Korak naprijed ...
09.09.2004., četvrtak
Obožavam kad dan počne...
... usrano ...Probudila me vijest da mi je komp za u smeće  Pocrkalo je sve što je crknut moglo. U glavnom, ne isplati se niš mijenjat jer bi me došlo premalo jeftinije od novog kompa. Mislim, star je 4-5 godina. I to mi je neka investicija  . Imam jedno rješenje al je i ono nefunkcionalno. Naime, moja draga sestra mi ostavlja njen komp ali je pametna pobacala sve cd-je koji su došli uz njega. A moj najdraži bratić je preuzvišen i prezaposlen da bi došao na jedan dan iz Zg u Pu sa plačenim troškovima i prehranom. Potrošio bi dakle 0,00 kn a napravio bi izlet do mora. Koji š*pak!  No, dan se nastavio bolje. Na par sati sam zaboravila na komp i dragi me odveo na Šmarnu goru gdje sam skužila da sam ne bez kondicije, već ko neka velika vreća, potpuno neupotrebna. Užas! Mogla bi se već početi baviti sama sobom i svojim tijelom! Još sam se uspjela i malo udebljati. MALO!!!  Večeras mi dolazi dragi tata. Bolestan je. Ali to ga nije spriječilo da polaže ispit za vožnju brodice. Faca je položio. Iz druge  Trebao je prvi put računati neki put od jedne do druge točke pa nije znao pa su mu objasnili pa je drugi put znao pa je položio. Mislim, sve što je stariji - djetinjastiji je. Al dobro ajd... ako ga to čini sretnim  Muškarci! Pih!Svi su ljudi moji prijatelji Nazivati ljude "svojim prijateljima"? Nije li to nemoguće? Svaki susret svakoga dana može postati blagdan prijateljstva! Nije riječ samo o tome da otkrijem svijet, lijepe krajolike, veličanstvene građevine, čuvene umjetnine negdje tamo daleko. Prije svega moram otkriti čovjeka tu pored sebe i ono dobro skriveno u njemu. Samo je tako moguće prijateljstvo. Sebičnjak posvuda vidi i traži samo sebe. I zato nikad pravo ne susreće drugoga, nikad ne doživljava radost prijateljstva. "Svi su ljudi moji prijatelji": to je moguće jedino ako sam pokušavam biti prijatelj, - svakoga dana - dobar prijatelj drugima. Što još dodati na taj tekst? Previše je ljudi u našim života koje nazivamo "poznanicima", "prolaznicima", "slučajnostima", ... Nisam baš uvjerena da je problem u njima ili u prilikama. Mislim da se mi sami ne trudimo. Ne trudimo se, a za rođendane ipak čekamo te poruke i pozive koji ne stižu. Zar se je tako teško otvoriti? Da, možda budeš povrijeđen, ali možda ne ... Radi toga "možda ne" mislim da se isplati. |
- 14:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||