I tako...Kako se ovih mjeseci „za po kući“ furam na Sinead O'Conor, a javno pokrivam glavu „šubarom“ pod kojom je pakleno vruće, pa ju često zamijenim prozračnom maramom, kupila sam si navijačku maramu. Lijepu, pamučnu, kockastu. I baš sam se skockala pred jučerašnju utakmicu: obukla bijele tajice, crvenu majicu i svezala crveno-bijelu maramu. I usrećila svog dragog koji me ponovo gledao s osmijehom, bez traga brige za mene (i za sebe), što je od nedavno postao izraz naših lica i boja svakodnevice. I baš sam veselo, iskreno i adrenalinski kliktala na oba gola naše repke… I baš sam uživala… I baš me rastužio kraj tekme… I pomislih, eto opet belaja… Naravno danas, kao i ostalih par milijuna ljudi, razmišljam o uzroku, povodu i posljedicama nemilih radnji na nogometnom stadionu u Francuskoj. Ma šta se dalje događalo na Euru 2016., ja ću ga, kao i mnogi ljubitelji nogometa, pamtiti po jučerašnjem razvoju događaja na utakmici naše reprezentacije protiv Češke. Iako, ruku na srce, nisam bila zadovoljna izborom navijačke himne naše repke, ni tim da se bilo tko javno hvali istom (iako su koncerti njenog izvođača bili zabranjeni u nekim zemljama EU-a) i kao glazbenim ukusom svoje djece. Ljutili su me i neki čimbenici u organizaciji, ali, u ime igre, pred utakmicu sam sve ljutnje primirila i pomirila. A kad sam omotala glavu maramom, rekoh: Uživaj u igri, i ne brini… tvoje dijete je kupovalo „Bravo“ i slušalo još nekad davno Michaela Jacksona. I ne lažem, ama baš ništa. * * * * * 21. 06. 2016. Hrvatska 2 – 1 Španjolska Bravo! Bravo Vatreni! 25. 06. 2016. Šteta velika... Hrvatska 0 - 1 Portugal |
Što je tu s-porno
Lektira: „Forsiranje romana reke“ (odlomci)
4. Na zidu moje sobe, baš pored pisaćeg stola, visjela je velika karta Amerike, koja me svojim bojama podsjećala na voćni sladoled. Često sam se zabavljala promatrajući zrake sunca koje su se prikradale s prozora i lizale pastelne mrlje američkih država. 8. Iz Zagreba su stizala duga pisma mojih prijatelja o inflaciji, redukciji struje, o tome kako se ništa ne događa – o stvarima posve nerazumljivim. Čitajući ta pisma voljela sam svoju zemlju zato što je tako mala pa mi ju je bilo žao. 13. Na aerodromu Kennedy vozio me taksist koji je, čuvši kamo putujem, rekao: Šteta, divna zemlja, a tako puna komunista! 25. U srpnju sam otputovala na Pag, poznat po ljekovitom blatu. Na tom blatu ljudi su jedni drugima pokazivali ožiljke od operacija i prali si leđa spužvicama. Meni je prao leđa jedan mesar iz Virovitice. Na plaži sam čitala Le Carreea, Canettija, Vonneguta, Čarobni brijeg i Tri mušketira. Ovo posljednje čak dva puta. Jedne noći sanjala sam san u kojem sam vodila ljubav sa svojim alter egom. Moj alter ego bila je deset godina mlađa od mene. Dovraga, ovo je vrlo žalosno! Poštujem starost, ali je ne volim ni kuhanu, ni pečenu – rekla je pritom, upotrijebivši Porthosovu rečenicu. 27. Jednom me pozvao na večeru moj znanac, pjesnik. Za večerom je dugo i veoma zanimljivo pričao o važnosti kućnog odgoja općenito, i to mi se jako dopalo. Poslije večere vodili smo ljubav. Fala ti. Baš sam fino svršija, rekao je taj pjesnik. 30. Početkom rujna dobila sam razglednicu od prijatelja Culeta, pisca iz Beograda. Dragi Dule, forsiram roman-reku, pisalo je na razglednici. Otpisala sam lirski: Dragi Cule, nije ni meni lako. Šešir je pun likova, a ja ne znam što da radi ovaj lik koji držim u ruci. Ubrzo je stigao telegram. Nek' se jebe. Stop. To je najlepše. Stop. Kako u životu, tako i u prozi. Stop. Dubravka Ugrešić, Forsiranje romana reke, August Cesarec, Zagreb, 1988. P.S. Nedavno netko upita u razgovoru na temu lektire, zašto Dubravka piše ekavicom. Velim ja, ma ne piše tako Dule, nego Cule, i odem potražiti knjigu da provjerim kako me služi pamćenje staro skoro 30 godina. |
< | lipanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |