Str. - 421 -
„Često ti se u posljednje vrijeme događa da opisuješ neku sliku ili događaj, i da se usred priče zaustaviš, i zbunjeno šutiš, jer ti se odjednom učinilo da ne opisuješ nešto što si u životu zbilja vidio, nešto što ti se dogodilo, nego je to nečiji tuđi život, a ti pripovijedaš o nekom drugom svijetu, o kojem sve znaš, ali on nema veze sa svijetom u kojem živiš. I onda nakon nekoliko sekundi, nastavljaš govoriti, uvjeren da si sve izmislio. Pa počinješ izmišljati. I više to nisi ti, kao što si prethodno već prestao biti ja da bi mogao pričati o Sarajevu. I tada ti postaješ sljedeći ti, umnožavaju se osobe, poput odraza u muškome frizerskom salonu pored Hotela Central, i svaka od njih priča o vlastitom životu, sve dok u jednom trenutku ne shvati kako priča o nečemu čega više nema. Tad ušuti, pa počinje izmišljati, i pretvara se u sljedećega ti, koji nastavlja priču o sebi…“
Miljenko Jergović, Rod, Fraktura, Zagreb, 2013. * * * (Skoro) dva mjeseca iza: Ajfelov most Četvrti juli ___________________Zlatnoj četvorki Godišnjica. Cijelo jutro kao opčinjen čitam roman M.J., dobar i težak k’o tuč, pasaže o bolesnoj majci. Tako se namjestilo. Moja je otišla tiho, jutrom, s rukama uredno prekriženim na sitnim, skoro već sasvim usahlim grudima. Prvo na terasu, Dobrojutro komšija, pa opet prilegla, još malo da odrijema. Kao da spava. Ne, nema utjehe. Sjedio sam, milion i tristo hiljada koraka daleko, na poslu, za kompjuterom, kad je u dnu ekrana zatitrala mala poštanska koverta iz zavičaja. Sestrin glas. A kad sam sredio stvari, i krenuo, rekao šefu da moram, baš moram hitno na jug. Drž’ se stola, ne treperi. Stegni. Stegni! Jutros, mada Fourth of July, slobode sve manje, ljeta i sunca nigdje, lije kao iz kabla. Upalim svijeću, gvirnem kroz prozor, na ružu desno od ulaza, Njen i Njegov cvijet, i trznem jednu, iz čašice, onako, naštesrca. Tako su i oni, moja zlatna četvorka: otac, majka, dajo i Marija, kada bih, školarac još, jutrom iz moje u dnevnu sobu ulazio. Pred njima kafa, i “prva” rakija. Smijeh, i veselje, kao u pola ponoća! A dim, duhanski – možeš ga nožem rezati! Uzimam jednu iz ženine kutije, i izlazim na kišu, da zapalim prvu nakon rata, ima tome dvadeset i “kusur” godina. Goran Sarić 07. 07. 2016. (Preuzeto s weba Ajfelov most M.J. Bez pitanja i dozvole, naravno. Jebiga, kad se rasplačem, svašta si dozvolim.) |
ODLAZAK
- Ne mogu više da sviram, ali često sanjam muziku. Živim cijeli život s njom i kao da imam koncerte dok spavam. Još mogu da je osjetim, još mogu da je čujem, rekla je nedavno Jadranka Stojaković.
JADRANKA STOJAKOVIĆ (1950. – 2016.) Mirno spavaj, i sanjaj… draga naša. Hvala Ti za sve što si nam dala. |
< | svibanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |