Đole je stajao na peronu broj šest i gledao Sofijino lice iza kišnog prozora nagibnog vlaka kako izvodi smiješne grimase dok na ruku navlači dugi bijeli Adidas znojnik koji joj je poklonio pet minuta ranije dok su stajali zagrljeni na kiši u tišini. Taj znojnik dar je od njegovog oca koji je bio najspretniji hvatač u publici kada ga je bacio Ivan Lendl na završetku finalnog meča Roland Garrosa 1987. godine. Tako je bar tvrdio vrativši se iz Pariza sa nagradnog putovanja koje mu je tadašnje poduzeće priredilo. Eto, nije znao što joj pametnije pokloniti, pa joj je uručio predmet u koji je ugrađen djelić svjetske teniske povijesti, a preporučio joj je da ga koristi prilikom kuhanja kada se događaju enormna lončana isparavanja, pa dolazi do neželjenog čeonog znojenja koje zna iritirati osobu prisiljenu na svakodnevno druženje sa parnim loncima i poklopcima. I pomišljao je Đole dok je vlak kretao da potrči za njim, uspne se i potegne kočionu ručicu, te tako poremeti red vožnje; da napravi kakvu scenu kao što je to u jednom filmu radio Tom Cruise pred Renee Zellweger, ali bojao se Đole što će slučajni prolaznici pomisliti. Koji slučajni prolaznici? Pa nigdje nikoga nema, čovječe!
Sjeo je na trošnu klupicu pod trijemom starog željezničkog kolodvora izgrađenog još za vrijeme austro-ugarske vladavine umotan u zelenu kišnu kabanicu i otpuhnuo topli zrak koji se sudario sa mrzlim vanjskim i stvorio mali magličasti oblačić. Zatim se uskomešao par sekundi i kroz otvore na kabanici predviđene za ruke izvukao kutiju cigareta i upaljač, te pripalio jednu smirujuću, nakon čega je ruke opet vratio natrag u tople džepove jakne.
Draga putuje u neku pripizdinu u Istri dobivši posao učiteljice koji nije smjela odbiti, a on sjedi onako sa pomalo smiješnim izrazom lica čovjeka koji je jutros odradio svoju smjenu razvoženja kruha, a sada u nirvani svojih misli precizno analizira situaciju u kojoj se nalazi i čvrsto vjeruje da je to to; da je ona ta sa kojom želi podijeliti mnoge životne bitke. A ako ga ikada zajebe, dići će ruke od žena zauvijek, odlučio je.
Negdje na pola puta od kolodvora do njegove zgrade Đole je shvatio kako je auto na rezervi rezerve i započeo posebni molitveni ritual potreban u ovakvim trenucima koji mu se sve češće događaju zadnjih mjeseci od kada je tankanje goriva postalo pravi luksuz, ne samo kod nas, već i u cijelom svijetu. U sred molitve zazvoni mu mobitel.
- Molim…
- Jesi li preuzeo?
- Šta?
- Kako šta? Jesmo se dogovorili da u deset preuzmeš ono?
- A u pičku materinu, zaboravio! Vozio curu na vlak. Koliko je sati sada?
- Deset i dvadeset. Ajde požuri. Zvao sam Maksa da zovne Fredija, a Fredi je zvao Šveda da te pričeka još malo.
- Ok, žurim tamo.
- Jesi li upamtio znak raspoznavanja?
- Ne. Kako ono?
- Ne znaš? Daj ne seri! Pa kako si onda mislio uopće preuzeti ono?
- Ma zajebajem te. Znam. Podignem ruku i pomirišem se ispod pazuha, a bradonja po imenu Šved na taj znak prođe rukom kroz svoju dugu plavu kosu i preda mi ono.
- Tako je buraz. Čekam te. Požuri.
I tako je Đole promijenio smjer kretanja pomirivši se sa sudbinom da će mu vučna služba odvući auto gdje god da stane. Prvo je pronašao lokaciju gdje se trebao naći sa Švedom, kraj neke poštanske banke, a onda parkirao uz rub prometnog traka upalivši sva četiri pokazivača smjera jer na parkiralištu nije bilo mjesta. Šved je ugledavši ga kako njuši pazuh krenuo prema njemu nekim fakerskim hodom imitirajući Mortensena u Gospodaru Prstenova, te je došavši do njega prošao rukom kroz kosu.
- Imaš prhuti?
- What?
- Give me the stuff, man! Don`t waste my time. – Đole je samouvjereno odglumio nekoga kome nešto treba
Šved mu je predao smotuljak, a Đole njemu dvjesto eura.
- Znači, ni slova hrvatskog ne znaš, a mudonja?
- What?
- Greta Garbo, Ingrid Bergman, Björn Borg, Patrick Sjöberg…ABBA.
- Aaaaa…Elio Pisak, Damir Poša, Bore Lee, Tomislav Piplica…ZABA.
A onda su se izgrlili i pozdravili kao da se nikada više neće vidjeti. Đole se par trenutaka zagledao u njegov smiješni mali engleski automobil i upamtio brojeve tablica za svaki slučaj, te krenuo predati Đrku smotuljak u nadi da će auto stići do odredišta.
I nije to bilo kakav auto. To je Fiat 1300 kojeg je vozio njegov stari, te mu ga ostavio u izvrsnom stanju, baš kao i onaj znojnik koji je poklonio Sofiji. Prva ruka, kažem vam. Stari ga nije vozio jedino onaj mjesec dana kada je bio ukraden iz garaže. Pronađen je nevjerojatnom igrom sudbine kada je Đoletov stric Đani bio u Igalu na liječenju leđa. Na tom istom liječenju završio je i čovjek kojeg je Đani nakon odrađenih lječilišnih tretmana spazio da izlazi iz bratovog automobila u samom centru Igala.
Fiat je jurišao na zadnju prepreku do cilja, trideset postotnu uzbrdicu, iza koje je slijedilo jedno dužinsko spuštanje na parkiralište pred zgradom. I baš kada se uspeo na sam vrh, auto se ugasi tako da je nastavio spuštati se lagano u leru. Ugledao je samo jedno parkirno mjesto odozgo, a nimalo mu nije bilo drago ugledavši kako Peugeot 206 usporava kod istog i kako se na njemu pale rikverc svjetla. Đole je stisnuo kvačilo kako bi Fiat dodatno dobio na ubrzanju.
- E nećeš, majke mi!!! – urlao je Đole
I uspio je, majke mi! Pogodio ga zguza, izbio mu blatobran, tablicu i zadnje lijevo štop svjetlo. Neki namrgođeni brko iskoračio je sav ošamućen iz Peugeota i kleknuo pored svog ljubimca.
- Pogledaj što si uradio mom Adolfu!!! Ado moooj! – zaplakao je čovjek
- Ček, samo malo…vaš auto ima ime? Gledajte, iskreno žalim zbog vaše fizičke i duševne boli, ali čini mi se da niste dobro stajali sa glavom ni prije ove nezgode. – zaključio je Đole
- A jel? Sad ćeš ti vidjeti svog boga! – brko je ušao u svoj automobil i počeo prebirati po pretincu, a kada je pronašao ono što je tražio, iskoračio je pred Đolu i uperio oružje u njega
- Što je to? – upita Đole
- Koje to? – brko će
- Pa taj kurac u ruci.
- To je sprej!
- Ček, ti mene sprejem napadaš! Da čovjek ne povjeruje. Hoćeš da ti ja posudim neko bolje oružje sa kojim bi imao više šanse?
U taj trenutak pored njihovih automobila protrčao je policajac Mirko, Đoletov susjed.
- Hej, policija! Policijaaaa!!! – vikao je brko
- Nemam sada vremena! Žuriiiim! – odvratio je Mirko
Malo zatim istom rutom su protrčali Mirkov otac, majka, dva brata i sestra; svih petero sa nožem u ruci.
- A da zovnemo njih? – upitao je Đole
Brko je pokupio sa poda dijelove svog auta, ubacio ih na zadnje sjedište uz povik :
- Nikada više u ovaj kvart! Nikada više!!!
U podrumu Boškovićeve na broju 43 Đole je pokucao triput na vrata.
- "Tiho prdiš" – čulo se iznutra
- "Kupi bolji slušni aparat" – odgovorio je Đole
- Upadaj. – reče Đrk pogledavši lijevo i desno ima li koga osim Đole
- Donio sam smotuljak po dogovoru.
- Svaka čast buraz, spasio si me.
- Đrk,a smijem li znati što je to uopće unutra?
- Lažna putovnica. Sjećaš li se kako su mi zabranili ulaz u Austriju na pet godina?
- Da. Tko bi to zaboravio.
- E, pa ovo mi je propusnica na Evropsko prvenstvo. Isuse, šta je ovo?! – zaurlao je Đrk prelistavajući lažnu putovnicu
- Nešto nije u redu? – zabrinuto je upitao Đole
- Naravno da nije. Podvalio ti je lažnu lažnu putovnicu Đole!!!
- Nije meni nego tebi. – otpili mu Đole
- Pa kako nisi vidio šta ti daje?!
- Šta ću provjeravat kada si rekao da je Maks sve sredio i da mu vjeruješ.
- Ok, ok. Idem nazvat Maksa sada. Uf, poludit ću od bijesa!
- Ček, nemoj ga zvat. Mislim da i on ima svoje prste u tome. Upamtio sam koji je auto i registracija. Ti kreni do Mirka u postaju da vidiš što može saznati, a ja ću malo prošvrljati po kvartu. Možda nam se i posreći. – predloži Đole
- Aj dobro. Prvo ćemo probat tako. – složi se Đrk
Pred policijskom postajom bilo je više policijskih automobila nego inače što je Đrku odmah na prvi pogled bilo jako sumnjivo. Pretpostavio je da se u samoj postaji događa nešto važno; vjerojatno kakva konvencija o sprječavanju ilegalnog tranzita ljudi i zabranjene robe. No, neugodno se iznenadio kada je saznao da se čovjek kojeg traži, Mirko, zaključao u jednu od ćelija postaje kako bi se spasio od vlastite povampirene, noževima naoružane, obitelji.
- Šta se to ovdje događa?! – upitao je Đrk Mirkovu majku Anđeliju probivši se kroz gomilu
- Slušaj Đrk – uznemireno je započela jadikovanje Anđelija i nastavila – ne, ne mogu ti uopće izgovoriti što nam je rekao…
- Je li nekoga ubio?
- Nije.
- E, pa onda će Đrk to riješiti ma što bilo. Da čujemo.
- Okupili smo se svi na zajedničkom ručku, a on je u jednom trenutku ustao za stolom i rekao da se želi prijaviti u onu emisiju "Pod nož".
- Pa dobro, nije to ništa strašno. Čovjek malo želi korigirati fizički izgled.
- Je moj Đrk, ali on hoće da ugradi sise i da bude crnac, hoću reći, crnkinja. Hoće da izgleda kao Halle Berry.
- I da imam plavu kosu! – dobacio je Mirko iz ćelije
- Zašto plavu kosu?? – upita Đrk
- Zato jer plavuše više vole muškarce. – odgovori Mirko poput dječačića, odnosno curice koja se duri
- Ok ekipa, dosta zajebancije. Mirko, otvaraj ćeliju!
- Neću!
- Otvori kad ti kažem! – ljutito će Đrk
- Nećuuu!!!
- Poznanik od mog poznanika dobar je sa ljubavnicom rođaka jednog poznatog plastičnog kirurga, Ajde, otvaraj. Sve se to da riješiti.
- Obećaješ?
- Jesam te ikad zajebao?
- Nisi.
- Eto vidiš. Ajde sad otvori, pa da se ljudski svi dogovorimo. – Đrk će
U taj trenutak zazvonio je Đrkov mobitel.
- Molim? Šta kažeš? Kod Getroa. Jesi li siguran? Sto posto? Eto me odmah.
- Tko je to bio? – upita Mirko
- Ekipa, idemo. Ispričat ću vam sve putem.
Sedmero veličanstvenih napustilo je postaju i naguralo se u veliki bijeli obiteljski kombi koji je vozila Anđelija. Kod Getroa ih je čekao Đole sa kapuljačom na glavi da ga Šved kojim slučajem ne bi prepoznao i pobjegao prije nego ovi dođu. Anđelija je kombi parkirala odmah iza Švedovog auta, baš kako ju je Đole naveo. Kada je Šved naišao, Đole ga je natrčavši ugurao kroz bočna vrata u kombi glumeći kung-fu džogera.
I tako se par minuta kombi ljuljao u ritmu muzike za ples dok je Đole vani stražario prekriženih ruku. A onda je naišlo neko uniformirano njuškalo, nekakav duško kojemu kao da nikada ništa u životu nije bilo jasno pa samo hoda po gradu i postavlja pitanja.
- Mladiću, znaš li što se to događa iza tvojih leđa u kombiju, zašto se trese?
- Ne. Zašto bih ja to znao? – reče Đole
- Pa stojiš tu pored njega prekriženih ruku.
- E, pa?
- Aj aj, ne pravi se pametan nego mi reci što se to unutra događa.
- Ilegalno parenje bubamara.
- Slušaj ti…
Čuvši nekakvo prepiranje vani Mirko je izašao da izvidi o čemu se radi.
- Kolega, u čemu je problem? – upita Mirko
- Sve u redu kolega. Samo me zanima što se to u kombiju događa, zašto se trese?
- Ma nije to ništa. Zaprimili smo poziv da kvartom luta bijesan pas, pa smo ga uhvatili i sada ga idemo odvesti do veterinarske postaje da utvrde je li stvarno zaražen bjesnoćom.
- E, pa kolega, po trešnji vašeg kombija čini se da je dosta velik i bijesan.
- Upravo tako kolega. A sada moramo ići. Ne zamjerite. Dužnost zove.
- Nema problema. Samo mi još recite poznajete li ovog momka pod kapuljačom? Zatekao se tu pored kombija kada sam nailazio u ophodnji.
- Kako ne. To mi je rođak. Pomagao nam je pri hvatanju pobješnjelog psa.
- Sve u redu. Samo pripazite malo na njegovo ponašanje.
- Ma to se on samo malo šalio sa vama kolega. Dobit će on od mene odmah jednu jezikovu juhu kada dođemo kući.
- Ja bih radije goveđu. Uh, kako sam gladan. – reče Đole i uđe u kombi ostavivši ovu dvojicu da izmijene još par drugarskih riječi iz policijskog rječnika
Jednom davno, davno prije ovog vremena koje će, isto tako, iz neke usrane buduće vremenske točke izgledati prokleto daleko i smiješno, igrao sam pikule sa dječakom iz kvarta koji je bio manji od svih nas, ali bio je najjači i najbolji igrač pikula, pa smo ga od milja zvali Kapetan Pikula Mali. Možda je bio najjači, ali definitivno je bio najsporiji u ekipi, što je bio povod da ga često zadirkujemo dovikujući "Pikula Mali, u gaćama ti nešto fali!". Tada bi se on uspuhao kao bik u Pamploni i krenuo prema nama poput Đapića koji juriša na obruč koša. Možda bi nas katkad i sustigao da se koristio varkama; primjerice nekakvim turbo pogonom skrivenim u guzici, unaprijed ukopanim odskočnim daskama na lokacijama gdje najčešće bježimo, a definitivno ne bi pogriješio da se koristio abortusom i atomskom bombom. One koje ne bi uspio uhvatiti, a to su naravno bili svi, gađao bi pikulama. Meni je jednom poslao ravno u glavu prokletu pikulu plavu. Od tada sanjam samo plave snove u kojima sam plave krvi i pun love. U snovima viđam plavetne divove, mačke i Nastasju, imam moć da hodam kroz zidove, sanjam da se opet volimo u klasju.
U čudnovatoj REM fazi putujem praznim cestama na kojima nema radova, niti semafora. Table pokraj puta ne govore mi kamo, već su trokutaste, okrugle i plave. Na toj cesti ne sreću se oni koji idu u sabor zbog visoke mirovine, niti oni koji se bave glumom, estradom, pa čak ni oni koji rade na radioteleviziji, u sudstvu, zdravstvu i na ulici, a sanjaju u nekim svojim bojama o saboru i visokim mirovinama.
U mojim snovima često ubijam sebe jer nitko drugi neće. Čak su me i vlastiti demoni iznevjerili, pa se često kloniram u dva-tri primjerka, jer čudni su ti klonovi; ako im ne platiš dovoljno, ne obave posao kako treba. Zato je jedan uvijek u pričuvi kao "čistač". Ali ne ubijam se uvijek, niti to radim iz puste dosade. Samoubijanje se obično manifestira u situacijama kada sam pred važnim životnim pitanjima poput ovih : Što ako sam kupio previše piva? Hoću li gledati utakmicu doma ili vani? Je li bolje nedjeljom otići na misu ili nedjeljom u dva? Na što misliti ako mi se ne digne?
Uglavnom, što se tiče Eura, odlučio sam cijelu iduću plaću staviti na "azzure" jer mi se u snovima ukazao Materazzi, prilično simpatičan mladi čovjek. Čavrljali smo cijelu večer uz dalmatinsku spizu i najbolja vina. Ja sam pričao talijanski, a on hrvatski. Zamolio sam ga da pita Zidanea je li onu foru udaranja glavom pokupio od Mr. Beana kada je Kraljicu Majku nokautirao jednim potezom, a on je rekao da ga ništa neće pitati jer ne priča sa grubijanima. Tada me upitao imam li sestru, a nakon što sam mu rekao da nemam, ustao se od stola i krenuo na spavanje ljutito izgovarajući neke talijanske riječi od kojih mi se učinilo da bi jedna mogla biti "kaco". Od tada ga ne srećem u snovima.
Kada smo već kod nogometa, moram vam se pohvaliti kako mi je u jednom od zadnjih snova servis posjetio Luka Modrić. Tražio je najbolje računalo iz ponude, a kada sam mu rekao da za njega imam pravo, on je papak zapeo baš za ono plavo. A ja kakav jesam, ne željeh razbijat glavu, jer kod mene mušterije uvijek su u plavu.
Madonna je bolja od Stonesa, a ja sam bolji od mnogih svjetskih pisaca koji su bolji od mene.
BONUS :
Stvaramo kompilaciju 80-tih (27+1 pjesma). Pridružite se dobrotvornom kreativnom radu.
Lijepo je ovih dana buditi se u Govnolendu i uživati u ljepotama prirode, cvrkutu ptica, te u golišavim tjelesima studentica i vrlo uspješnih žena iz metropole i ostalih malih dalekih nepoznatih mjesta.
I uopće mi ne smeta što je navodnom zaslugom burzovnih mešetara cijena sirove nafte u svijetu vrtoglavo porasla. Nekako sam se prilagodio pa točim jeftinije gorivo sumnjive kvalitete tamo preko grane. Bijela kava isto poskupila...zaboli me kurac. Pit ću je i dalje u jednakoj količini dok god me ima, a kada više ne budem imao love opljačkat ću onu istu banku u kojoj su zli činovnici koristeći zle metode učinili da prijeđem u nedozvoljeni minus dvije kune i dvadeset lipa. No, prije nego se dogodi pljačka, neka se smrdljiva gamad zadovolji kratkom anegdotom o dobrosusjedskim odnosima koju mi je jednom ispričao stari :
"Dvojica susjeda neretvanskog kraja ne bi smatrali svrsishodnim onaj dan u kojem ljepota njihovih poremećenih umova ne bi dolazila do izražaja, pa evo primjera : Mate, šta se idiš? Navrati u mene na pečenu kokoš, govno. Popit ćemo čašu vina, pišan ti se u nju..."
Ne znam jesam li vam ikada pričao kako radim u servisu računala i da je to jako zanimljiv i stresan posao. U moj servis dolaze simpatični ljudi, te oni drugi sa kojima imam ograničenu konverzaciju na dobar dan i doviđenja.
Siromašniji građani uglavnom kupuju bolja računala, dok me ovi malo imućniji prcaju sat-dva dok im ne izlistam sve moguće ponude, a onda se odluče da računalo ipak uzmu preko firme nekog poznanika koji čak i ne mora imati nikakve veze sa hadezeom.
Primjerice, ovi što imaju kuće sa bazenima radije bi kleknuli i glup-glup (taj rad), te progutali bjelančevine, nego što bi dali gotovinu, dok ljudi sa sela ništa ne pitaju već pošteno plate i bog te vidio.
Ispričavam se, upravo dok pišem post uočavam vijest kako je pobješnjeli pas priklao nedužnog starca koji ga je hranio u vrtu. Novinski izvori tvrde kako je pas iz jedne talijanske obitelji, te je ostavljen na čuvanje obitelji u Solinu. Ne bi me čudilo da je taj isti pas, prije dolaska u Italiju, odrastao u Hrvatskom zagorju, te da je u ratu često bio na prvoj crti bojišnice gdje je obolio od PTSP-a. Malo jest bizarno, ali sretan sam što se to nije dogodilo u mom kraju i što se nije dogodilo starcu koji svako dva-tri dana navrati kod nas u servis sa starim Alcatel mobitelom da mu netko naštima datum i vrijeme.
Uglavnom, na početku sam vam namjeravao pričati o sebi kao čovjeku koji je cijeli život ulagao u sebe; čitao knjige, gledao filmove, slušao glazbu...čak i u stan konstantno dovlačio najsofisticiraniju audio, video i satelitsku opremu, ali sve to kao da je bilo uzalud. Sada samo želim podignuti kredit koji neću moći vratiti, stari auto zamijeniti manje starim, te živjeti u miru i blagostanju sa ostalim turbo Hrvatinama.
