Novi detalji uz stari postJedne od mojih blogerskih godina su katolički i pravoslavni vjernici Uskrs slavili isti dan. Tad sam napisala ovaj post, pa se uz prigodne postove drugih blogera našao i na blagdanskoj naslovnici, što me je tad jako razveselilo. Razlog zašto ga ponavljam je friški „materijal“ kojeg sam upravo dobila, slike. MALI SUNCOKRET 21.04.2011., četvrtak SRETAN USKRS Ponekad sam svojoj svekrvi, uz njenu bogatu blagdansku trpezu s obveznom šunkom pečenom u tijestu, opisivala uskršnji peretak moje bake. Govorila bih joj: to Vam je bilo nešto s okusom između kolača i kruha, žuto i okruglo kao vjenčić, kao perec ali s bočnim roščićima i rupom u sredini u kojoj bi se smjestilo šareno jaje, pisanac. Nikad nisam vidjela kako to baka pravi jer su nas čekali već gotovi u velikoj pletenoj korpi zajedno s išaranim uskršnjim jajima u manjoj. Svi gosti bi dobili jedan „komplet“ i po tom šarenom običaju, tvrdom tijestu i zvuku takmičarskog susreta jaja, uz naš smijeh, pamtim blagdan Uskrsa. Od bake je običaj preuzela tetka, a njene kćeri naslijedile recept. Zahvaljujući sestrič'nama, okus peretka i djetinjstva se srećom još uvijek, iako rijetko, čuva i vraća. Ne znam praviti peretke ni šarati jaja, niti ispeći šunku u tijestu. Ali sam ponešto napravila s čim ću nas obradovati za dolazeći blagdan: objesila na prozore trpezarije proljetne zavjese s cvjetićima, osvježila bijelu boju stolica i obukla ih u žutu tkaninu, a okolnim jastučićima navukla novo zeleno i narančasto ruho. U glavi složila uskršnji meni, a u trgovini kupila žutu travicu i čokoladna Happy eggs; istina, neće biti zvuka tucanja jaja, ali bit će radosnog šuškanja šarenog staniola i dobrog jela. HAPPY EASTER EVERYONE! * * * Hvala ti sestra što čuvaš naša sjećanja i činiš radost svojim gostima. Sretan Uskrs pravoslavnim vjernicima! |
Nakon kasnog mraza |
Između naše Noći knjige i Svjetskog dana knjigeDvije sestre Pričaju u oktobru u Berlinu dvije sestre o književnosti. Jedna je profesorica njemačkog jezika i književnosti, a druga jugoslavenske i opće, koje od rata ne rade u struci, ali i dalje vole književnost. Jedna je oporavljena bolesnica na sredini sedme decenije, a druga, naizgled solidnog zdravlja i turističke kondicije, na njenom početku. Ova starija koja je napustila raskomadanu nekadašnju domovinu, pita mlađu, koja je ostala u jednom od njenih dijelova, da li je pročitala Jergovićev „Rod“, i čudom se čudi negativnom odgovoru. Mlađa i naizgled zdravija, kao da se ispričava što nije, objašnjava kako joj je knjiga po izlasku bila preskupa, a rezervacija u najbližoj knjižnici neostvarena, a biblioteka koju ona najčešće posjećuje, ne posjeduje tu knjigu. I na kraju tog razgovora izvadi iz torbe jednu drugu knjigu istog autora kojom je kratila vrijeme putovanja i „strah od letenja“, i uz kratku posvetu pokloni je svojoj starijoj sestri. Umjesto rođendanske martovske proslave u svom domu ili restoranu, u mjesecu u kojem su obje rođene, mlađa je rođendan provela u bolnici u pripremama za drugu operaciju opake bolesti. Od sestre je internetskom pošiljkom dobila na poklon knjigu, i to onu koja joj je bila skupa u njihovoj berlinskoj priči. Naravno da ju je usrećila, ali i rasplakala… Knjigu od 1001 stranicu, koju treću godinu želi i čeka, nije imala snage od bolova otvoriti, držati u rukama i početi čitati u bolnici. Sestra joj telefonski predloži nešto praktično: da knjigu jednostavno prepolovi, jer… i tako iza nas… A njoj bi žao... (svega) Polako, po povratku kući, ležeći s naslonjenom knjigom na koljenima kad je u manjim bolovima, ili raširenom na stolu kad je snažnija, uživa u njoj kao u laganoj proljetnoj šetnji, malim koracima. |
proljetne "mudrolije" |
„Smeh je jako skupa stvar“Ovih dana je u Beogradu u Ateljeu 212 predstavljena knjiga autorice Jovane Stefanović „Jedna jedina“, posvećena Velikoj Glumici ovih prostora Miri Banjac, ovogodišnjoj dobitnici Nušićeve nagrade za životno djelo koja se od 1990. dodjeljuje glumcu komičaru. Osamdesetšestogodišnja glumica je izjavila da je osmjeh danas „najskuplja stvar“, pa sam se zakačila za tu njenu rečenicu i namrgođena lica koja me okružuju, te odlučila njen „nauk“ prenijeti i na ovo mjesto: „Uživala sam u svojim prijateljima i ljubavi i svoju karijeru sam završila sa ljudima koji su mi pružili mnogo, mnogo ljubavi. Zahvalna sam svom zdravlju, pozorištima, televiziji, filmu koji su me primetili u nekim trenucima kada je vredelo primetiti me i koji me nisu primećivali u trenucima kada nije vredelo da me primete. Smeh je jako skupa stvar. Žao mi je što se mnogi ljudi danas ne smeju, jer treba se smejati. Smeh je zdravlje, treba ga negovati na pravi način. Komedija je opasna stvar, komediju je časno igrati, ali vrlo zahtevno i odgovorno. Starost je lepa onoliko koliko umemo da joj damo. Za starost se moramo potruditi i ja se trudim da ne budem smešna žena, da ne tražim uloge koje mi ne odgovaraju. Ne stidim se svojih bora, one su mi veliku karijeru napravile i vrlo sam im zahvalna. Čuvajte prijatelje i pokušajte da se smejete!“ Povodom odlaska kolege glumca Dragana Nikolića (1943. – 2016.), rekla je tužno da ju je sramota što ga je nadživjela. * Pa eto, sjetih se kako sam im se slatko smijala gledajući naš film „72 dana“, možda i posljednji u kome su zajedno glumili. P.S. A i jučer sam se baš ismijala, pa onda opet čitajući naglas svom dragom istu kolumnu, koji to inače ne voli, ali nisam mogla odoljeti i ne vidjeti bar još jedno nasmijano lice, koje kao da govori „hoću još“. Hvala. Izvori: B92, Politika, JL |
NE DIRAJTE MI ANTU TOMIĆA!
Prije nekoliko godina neke od estradnih umjetnica izjavile su kako se neće odreći svojih skupocjenih krznenih ogrtača, i to je osupnulo našu užu i širu javnost. Izazvalo je to čitavu lavinu negodovanja, i dovelo čak do protesta mladeži na glavnom trgu naše metropole. Prosvjednici su razapeli na štapove iz naftalina izvučene lisičje ili kunske kragne, pronosali ih Trgom uz par transparenata o zaštiti životinja i dali povoda huligančićima da sutra neku bakicu pošpricaju sprejem, jer je obukla bundu. Nitko nije pomislio da je to garderoba iz davnih vremena ili doba prosperiteta, i hladnih zima. Također se smetnulo s uma da mnoge današnje starije gospođe nemaju penzije u visini koštanja tzv. eko bunde ili kvalitetnog toplog kaputa.
Tako se to radi na zapadu koji nam je uzor, i tako se dokazuje ljubav masa prema životinjama. U istom tom periodu propadalo je Kamensko u kom su se nekad proizvodili i kaputi za srednji sloj građana. Našim gradom prosvjedovale su samo sredovječne i postarije nekadašnje zaposlenice tvornice konfekcije, tražeći da ih netko zaštiti i vrati im oteto. Nitko od mladeži i studentske inteligencije, naše budućnosti, nije im se pridružio. Bar da se jedan transparent prošetao Trgom na kom je, recimo, pisalo: NE DIRAJTE NAM MAJKE! VRATITE IM ZARAĐENI NOVAC I DOSTOJANSTVO! * Nedavno sam naišla na tv ekranima na još jedan od prosvjeda sa svrhom zaštite životinja. Čini mi se da se radilo o tom što se zbiva sa psima nakon 60 dana boravka u azilu; uništavaju li ih, kako ili sl. Da se razumijemo, ljubitelj sam pasa i već tri godine, nakon stradavanja mog ljubimca, uhljebila sam dvoje lutalica, i odrekla se novog ljubimca po svom izboru i ukusu da bih pružila dom onima koje nitko neće. Bili su ružni, prljavi, gladni, glasni, a možda i opasni. No, i takvi, postali su moji. Na spomenutom protestu su građani, najviše mladi, šetali opet glavnim trgom svoje očešljane i ušminkane ljubimce i tako digli glas za zaštitu tamo nekih pasa u azilima. Tako se to radi u svijetu. Negdje u isto vrijeme na tv-u se postavilo ozbiljno pitanje zašto se nakon legalizacije marihuane u medicinske svrhe u listopadu 2015., tj ulja kanabisa kao zvaničnog lijeka, ne može isti naći nakon pola godine na policama naših apoteka. Šest mjeseci za bolesnika koji boluje od bolesti za koje je lijek odobren, znači mali život. Znači smanjen bol, nadu u izlječenje, budućnost koju mu je bolest oduzela. Ozbiljnog odgovora na pitanje nitko od gostiju nije ponudio. Za mladež ovo nije bila tema vrijedna protesta: život, bol, nada, špekulacije, smrt čovjeka. Nitko nije protestirao. Nije bilo transparenta: Ubrzajte proizvodnju! Spasite nam majke, očeve, djecu, prijatelje… ljude! * Sinoć čitam da je ponovo napadnut jedan od naših najboljih i najproduktivnijih suvremenih književnika, gospodin Ante Tomić. Nakon prvog brutalnog napada na istog, o čijem počinitelju unatoč kakano raznim istragama još ništa do danas nisam saznala, nije bilo protesta. Ni onih studenata sa Filozofskog fakulteta, ni onih sa FPZ-i, od kojih će se u budućnosti vjerojatno manje ili više uspješno mnogi baviti novinarstvom i književnošću, i željeti dostići u tom poslu Antu Tomića. Nitko od mladeži naše budućnosti ni riječi, ni onda ni sada. Kao da su smetnuli s uma da ono što se čini loše drugom, ako se ne boriš, sutra može i tebe zadesiti. A primjera je bezbroj… * E da sam mlađa, i zdravija, ja bih izašla na glavni Trg moga grada, stavila crni šešir (suvenir iz Tunisa) na glavu, i na bambusov štap prilijepila svoj transparent: Napravila bih jedan đir Trgom, pa produžila do Cvjetnog, sjela na sunce s istaknutim tekstom o zaštiti čovjeka, popila kavu, sklopila svoju protestnu skalameriju, sjela u tramvaj i vratila se kući. Da li bi me tko primijetio, nazvao ludom, bilo bi mi sasvim svejedno… (samo, „NEMOJ PO GLAVI DRUŽE PLAVI“) P.S. Nisam ja za taj „podvig“ ni tako stara, ali, na selu sam i u seoskom zelenilu i čistom zraku, oporavljam se nakon dvije nedavne, uzastopne operacije. Ovo je trenutno najviše što mogu dati sebi i od sebe za, po mom mišljenju, pravu stvar. |
< | travanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |