Korak naprijed ...
04.09.2004., subota
Ovo mi je školaI drugi puta ću pametnije! Jer fališ mi do bola I znam da bit će još i bolnije Jer svaka ljubav nova Ruši vjeru u tebe Ovo mi je škola I drugi puta ću pametnije Koje su to riječi Što su meni sišle s usana Ne poznajem ni jednu Što bi kazni ovoj bila jednaka Jer su osveta i ponos Dvije sestre blizanke Rođene u ponoć Jedna malo prije, druga kasnije Ako ikad vratim vjeru u tebe I onda lažna nada nikne za mene Na poljima od snova ne pušta se korijenje Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije Rukomet došao i prošao, teroristi teroriziraju cijeli svijet, Bush i ostali prave budale od sebe i drugih i igraju prljave, glupe igre, ... a ja i dalje nižem stihove ... U srijedu sam položila zadnji ispit potreban za upis u 4. godinu bez kompliciranja. Već tri dana imam ispunjenu prijavu za upis na usporedni studij novinarstva, magnetom pričvršćenu na ploči za pisanje napomena... Napominje me, naime, da nemam ja hrabrosti za to. Iako mi se ne čini da je stvar hrabrosti. Pa si govorim da ja svakako nemam ni vremena za dva faxa. Ipak mislim da ću poslati prijavu. A kad i ako budem primljena, tad ću razmišljati što ću s vremenom. Zanimljivo je još to da nisam ni sigurna bil novinarstvo il možda komunikologiju. Malo sam zbunjena... niš strašno... niš novo :) Imam novu best frendicu. Ne znam dal sam vam to rekla. Splićanka :) Otkačena :) Super je! I baš mi je draga. Četvrtak sam cijeli provela sa svojom frizerkom i njenom kćeri. Mala upisuje fax i traži stan. Tj. JA tražim stan a one su došle i dale lovu. Moram priznat da sam ponosna :) Našla sam stan - boli glava - lokacija savršena, sve novo, prva će useliti, ima klimu, centralno grijanje... što god želi. Naravno, cijena je tome primjerena al oni će plačat a kažu odgovara im. A dobro onda. Malo smo se i natračale o zajedničkim poznanicima :)) Nadam se da se nije nikome štucalo :) Inače - dane provodim super. Trebala bih raditi al mi se ne da pa sam si osmislila novi hobi... počela sam crtati sa bojama za staklo. A kako mi je najdraži jučer za desetu "mjesečnicu" kupio puzzle :))) nisam se micala dok ih nisam složila. Sad trebamo kupit ljepilo i karton pa stavit na zid. Uskoro počinje i u našoj misiji nova školska godina pa kako je fratar koji vodi misiju u Novom Mestu preminuo nedavno, ja i Ana (moja nova frendica) ponudile smo našem fratru da odlazimo jednom tjedno predavat u Novo Mesto. To bi bilo u biti cool. Al kako moj fratar više misli na moje dobro (ipak se poznajemo od mog rođenja, koju godinu kasnije možda) on mi je rekao da to vrijeme što bih ga potrošila na putu do NM i nazad radije potrošim u vježbanje i usavršavanje mog glazbenog talenta. Koma! Kako sad čovjeku objasnit da se meni to ne da baš. Prvi put u životu imam nokte koji su uau, a on bi da ja sviram. Ne dolazi u obzir :)) Dosta za sad... Nitko se ne diže tako visoko kao onaj koji zna kamo ide |
- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||