Kad čuješ kako ljudi razgovaraju na ulici, u uredu, u krčmi, stječe se dojam sa je većina ljudi zla. A kad bi, recimo, tjedan dana odlazio na sve pogrebe i čitao sve oproštajne govore, čovjek bi pomislio kako zapravo i nema loših ljudi, kako su svi očevi i majke idealni očevi i majke i kako postoje samo predobri bračni parovi, dragi, brižni i vjerni. Nikada još ni na jednoj osmrtnici nije pisalo: "Bio je gad" ili "Bila je prava stoka". Od osmrtnice možeš puno naučiti, na primjer:
Ne govori dobro o drugome tek na njegovu pogrebu!
Pokloni joj cvijeće dok je živa.
Prečesto ljudi shvatimo što imamo, tj. što smo imali, tek kad to isto izgubimo. Prečesto jedni druge uzimamo zdravo za gotovo (for granted) i prepuštamo se svakodnevnoj rutini ne trudeći se ni za sebe ni za one koji su nam blizu.
Sitnice su bitne. Bez obzira koliko nam se često činilo da sve skupa nema veze. Te sitnice ne moraju koštati. To mogu biti izabrane riječi, geste, neplanirani izlasci iznenađenja,... Kad toga nema, stvari su rutinske. I tada, prije ili kasnije, dolazi dan kad vam se jednostavno ne da dalje. Ne da vam se gurati nešto što je zabetonirano.
Stoga se, svaki dan, trudimo za početak barem lijepo govoriti o drugima. Ako imamo nešto loše za reći o nekoj osobi, zadržimo to za sebe. Mogli bismo možda i toj osobi obratiti pažnju na njene loše osobine. Ali svakako se trudimo da se to ne događa samo na sprovodima...