Korak naprijed ...
17.09.2004., petak
Tvoje lice
Kakvo ti je lice? Je li ono zaista tvoje pravo lice ili samo maska koju svaki dan stavljaš kad se sastaješ s ljudima? Jednom u godini, o pokladama (u dane karnevala), navlačimo neko drugo lice, što će svatko razumjeti. Svatko želi da jednom malo luduje i "ludo" se zabavi. Tada šećemo uokolo s golemim nosom ili se oblačimo u haljine neke princeze, ili se pak prerušavamo u klauna. Klaun za jedan dan, to može biti zdravo. Ali ne komedijaj svaki dan. Ne mijenjaj lice kao što se mijenja košulja. Pred ljudima koje trebaš sama si srdačnost. A pred drugima opet obrnuto. U javnosti si blistav čovjek, a kod kuće mračnjak. Lajavac gdje možeš glumiti gospodina, a dodvorica pred pretpostavljenima.Lice ti uvijek mora biti zrcalo tvojega srca. Zato se najprije pobrini da ti srce bude dobro. Na tu sam temu već i sama pisala, prije nekoliko godina... Ne razumijem ljude koji se predstavljaju drugačije od onoga što zaista jesu. Ili pak one, koji se predstavljaju samo polovično. Kažu samo onoliko koliko oni žele da sugovornik zna. Time se ne postavlja samo sebe u neugodan položaj već i, što je bitnije, sugovornika. Razgovarati s nekim za koga mislite da ga poznajete, a zapravo ga ne, neugodno je. Iako, u današnjoj raznolikosti, nije jednostavno ostati "jedan". Prečesto se čovjek oblikuje prema zahtjevima društva a ne prema zahtjevima vlastite savjesti. Osoba koja se vrti u raznolikijem društvu, vjerojatnije je da će se i sama ponašati raznolikije. Što u neku ruku i nije loše jer takvim se ljudima otvara više vrata. Ali da li se zaista isplati radi toga izgubiti sebe? Izgubiti se u masi likova koje svakodnevno glumimo - do te mjere, da više ne znamo koji lik je zapravo onaj pristan "ja". Tko je kralj, tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala znam. Muči me samo da li tu sam gost, Možda i moje lice krije lica još... Al', čemu strah i čemu sram? Ja neću više čekati ni dan. Galama zove, ali neću s njom, Idem tamo gdje je sve po mom! Da ne poludim, da ne mislim, Da ne čujem i ne vidim, Da ne izgorim u sjaju tom, Idem tamo gdje je sve po mom! ... Tamo gdje je davno stao sat I vrijeme broji se na bezbroj načina, Tamo gdje još ima snova, tamo gdje je parada ova Nema puno smisla vjeruj mi... Izgubila sam svoj cd od Jinx-a  ... |
- 11:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||