Jesam li slatkorječiva?
Govorim li nepromišljeno i najradije o drugima?
Sudim li prebrzo i s puno gorčine o onome što se dogodilo drugima?
Dobro se razumijem u male i velike skandale.
Znam tko je pokrao dućan u susjedstvu, tko je zalupio vratima, tko je pobjegao od kuće.
Možda zatim - kad je o drugima riječ - još i prijetvorno dometnem: "Ah, kako je to strašno!"
A što bih kad bi i drugi znali sve o meni? Sve, i moje tajne misli, i moje neizgovorene želje i zahtjeve. I svu moju prošlost. Ne bih li se zacrvenila do ušiju? No, Bogu hvala, tko to uopće zna! Možda bih se trebala jednom nad time zamisliti i reći samoj sebi: od sada ću o drugima više - šutjeti! Jer da oni znaju sve o meni, više ne bih imala razloga da uzdižem glavu.
Mislim da je kod mene osobno, u neku ruku, veći problem to što previše pričam o sebi. U kratkom vremenu može osoba uz koju se dobro osjećam (da, to je jedini preduvjet) saznati puno o meni. Naravno da nešto i zadržim, ali svakako se prebrzo otvaram. Često me je moj predug jezik doveo u neprilike i svaki put si obećam da ću drugi put pametnije - ali riječi jednostavno izaze iz mene. Sve više mislim da je problem jednostavno u tome što ljudima vjerujem. Apriori se postavljam u poziciju povjerenja. Nisam jedna onih kojoj treba da joj se ljudi dokazuju i zarađuju povjerenje. Kod mene ljudi povjerenje imaju već prilikom upoznavanja... S vremenom ga mogu samo izgubiti, ne i pojačati. Shvačate? I svaki put iznova budem tužna kad vidim kako su ljudi zapravo plitki i kako ih čini sretnima pričati o drugima i biti slatkorječiv. Ne tvrdim da ja nikada ne govorim o drugima ali se trudim. A trud je već pola uspjeha, zar ne?
Post je objavljen 10.09.2004. u 18:10 sati.