Nikad ispričana priča
Još jedan dan trebamo potrošit prije nego li me blogi stavi za blog tjedna za kraj, u stvari ko zna di je blogi, možda je već pokupio stvari i otišao, i kraj ostane vako bezvezan.
Bilo je tu na tisuće priča, svega i svačega, kad smo se zajedno smijali i zajedno plakali, jebiga cest la vie reka bi oni kuvar od Sarah be.
Ima ta jedna odnosno dvije priče koje se nikada nisu tile ispisat, koje će ostat neispričane.
Valjda je tako najbolje.
Ne znam jeste li imali nekoga u životu, tko vas je od početka do kraja prihvatio onakve kakvi jeste, bez i jedne najsitnije zamjerke, potrebe da vas popravi i promijeni, nekoga ko vas je volio zbog svega dobrog što uradite.
Nemate vi pojma o čemu ja pričam, zato je priča i ostala neispričana, uostalom ni ja nisam znao da takav netko može postojati, da vas netko samim svojim postojanjem može uvjeriti u dobrotu u ljudima.
Nekad nas nebo tako nagradi melemom koji prekrije sve ožiljke, i pomogne nam da preživimo.
Eto najbolje priče ostanu samo naše, predragocjene da bi ih podijelili s bilo kime, valjda dok same ne odluče da je vrijeme da krenu na put oko svijeta.
Već puno puta sam napisao da vjerujem u anđele, ove među nama i one gore, vjerujem s razlogom, jer sam blagoslovljen spoznajom da postoje.
Neki će reći da su oduvijek tvrdili da nisam normalan, i ja im neću zamjeriti što ne razumiju, i ja sam bio siromašan duhom.
Šteta što će priče ostati neispričane, jer to su priče o ljubavi, prihvaćanju, nedostaju, boli, strahu, iscjeljenju, rađanju, umiranju, i silnoj iskonskoj dobroti, koja mijenja sve.
To su priče o životu.
|