavu gore - iza kiše dolazi sunce, a možda nam se posreći pa bude i duga

- 09:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.09.2004., srijeda

Nikakav zid plača

Uskiptiš li bijesom na nekog čovjeka, sam ćeš odjednom postati posve drukčiji. I drugi će postati drukčiji. Maračan i crn. Barem u tvojim očima. Više nećeš na njemu vidjeti ništa svijetlo. Ima ljudi spremnih da se uvijek na nešto žale. Kad god se sastanu s prijateljima, sa znancima, oni započinju svoje neizdržive jadikovke: o teškim vremenima, o tuđim pogreškama, o lošem vremenu, o vlastitoj bolesti, o svemu lošemu što još ima doći. Sigurno, svaki čovjek ima svojih briga i svojih jada, ali time ne treba napunjati svačije uši. Ne stvaraj od svojih bližnjih zid plača! Tada ćeš u vrijeme stvarne nevolje najprije kod drugih naići na razumijevanje, na srce spremno podijeliti s tobom tvoje brige.

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2004., subota

Živjeti

Živjeti znači ući u čudesni svijet u kojem čovjek može postati sretan jedino pomoću ljubavi. Živjeti znači voljeti sunce, svjetlo, stabla, životinje. Živjeti znači radovati se rascvalom cvijetu ili ulici koja se poput saga odmotava pred tobom do novih obzorja. Živjeti znači voljeti svoj posao, svoje sposobnosti, svoje mjesto u društvu. Živjeti znači plesati, smijati se, pjevati, zagrliti svoga muža, svoju ženu. Živjeti znači potpuno otvoriti svoje srce ljudima, prije svega onima koje ja trebam. Život - to je radost u mojim očima, toplina u mojim riječima, pomoć u mojim rukama. Život je fantastičan proces. Možda još nikada nisi istinski živio jer ne poznaješ prave ljubavi, ljubavi koja stoji truda a katkada može i zaboljeti, ali ljubavi koja te uzdiže iznad nagona i uzburkanih strasti, iznad onoga što se u našem pretjerano seksualiziranom svijetu tako često naziva "ljubavlju". Gledajući unatrag i prisjećajući se ljudi koji su bili na bilo koji način dio mog života i možda su još uvijek dio istog, ne mogu sa sigrunošću reći: "On/ona živi, zna živjeti!" To ne mogu reći ni za sebe. Ali sada, znam dvije osobe. Svog dečka i Anu . On zna što želi. Zna iskoristiti trenutak. Ne podliježe nervozama zbog nedostatka vremena. Zna iskoristiti dan. On je poput sunca - kad je lijep dan, on izlazi. Zanima ga puno stvari i svaki dan se usavršava u svemu što ga zanima. On kuha i trudi se uvijek biti bolji. Čita knjige koje ga zanimaju i uvijek pokušava pročitati više. On voli i uvijek se trudi voljeti više. Za pogreške rijetko krivi druge i uvijek traži načina da on učini više i bolje i drugačije. A Ana - ona ima iskustvo. Bolno iskustvo. Dok su joj se svi rugali zbog izgleda i bolesti. Dok su je dečki odbijali jer "ne mogu biti s nekim defektnim". Dok je krvav znoj lila na brojnim operacijama za koje se ljudi danas odlučuju da budu ljepši, a ona ih je trebala da bude "funkcionalnija" (disanje, govor,...). U svim tim i drugim situacijama ona je ostala "Ana". Preskakala jednu prepreku za drugom... da bi danas - danas imala širi krug prijatelja od bilo koga "normalnog". I dalje voli. Voli svijet i voli ljude. Nikad ju nečeš čuti izgovarati "Meni se to ne da". I ona je sunce - i ona izlazi. I zna da može bolje, više i drugačije. Ne, ja sigurno nisam takva. Ali okružena takvim ljudima - znam da mogu bolje, više i drugačije. Živjeti i ne podlijegati nagonima, uzburkanim strastima, nekoj krivoj ljubavi ... Živjeti i tražiti sebe - to je potrebno.

- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.09.2004., petak

Tvoje lice

Kakvo ti je lice? Je li ono zaista tvoje pravo lice ili samo maska koju svaki dan stavljaš kad se sastaješ s ljudima? Jednom u godini, o pokladama (u dane karnevala), navlačimo neko drugo lice, što će svatko razumjeti. Svatko želi da jednom malo luduje i "ludo" se zabavi. Tada šećemo uokolo s golemim nosom ili se oblačimo u haljine neke princeze, ili se pak prerušavamo u klauna. Klaun za jedan dan, to može biti zdravo. Ali ne komedijaj svaki dan. Ne mijenjaj lice kao što se mijenja košulja. Pred ljudima koje trebaš sama si srdačnost. A pred drugima opet obrnuto. U javnosti si blistav čovjek, a kod kuće mračnjak. Lajavac gdje možeš glumiti gospodina, a dodvorica pred pretpostavljenima. Lice ti uvijek mora biti zrcalo tvojega srca. Zato se najprije pobrini da ti srce bude dobro. Na tu sam temu već i sama pisala, prije nekoliko godina... Ne razumijem ljude koji se predstavljaju drugačije od onoga što zaista jesu. Ili pak one, koji se predstavljaju samo polovično. Kažu samo onoliko koliko oni žele da sugovornik zna. Time se ne postavlja samo sebe u neugodan položaj već i, što je bitnije, sugovornika. Razgovarati s nekim za koga mislite da ga poznajete, a zapravo ga ne, neugodno je. Iako, u današnjoj raznolikosti, nije jednostavno ostati "jedan". Prečesto se čovjek oblikuje prema zahtjevima društva a ne prema zahtjevima vlastite savjesti. Osoba koja se vrti u raznolikijem društvu, vjerojatnije je da će se i sama ponašati raznolikije. Što u neku ruku i nije loše jer takvim se ljudima otvara više vrata. Ali da li se zaista isplati radi toga izgubiti sebe? Izgubiti se u masi likova koje svakodnevno glumimo - do te mjere, da više ne znamo koji lik je zapravo onaj pristan "ja". Tko je kralj, tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala znam. Muči me samo da li tu sam gost, Možda i moje lice krije lica još... Al', čemu strah i čemu sram? Ja neću više čekati ni dan. Galama zove, ali neću s njom, Idem tamo gdje je sve po mom! Da ne poludim, da ne mislim, Da ne čujem i ne vidim, Da ne izgorim u sjaju tom, Idem tamo gdje je sve po mom! ... Tamo gdje je davno stao sat I vrijeme broji se na bezbroj načina, Tamo gdje još ima snova, tamo gdje je parada ova Nema puno smisla vjeruj mi... Izgubila sam svoj cd od Jinx-a ...

- 11:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2004., četvrtak

Ne tek na sprovodu

Kad čuješ kako ljudi razgovaraju na ulici, u uredu, u krčmi, stječe se dojam sa je većina ljudi zla. A kad bi, recimo, tjedan dana odlazio na sve pogrebe i čitao sve oproštajne govore, čovjek bi pomislio kako zapravo i nema loših ljudi, kako su svi očevi i majke idealni očevi i majke i kako postoje samo predobri bračni parovi, dragi, brižni i vjerni. Nikada još ni na jednoj osmrtnici nije pisalo: "Bio je gad" ili "Bila je prava stoka". Od osmrtnice možeš puno naučiti, na primjer: Ne govori dobro o drugome tek na njegovu pogrebu! Pokloni joj cvijeće dok je živa. Prečesto ljudi shvatimo što imamo, tj. što smo imali, tek kad to isto izgubimo. Prečesto jedni druge uzimamo zdravo za gotovo (for granted) i prepuštamo se svakodnevnoj rutini ne trudeći se ni za sebe ni za one koji su nam blizu. Sitnice su bitne. Bez obzira koliko nam se često činilo da sve skupa nema veze. Te sitnice ne moraju koštati. To mogu biti izabrane riječi, geste, neplanirani izlasci iznenađenja,... Kad toga nema, stvari su rutinske. I tada, prije ili kasnije, dolazi dan kad vam se jednostavno ne da dalje. Ne da vam se gurati nešto što je zabetonirano. Stoga se, svaki dan, trudimo za početak barem lijepo govoriti o drugima. Ako imamo nešto loše za reći o nekoj osobi, zadržimo to za sebe. Mogli bismo možda i toj osobi obratiti pažnju na njene loše osobine. Ali svakako se trudimo da se to ne događa samo na sprovodima...

- 10:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.09.2004., srijeda

Sreća

Daj jakomu slobodu da postane još jači i bogatomu da postane još bogatiji, pa će slabi i siromašni dobivati sve veće mrvice. Tražiš li sreću, nikad je nećeš naći. Sreću ti hvale kao krasna leptira koji, eto, nema što nego samo doletjeti k tebi i spustiti se kraj tebe. Ali nije tako. Kažem ti: ne traži sreću, i ona će doći sama po sebi. Sreća je kao sjena koja te prati i kad ne misliš na nju. Sreća će te obuzeti kao divan osjećaj kad budeš zaboravio na sebe a živio za druge. Pokušaj zaboraviti sebe, svoje vlastito zadovoljstvo i breme. Razveseli drugoga, misli na svoju obitelj, utješi nekog bolesnika, pomozi siromahu, posjeti nekog starca - i jednog ćeš dana odjednom osjetiti kako si sretan. Ta se sreća ne može kupiti! Ona je kao jeka. Uzvraća ti jedino ako razdaješ samoga sebe. A davati samoga sebe znači ljubiti! See the devil on the doorstep now My oh my Telling everybody,oh just how to live their lives Sliding down the information highway Buying in just like a bunch of fools Time is ticking and we can't go back My oh my What about the world today What about the place that we call home We've never been so many And we've never been … So Alone Keep watching from your picket fence You keep talking but it makes no sence You say we're not responsible But we are, we are You wash your hands You come out clean But fail to recognize the enemy's within You say we're not responsible But we are, we are We are One step forward, making two steps back My oh my Riding piggy on the bad boys back For life Lining up for the grand illusion No answers for no questions asked Lining up for the execution Without knowing why Keep watching from your picket fence… It's all about power, 'bout taking control Breaking the will, and raping the soul They suck us dry 'til there's nothing left My oh my My oh my What about the world today What about the place that we call home We've never been so many And we've never been … So Alone It's all about power, 'bout taking control

- 10:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.09.2004., utorak

Idi na vrijeme spavati

Mnogi su ljudi žrtva bolesnog načina života. Rade mnogo manje a izgledaju strašno umorno, osobito izjutra. Sama bezvoljna, ispijena lica. Mrzovoljno idu u novi dan. S nekim ljudima ne možeš ni razgovarati. Puno neljubaznih lica po uredima i radionicama, za pisaćim stolovima i strojevima, na blagajnama i u kuhinji. Da bi se malo osvježili, iako umjetno, mnogi ljudi posežu za svim mogućim sredstvima. Postaju žrtve odmora koji više uništava nego što odmara. Žrtve televizije, koja je po sebi dobra, ali je katastrofalna za ljude koji nisu gospodari ni njoj ni samima sebi. Mnogi su žrtve satima dugih sjednica na kojima se toliko govori a da se ništa ne kaže. Idi na vrijeme spavati, ujutro moraš biti srdačan. A nekima život postane jednostavno nešto drugo. Neki dan sam čitala na forumu sljedeće: "Bas si razmisljam..koji smo mi luzeri, pizdimo svi zbog nekih sitnih nedostataka, badiramo se zbog toga sta nemamo love za nešto, šta nemamo komada, šta nam fax neide i o ostalim drugim pizdarijama, visimo tu na netu i buljimo u monitor, žalimo o nekim prošlim vezama, kukamo, plačemo, pizdimo, opijamo se..a zašto, čemu to...koja smo jadna ekipa, recite sta hocete, ja barem priznajem. Pa pogledajte o cemu se pise.."SMS", "Usamljen u dvoje", "Fuckin igrice", "Tolerirati ili ne"..itd. Cemu to? Cemu bediranje s takvim pizdarijama? Iznam šta sljedi..sad će se javiti neki jadnik koji visi tu svaki dan i tvrdi da je happy..hvala al ne hvala..mi barem priznajemo svoj bad. Ovaj svijet lagano odlazi u K-rac.. Sve je vise usamljenih srca..a zasto? Zbog vlastitog idiotizma!" (Brown Acid je autor - da me ne bi tužio za autorska prava ili nešto ) Ali stvarno je bitno pitanje: A ZAŠTO, ČEMU TO?! Ljudi počinju više vremena provoditi uz kompjuter nego uz čovjeka koji vjerojatno sjedi za leđima ili pored... Neki forum postaje zamjena za život. Tužno je to... A događa se svima. Nema iznimki. Lako se navući. Prelako.

- 15:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.09.2004., ponedjeljak

Sreća drugoga

Stvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. Budi kao dijete: jednostavan, spontan, radostan. Ne budi bačva puna problema. I ti si kadar smijati se. Otvori se kao što se cvijet otvara suncu. Pokušaj svaki dan iznova voljeti ljude oko sebe. Pokušaj u tišini vidati rane ljudima koji plaču, koji su očajni, iako možda svoju bol kriju iza srdačne maske. Daruj malo ljubavi i onima koji su premalo voljeni. To je divno. Sreća drugoga u tvojim je rukama. Pokloniti sebe drugome nije jednostavno. Ali pokušavati, svaki put iznova - to je ono što je potrebno. Pokušavati "biti tu". Jučer, kad smo stigli u Zg, Ana je bila neuhvatljiva. To je "njen" grad. Tamo su njeni. Mobitel joj je neprestano zvonio, a kad nije, tad je ona zvala. Želim reći da ima nevjerojatno širok krug prijatelja i jako bogat društveni život. Šalili smo se na račun njenih poziva i razgovora, ali duboko u srcu, čeznula sam za takvim krugom prijatelja. Iako, mislim, ja nisam takav tip. Bilo bi mi naporno imati toliko prijatelja. Jer prijatelj je obveza. Biti dakle jednostavan, spontan i radostan - nisam uvjerena da kod mene prolazi. Ja sam prije svega komplicirana. Poznajem ljude koji su nevjerojatno proračunani u svakoj riječi. A poznajem i ljude koji su radosni zbog krivih razloga. Srdačna maska... Zapravo o sreći drugoga ne mogu govoriti s osobnog stajališta ... Ja prva nisam naučila kako vidati rane drugima i kako darivati ljubav i kako davati tu sreću koju drugi trebaju od mene. Ja prva to ne znam. I upravo zato, jer sam sigurna da nisam jedina, gornji je tekst potrebno isticati i ispisivati više puta... A ako misliš da se taj tekst ne odnosi na tebe, ako misliš da si ti savršen na tom području, skini tu srdačnu masku i potrudi se jače, više i bolje.

- 09:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.09.2004., subota

Riječi su poput opruge

Riječi nešto pokreću. Riječi ispunjene zajedljivošću, mržnjom i željom da drugoga dotuku - dijele ljude, uznemiruju i vode u nasilje. Riječi ispunjene snagom ljubavi zbližuju ljude, ižaruju radost, čine ljude novima i stvaraju jedan bolji svijet. Riječi mogu ljude mijenjati. Svaka je riječ jedno rođenje. Dobra riječ, kad dopre do srca, mijenja srce. Riječ u pravi čas kazana, ili u pravi čas saslušana, zapisana ili pročitana jest kao kruh u doba gladi. Upravo zbog toga trebali bi više pripaziti što, kada, gdje i kome pišemo/govorimo. Iako nam se čini da nas pročitano zabavlja, ako to isto pročitamo nakon određenog vremena - nisam sigurna da bi nas ponovno zabavljalo. Posramilo? Najvjerojatnije. Također treba misliti na one kojima su riječi upućene, na one koji čitaju zapisano i slušaju izgovoreno. Treba prestati pisati i pričati zbog sebe. Zbog ispražnjavanja. I početi govoriti samo kad imamo nešto reći. Zaista nešto - smisleno i sažeto -ispunjeno sadržajem. Blebetat može svatko. Kao što je slušanje umijeće kojega nije sposoban svatko, tako je i govor - dar koji se koristi za sve i svašta, a nažalost prerijetko za nešto smotreno, plemenito. Tako nas razočaraju i ljudi od kojih bi očekivali da znaju što govore i ljudi koji bi svakako trebali iskoristiti dar govora jer ga mogu (političari, novinari, ... ).

- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2004., petak

Slatkorječivost

Jesam li slatkorječiva? Govorim li nepromišljeno i najradije o drugima? Sudim li prebrzo i s puno gorčine o onome što se dogodilo drugima? Dobro se razumijem u male i velike skandale. Znam tko je pokrao dućan u susjedstvu, tko je zalupio vratima, tko je pobjegao od kuće. Možda zatim - kad je o drugima riječ - još i prijetvorno dometnem: "Ah, kako je to strašno!" A što bih kad bi i drugi znali sve o meni? Sve, i moje tajne misli, i moje neizgovorene želje i zahtjeve. I svu moju prošlost. Ne bih li se zacrvenila do ušiju? No, Bogu hvala, tko to uopće zna! Možda bih se trebala jednom nad time zamisliti i reći samoj sebi: od sada ću o drugima više - šutjeti! Jer da oni znaju sve o meni, više ne bih imala razloga da uzdižem glavu. Mislim da je kod mene osobno, u neku ruku, veći problem to što previše pričam o sebi. U kratkom vremenu može osoba uz koju se dobro osjećam (da, to je jedini preduvjet) saznati puno o meni. Naravno da nešto i zadržim, ali svakako se prebrzo otvaram. Često me je moj predug jezik doveo u neprilike i svaki put si obećam da ću drugi put pametnije - ali riječi jednostavno izaze iz mene. Sve više mislim da je problem jednostavno u tome što ljudima vjerujem. Apriori se postavljam u poziciju povjerenja. Nisam jedna onih kojoj treba da joj se ljudi dokazuju i zarađuju povjerenje. Kod mene ljudi povjerenje imaju već prilikom upoznavanja... S vremenom ga mogu samo izgubiti, ne i pojačati. Shvačate? I svaki put iznova budem tužna kad vidim kako su ljudi zapravo plitki i kako ih čini sretnima pričati o drugima i biti slatkorječiv. Ne tvrdim da ja nikada ne govorim o drugima ali se trudim. A trud je već pola uspjeha, zar ne?

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.09.2004., četvrtak

Obožavam kad dan počne...

... usrano ... Probudila me vijest da mi je komp za u smeće Pocrkalo je sve što je crknut moglo. U glavnom, ne isplati se niš mijenjat jer bi me došlo premalo jeftinije od novog kompa. Mislim, star je 4-5 godina. I to mi je neka investicija . Imam jedno rješenje al je i ono nefunkcionalno. Naime, moja draga sestra mi ostavlja njen komp ali je pametna pobacala sve cd-je koji su došli uz njega. A moj najdraži bratić je preuzvišen i prezaposlen da bi došao na jedan dan iz Zg u Pu sa plačenim troškovima i prehranom. Potrošio bi dakle 0,00 kn a napravio bi izlet do mora. Koji š*pak! No, dan se nastavio bolje. Na par sati sam zaboravila na komp i dragi me odveo na Šmarnu goru gdje sam skužila da sam ne bez kondicije, već ko neka velika vreća, potpuno neupotrebna. Užas! Mogla bi se već početi baviti sama sobom i svojim tijelom! Još sam se uspjela i malo udebljati. MALO!!! Večeras mi dolazi dragi tata. Bolestan je. Ali to ga nije spriječilo da polaže ispit za vožnju brodice. Faca je položio. Iz druge Trebao je prvi put računati neki put od jedne do druge točke pa nije znao pa su mu objasnili pa je drugi put znao pa je položio. Mislim, sve što je stariji - djetinjastiji je. Al dobro ajd... ako ga to čini sretnim Muškarci! Pih! Svi su ljudi moji prijatelji Nazivati ljude "svojim prijateljima"? Nije li to nemoguće? Svaki susret svakoga dana može postati blagdan prijateljstva! Nije riječ samo o tome da otkrijem svijet, lijepe krajolike, veličanstvene građevine, čuvene umjetnine negdje tamo daleko. Prije svega moram otkriti čovjeka tu pored sebe i ono dobro skriveno u njemu. Samo je tako moguće prijateljstvo. Sebičnjak posvuda vidi i traži samo sebe. I zato nikad pravo ne susreće drugoga, nikad ne doživljava radost prijateljstva. "Svi su ljudi moji prijatelji": to je moguće jedino ako sam pokušavam biti prijatelj, - svakoga dana - dobar prijatelj drugima. Što još dodati na taj tekst? Previše je ljudi u našim života koje nazivamo "poznanicima", "prolaznicima", "slučajnostima", ... Nisam baš uvjerena da je problem u njima ili u prilikama. Mislim da se mi sami ne trudimo. Ne trudimo se, a za rođendane ipak čekamo te poruke i pozive koji ne stižu. Zar se je tako teško otvoriti? Da, možda budeš povrijeđen, ali možda ne ... Radi toga "možda ne" mislim da se isplati.

- 14:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.09.2004., srijeda

Jedni drugima ulijevati pouzdanje

Previše je nasilja u svijetu, previše nasilja među ljudima. Velike sile mogu dignuti svijet u zrak, dovoljno im je zapaliti fitilj. Ranije su posljedice ljudske gluposti i kratkovidnosti bile ograničene tehničkom nemogućnošću. Danas su te posljedice porazne. Nastao je velik jaz između čovjekova tehničkog napretka i njegova moralnog razvoja. Krenimo novim putem. Ulijmo nadu jedni drugima. Jer nada postoji. Sunce se ne umara, ono izlazi svakog jutra iznova. Još se rađaju djeca nasmijanih očiju. Ima još puno ljudi kojima kuca srce u grudima. Ulijevati jedni drugima nadu znači: ulijevati jedni drugima život. Ulijevati jedni drugima nadu znači: osjećati se odgovornima jedni za druge. Gdje može ponovno procvasti jedan cvijet, tu će jednog dana biti tisuću cvjetova. Istinskoj su radosti korijeni duboki: ona raste iz duha ljubavi koji poput plamena prelazi od srca k srcu. Pogrešno je misliti da mi, pojedinci, ne možemo pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna. Pogrešno je misliti da su događaji koji potresaju svijet problem onih koji ih uzrokuju i problem onih kojima su te strahote namijenjene. Sitnice život znače. Misao, molitva, upaljena sviječa, suosjećanje... prvi su koraci. Do boljeg sutra.

- 15:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.09.2004., utorak

Optimisti žive dugo

Gdje naći sretne ljude? Među optimistima. Optimisti se smatraju sretnima jer umiju vidjeti dobre strane života. Nisam još nikad susrela ni jednog sretnog pesimista. Pesimisti čame u magli. A magla priječi vidik, gasi boje, zatvara sve obzore. Optimisti otvaraju svoje prozore svjetlu, suncu. Oni znaju da među ljudima ima puno patnje, puno bijede i mraka. Ali oni otkrivaju zvijezde i u najmrkijim noćima. Optimisti vjeruju u dobro. Vjeruju u smisao života. U prijateljstvo među ljudima. Optimisti dokazuju da je moguće živjeti. Oni posvuda oko sebe šire ozračje povjerenja i klimu radosti. Optimisti potvrđuju da čovjek nije broj u sivoj monotoniji velike mase, ni bezdušni kotačić jednog divovskog stroja. Stoga, čovječe: Budi dobar kao i sunce. Unatoč svoj bijedi svijeta, ono svakoga jutra izlazi iznova. Iako je u pojedinim životnim situacijama zaista teško biti optimist. Treba se truditi. Svaki dan iznova. Svaki dan zaljubiti se u svijet, u ljude. Vidjeti u svima onu mrvicu svjetla iako to bila samo zvijezda u tamnoj noći. A znam da je ta zvijezda zapravo puno veća i puno svjetlija, samo približiti joj se treba. Isto je s ljudima - samo im se treba približiti. Čak i kad se kod nekih pojedinaca to čini nemoguće, treba pokušavati... svaki dan iznova.

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2004., ponedjeljak

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo bolje građevine, a slabije živce, šire ceste, a uži pogled. Trošimo više, a imamo manje, kupujemo više, a uživamo manje. Imamo veće kuće i manje obitelji, više ugodnosti, a manje vremena. Imamo više diploma, a manje razuma, više znanja, a manje razboritosti. Više stručnjaka, a unatoč tome više problema. Više medicine, manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, kasno idemo spavati, dižemo se preumorni, čitamo premalo, previše gledamo tv i molimo prerijetko. Pomnožili smo imanje, a smanjili svoje vrijednosti. Govorimo previše, volimo prerijetko, mrzimo prečesto. Naučili smo kako preživjeti, ali ne i kako živjeti. Životu smo dodali godine, a ne život godinama. Došli smo do mjeseca i natrag, a teško nam je ići preko ceste i upoznati nove susjede. Osvojili smo vanjski prostor, al ne i unutarnji. Napravili smo velike stvari ali ne i bolje stvari. Očistili smo zrak, zagadili dušu. Kontroliramo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, naučimo manje. Planiramo više, dostižemo manje. Naučili smo žuriti se, a ne i čekati. Gradimo veče kompjutere koji sadržavaju sve više informacija i koji proizvode više kopija nego ikada, ali mi komuniciramo sve manje i manje. Ovo su vremena brze prehrane, spore probave, velikih ljudi i malih karaktera, brzog zarađivanja i plitih odnosa. To su dani dviju plaća, češčih rastava braka, luksuznih kuća, uništenih domova. Dani brzih putovanja, moralnosti koja se može odbaciti, pretežkih tijela. Ne zaboravite uzeti si nešto vremena i pokloniti ga vama dragim ljudima, Oni neće biti tu vječno, a niti vi. Recite pokoju ljubaznu riječ onome, koji vas gleda strahopoštovanjem jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topal zagrljaj onome pored vas jer je to jedina stvar koju imate i možete dati srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći "volim te" svom partneru i vašim ljubljenim. Pri tom je najbitnije samo da to zaista mislite. Poljubac i zagrljaj zacijelit će ranu. Držite se za ruke i cijenite trenutke. Dajte vremena ljubavi. vremena razgovoru i vremena dijeljenju vaših dragocijenih misli s drugima. I don't like to be alone in the night And I don't like to hear I'm wrong when I'm right And I don't like to have the rain on my shoes But I do love you, but I do love you I don't like to see the sky painted gray And I don't like when nothing's going my way And I don't like to be the one with the blues But I do love you, but I do love you Love everything about the way you're loving me The way you lay your head Upon my shoulder when you sleep And I love to kiss you in the rain I love everything you do, oh I do I don't like to turn the radio on Just to find I missed my favorite song And I don't like to be the last with the news But I do love you, but I do love you Love everything about the way you're lovin' me The way you lay your head Upon my shoulder when you sleep And I love to kiss you in the rain I love everything you do, oh I do And I don't like to be alone in the night And I don't like to hear I'm wrong when I'm right And I don't like to have the rain on my shoes But I do love you,but I do love you But I do love you,but I do love you

- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.09.2004., nedjelja

Priča o osjećajima

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji... Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik." Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati. "Jedan, dva, tri......" počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno... Kada je Ludost izbrojavala 999 999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milijun".., zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali... Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala sto učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide...

- 00:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.09.2004., subota

Ovo mi je škola I drugi puta ću pametnije! Jer fališ mi do bola I znam da bit će još i bolnije Jer svaka ljubav nova Ruši vjeru u tebe Ovo mi je škola I drugi puta ću pametnije Koje su to riječi Što su meni sišle s usana Ne poznajem ni jednu Što bi kazni ovoj bila jednaka Jer su osveta i ponos Dvije sestre blizanke Rođene u ponoć Jedna malo prije, druga kasnije Ako ikad vratim vjeru u tebe I onda lažna nada nikne za mene Na poljima od snova ne pušta se korijenje Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije Rukomet došao i prošao, teroristi teroriziraju cijeli svijet, Bush i ostali prave budale od sebe i drugih i igraju prljave, glupe igre, ... a ja i dalje nižem stihove ... U srijedu sam položila zadnji ispit potreban za upis u 4. godinu bez kompliciranja. Već tri dana imam ispunjenu prijavu za upis na usporedni studij novinarstva, magnetom pričvršćenu na ploči za pisanje napomena... Napominje me, naime, da nemam ja hrabrosti za to. Iako mi se ne čini da je stvar hrabrosti. Pa si govorim da ja svakako nemam ni vremena za dva faxa. Ipak mislim da ću poslati prijavu. A kad i ako budem primljena, tad ću razmišljati što ću s vremenom. Zanimljivo je još to da nisam ni sigurna bil novinarstvo il možda komunikologiju. Malo sam zbunjena... niš strašno... niš novo :) Imam novu best frendicu. Ne znam dal sam vam to rekla. Splićanka :) Otkačena :) Super je! I baš mi je draga. Četvrtak sam cijeli provela sa svojom frizerkom i njenom kćeri. Mala upisuje fax i traži stan. Tj. JA tražim stan a one su došle i dale lovu. Moram priznat da sam ponosna :) Našla sam stan - boli glava - lokacija savršena, sve novo, prva će useliti, ima klimu, centralno grijanje... što god želi. Naravno, cijena je tome primjerena al oni će plačat a kažu odgovara im. A dobro onda. Malo smo se i natračale o zajedničkim poznanicima :)) Nadam se da se nije nikome štucalo :) Inače - dane provodim super. Trebala bih raditi al mi se ne da pa sam si osmislila novi hobi... počela sam crtati sa bojama za staklo. A kako mi je najdraži jučer za desetu "mjesečnicu" kupio puzzle :))) nisam se micala dok ih nisam složila. Sad trebamo kupit ljepilo i karton pa stavit na zid. Uskoro počinje i u našoj misiji nova školska godina pa kako je fratar koji vodi misiju u Novom Mestu preminuo nedavno, ja i Ana (moja nova frendica) ponudile smo našem fratru da odlazimo jednom tjedno predavat u Novo Mesto. To bi bilo u biti cool. Al kako moj fratar više misli na moje dobro (ipak se poznajemo od mog rođenja, koju godinu kasnije možda) on mi je rekao da to vrijeme što bih ga potrošila na putu do NM i nazad radije potrošim u vježbanje i usavršavanje mog glazbenog talenta. Koma! Kako sad čovjeku objasnit da se meni to ne da baš. Prvi put u životu imam nokte koji su uau, a on bi da ja sviram. Ne dolazi u obzir :)) Dosta za sad... Nitko se ne diže tako visoko kao onaj koji zna kamo ide

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #