MALI SUNCOKRET
01.04.2016., petak
NE DIRAJTE MI ANTU TOMIĆA!
Prije nekoliko godina neke od estradnih umjetnica izjavile su kako se neće odreći svojih skupocjenih krznenih ogrtača, i to je osupnulo našu užu i širu javnost. Izazvalo je to čitavu lavinu negodovanja, i dovelo čak do protesta mladeži na glavnom trgu naše metropole. Prosvjednici su razapeli na štapove iz naftalina izvučene lisičje ili kunske kragne, pronosali ih Trgom uz par transparenata o zaštiti životinja i dali povoda huligančićima da sutra neku bakicu pošpricaju sprejem, jer je obukla bundu. Nitko nije pomislio da je to garderoba iz davnih vremena ili doba prosperiteta, i hladnih zima. Također se smetnulo s uma da mnoge današnje starije gospođe nemaju penzije u visini koštanja tzv. eko bunde ili kvalitetnog toplog kaputa.
Tako se to radi na zapadu koji nam je uzor, i tako se dokazuje ljubav masa prema životinjama. U istom tom periodu propadalo je Kamensko u kom su se nekad proizvodili i kaputi za srednji sloj građana. Našim gradom prosvjedovale su samo sredovječne i postarije nekadašnje zaposlenice tvornice konfekcije, tražeći da ih netko zaštiti i vrati im oteto. Nitko od mladeži i studentske inteligencije, naše budućnosti, nije im se pridružio. Bar da se jedan transparent prošetao Trgom na kom je, recimo, pisalo: NE DIRAJTE NAM MAJKE! VRATITE IM ZARAĐENI NOVAC I DOSTOJANSTVO! * Nedavno sam naišla na tv ekranima na još jedan od prosvjeda sa svrhom zaštite životinja. Čini mi se da se radilo o tom što se zbiva sa psima nakon 60 dana boravka u azilu; uništavaju li ih, kako ili sl. Da se razumijemo, ljubitelj sam pasa i već tri godine, nakon stradavanja mog ljubimca, uhljebila sam dvoje lutalica, i odrekla se novog ljubimca po svom izboru i ukusu da bih pružila dom onima koje nitko neće. Bili su ružni, prljavi, gladni, glasni, a možda i opasni. No, i takvi, postali su moji. Na spomenutom protestu su građani, najviše mladi, šetali opet glavnim trgom svoje očešljane i ušminkane ljubimce i tako digli glas za zaštitu tamo nekih pasa u azilima. Tako se to radi u svijetu. Negdje u isto vrijeme na tv-u se postavilo ozbiljno pitanje zašto se nakon legalizacije marihuane u medicinske svrhe u listopadu 2015., tj ulja kanabisa kao zvaničnog lijeka, ne može isti naći nakon pola godine na policama naših apoteka. Šest mjeseci za bolesnika koji boluje od bolesti za koje je lijek odobren, znači mali život. Znači smanjen bol, nadu u izlječenje, budućnost koju mu je bolest oduzela. Ozbiljnog odgovora na pitanje nitko od gostiju nije ponudio. Za mladež ovo nije bila tema vrijedna protesta: život, bol, nada, špekulacije, smrt čovjeka. Nitko nije protestirao. Nije bilo transparenta: Ubrzajte proizvodnju! Spasite nam majke, očeve, djecu, prijatelje… ljude! * Sinoć čitam da je ponovo napadnut jedan od naših najboljih i najproduktivnijih suvremenih književnika, gospodin Ante Tomić. Nakon prvog brutalnog napada na istog, o čijem počinitelju unatoč kakano raznim istragama još ništa do danas nisam saznala, nije bilo protesta. Ni onih studenata sa Filozofskog fakulteta, ni onih sa FPZ-i, od kojih će se u budućnosti vjerojatno manje ili više uspješno mnogi baviti novinarstvom i književnošću, i željeti dostići u tom poslu Antu Tomića. Nitko od mladeži naše budućnosti ni riječi, ni onda ni sada. Kao da su smetnuli s uma da ono što se čini loše drugom, ako se ne boriš, sutra može i tebe zadesiti. A primjera je bezbroj… * E da sam mlađa, i zdravija, ja bih izašla na glavni Trg moga grada, stavila crni šešir (suvenir iz Tunisa) na glavu,  i na bambusov štap prilijepila svoj transparent:  Napravila bih jedan đir Trgom, pa produžila do Cvjetnog, sjela na sunce s istaknutim tekstom o zaštiti čovjeka, popila kavu, sklopila svoju protestnu skalameriju, sjela u tramvaj i vratila se kući. Da li bi me tko primijetio, nazvao ludom, bilo bi mi sasvim svejedno… (samo, „NEMOJ PO GLAVI DRUŽE PLAVI“) P.S. Nisam ja za taj „podvig“ ni tako stara, ali, na selu sam i u seoskom zelenilu i čistom zraku, oporavljam se nakon dvije nedavne, uzastopne operacije. Ovo je trenutno najviše što mogu dati sebi i od sebe za, po mom mišljenju, pravu stvar. |
Hvala Đorđe! 
