MALI SUNCOKRET
31.01.2015., subota
„... ona zove se, ona zove se...“ * * * |
30.01.2015., petak
„Rain and Tears“Grčka se ovih dana oprašta od Demisa Roussosa (1946. – 2015.), glazbenika svjetskog glasa, koji je prodao u karijeri preko 60 milijuna albuma, pjevajući svoje i tuđe pjesme na mnogim jezicima svijeta. Uz Vangelisa je bio član davne grupe Aphrodite's Child, koju pamtim po „Kiši i suzama“, i plimi nastupajuće sjete, a u kasnijoj suradnji stvorene su legendarne „Vatrene kočije“ uz koje se ja uvijek osjećam nekako svečano i neomeđeno sopstvenim nemogućnostima. U svijetu će ostati zapamćen osim po anđeoskom glasu i korpulentnom stasu, i po svom stilu odijevanja. Zvali su ga „the Kaftan King", zbog bezbrojnih maštovitih kaftana (odjeće časti), koji su lijepo pristajali njegovoj figuri i kilaži, koja je u jednom periodu života opteretila vagu sa 148kg, a onda ju rasteretila za 50kg, o čemu je Roussos napisao i knjigu. Danas će njegova majka Olga (94), djeca, dugogodišnja partnerica Dominique i dvije bivše supruge, prijatelji, Atena, i brojni poštovatelji iz Grčke i svijeta, zauvijek ispratiti Artemiosa (Demisa) Ventourisa Roussosa. Počivao u miru. Demis Russos -- Grek Zorba A Vangelis je to učinio refrenom jedne od najpoznatijih Roussosovih pjesama: „Goodbye my friend goodbye. Love Vangelis." Demis Roussos - Goodbye My Love (Moscow, 1tv, 24-11-2012) k Aphrodite's Child j Rain And Tears k Video & Audio Restored HD P.S. Kad sam već temom u tom dijelu Balkana, bilo bi nepravedno ne spomenuti političke promjene u Grčkoj i pjesmu "Bella Ciao" koja ih je ovih dana pratila, a za koju Wikipedija između ostalog, kaže: „Danas se Bella Ciao ne gleda kao isključivo partizanska ili ideološka pjesma, već kao "pjesma slobode duha, želje za sveopćom slobodom i demokracijom", odnosno kao "simbol otpora nepravdi." |
21.01.2015., srijeda
„ZAŠTO NAM SE TAKO PLAČE“
KEMAL MONTENO (1948. – 2015.)
SANJAO SAM NOVI SVIJET Sanjao sam novi svijet U kojem želim živjet ja… To je svijet od ljubavi, To je svijet od sna, Gdje vječno cvijeće cvijeta, Gdje je sunca vječan sjaj. Ljubavi moja, ljubavi moja, Pokaži mi put, taj put u raj… Sanjao sam novi svijet Od muzike i ljubavi… Sanjao sam divan svijet U kojem živiš ti, Gdje rijeke mirno teku I gdje lijepo nema kraj, Ljubavi moja, ljubavi moja… Pokaži mi put, taj put u raj… Sanjao sam novi svijet Gdje ratovi ne postoje Čuo kako ljudi svi Isti jezik govore. I sanjam…  KEMAL MONTENO ILI AUTODIKTATOR „Njegov vers nije neprohodan, pa mu ni kritik nije neophodan. Potreban mu je glas prijatelja. Upravo ga sluša.“ Arsen Dedić Zagreb, listopada 2005. * ZNA LI OVDJE IKO SREĆU PISATI, ILI KAKO JE KEMAL MONTENO SASTAVIO DVA DOBRA TAMO GDJE JE I JEDNO PREVIŠE „U nas je teško dva dobra sastaviti, tako glasi jedna prilično tačna narodna izreka. Kemal Monteno još uvijek ima dar koji stiže iz onog Jednog, kojeg je kod nas često i previše. On zna sastaviti dva dobra – za sve svoje i naše ljubavi.“ Ahmed Burić * ZAŠTO NAM SE TAKO PLAČE „Kemal Monteno veliki je pjevač naših života. Možda je veliki i za druge, ali to fakat u priči o njemu nije važno. Rođen je kao dijete sretnog svemirskog slučaja u nesretnim vremenima, u ljubavi muslimanke i Talijana – službeno okupatorskog vojnika – Kemo je živa metafora ovog grada i njegova duša. Dušo moja, ko kaplja vode i ti se topiš na mom dlanu…“ Miljenko Jergović (u Zagrebu, 8. Travnja/aprila 2003.) * Kemal Monteno, ZA SVE MOJE LJUBAVI (sabrane pjesme), Naklada ZORO, Biblioteka Essentia, Sarajevo – Zagreb, 2005. (Tekstovi u knjizi: Arsen Dedić, Miljenko Jergović, Ahmed Burić) Počivaj u miru, prijatelju, čovječe, dušo naša… * MALI SUNCOKRET 22.12.2009., utorak RAJA Zna moja najmlađa prijateljica, kojoj sam za Božić 2002. poklonila zbirku Rundekove poezije Ruke, sve moje ljubavi. Zna ona o čemu ja pišem, iako ne čita, jer ne zna... Zna ona i o čemu ja ne pišem, jer ne znam. Znam da i ona voli Sarajevo, jer tamo ima bliske rođake. Voli ona i Kemala Montena, čije je prve pjesme zajedno s majkom pjevala uz klavir. A kada su se klavirske tipke ukočile i zaključale od tuge nakon majčine prerane smrti, moja prijateljica je u svojoj 11. godini prestala dugo, ali ne i zauvijek, pjevati Kemine pjesme. Danas ih pjeva zajedno sa svojom odraslom kćerkom čiji prsti plešu istim klavirskim tipkama. Razumije ona zašto ja ne znam (i ne mogu) pisati o Sarajevu. Zna ona da je teško toliko ispričanog za naših 30 godina druženja uobličiti u nešto što bi bilo približno onom što je slušala i pamtila. A sjeća se ona i mog prvog boravka u Sarajevu u petom razredu osnovne škole i osvojenog drugog mjesta na takmičenju zborova s pjesmom o jablanovima i vranama; sjeća se i gimnazijske Generalićeve izložbe; i puta na Tjentište, i slika s kojih sam gledala Sarajlije; i bijelih kožnih rukavica; i papučica s perlama; i nekih kasnijih kolača u Bristolu i šampanjca u Evropi; i prvog Keminog pjevanja u beogradskom Domu sindikata kao Arsenovog gosta i predugih rukava njegovog odijela. Zna ona da je puno tog ostalo u mom srcu... čitava jedna knjiga... a ja knjige ne znam pisati. Ali volim ih čitati. I zato mi je ovu godinu u našem obavezno veselom, iako sve kraćem decembarskom druženju, poklonila knjigu. Prethodnih nekoliko godina dobivala sam isti poklon: kozmetika za njegu bolnih nogu. Kako se počela žaliti da i nju lagano stižu isti problemi, ovu godinu sam prvi put odstupila od svojih prepoznatljivih poklona i kupila joj kadicu za masažu bolnih stopala. Jako se obradovala. Volim vidjeti njeno sretno lice. Listajući knjigu - Kemal Monteno, ZA SVE MOJE LJUBAVI, ne znam kakav sam izraz lica imala. Znam da je rekla: Eto, okupila se Raja... pa ja tebi kupila. Zagrlile smo se. Njena curica nam se s nježnim osmijehom i zajedničkom suzom pridružila. „ Zašto nam se tako plače“... ..... * * * Hvala Ti Kemo za svo bogatstvo sreće i tuge koje si pola stoljeća s nama dijelio; hvala Ti za sve moje susrete s tvojom ljepotom, od „Lidije“ i svih onih radijskih, preko koncerata i Doma sindikata, Lisinskog, Excelsiora, do ovog posljednjeg televizijskog, meni posebno lijepog i značajnog susreta: * Monteno Kad ubrzani za Ploče kasni 180 minuta ..... Danas je petak, 23. siječnja 2015. Neće me biti na Mirogoju kada u ponedjeljak Kemala Montena Zagreb bude ispraćao na njegovo putovanje u Sarajevo, tačnije na sarajevsko groblje Bare. Neće me biti ni na Barama, kada Sarajevo bude dočekivalo Montena da ga sahrani u svoju ilovaču. Ne idem po sprovodima. Na Barama sam bio, jer sam morao biti, kad mi je umrla majka. Takav je red. Imala je samo jedno dijete. Ne volim sprovode, jer se na sprovodima uvijek mijenja odnos neke zajednice, porodice, komšiluka, cijeloga jednog grada i zemlje, ili mnogih gradova i zemalja, prema čovjeku kojeg više nema. Ljudi s pokojnikom razgovaraju kao s vlastitom idealiziranom uspomenom. Pridaju mu značenja kakva još do jučer nije imao. Vole ga onako kako ga nisu voljeli dok je bio živ. To je najgore. Volio sam Kemala Montena, i zato ne bih bio na njegovom sprovodu. Prelazio je granice. Pjevao je na sve strane, gdje god ga je bilo prije rata, i tamo gdje ga prije rata nije bilo. Ljudi su ga doživljavali kao svoju živu uspomenu. Trebao im je da se u sebi pošteno isplaču. U zadnjih dvadeset godina Kemal Monteno bio je glasnik kolektivne nostalgije, žala za nevinošću svijeta i za vremenom kada nam ruke svima nisu bile krvave. Jednima što su klali, drugima što su preživjeli. Napatio se u toj ulozi tuđe uspomene, u tom dugom komemoriranju predratnog doba. Trebali su ga jer nisu umjeli iznova započeti neki drugi život. Tako mu nisu dopustili da on živi svoj. I da bude samo pjevač. Ajfelov most, Miljenko Jergović, 25. 01. 2015. * ZBOGOM  BIĆE... * * * Sarajevo, 28. 01. 2015. 14:50 - Ovo radim za raju od Vardara do Triglava. Bio si heroj koji se ne predaje. Tvoja muzika grije naša srca i duše. Rekao je između ostalog Rade Šerbedžija recitujući stihove Montenove pjesme "Dušo moja". Izvor: Dnevni Avaz * * * 06. 02. 2015. Balaševićev Duet za Kemala Montena Datum objavljivanja: 5. velj 2015. |
18.01.2015., nedjelja
NA VINCEKOVO...Uz mnogobrojne društvene probleme, imamo i jedan možebitni problem koji se i od strane nadležnih za sektor zdravstva, i od pacijenata, a i od dežurnih medijskih pratitelja uglavnom zaobilazi, preskače ili prešućuje. Tiče se liječnika, ali ne njihovih stručnih uspjeha, ili ljudskih grešaka, ruksaka i odlazaka na edukacije, nego njihovog rada nakon zakonom predviđenog odlaska u mirovinu. Zna li se s koliko točno godina starosti liječnik po zakonu m o r a prestati raditi! Pričalo se dugo, bar vezano za najbližu nam obiteljsku medicinu, da je to sa napunjenih sedamdeset, pa sedamdeset i jednom, a onda se odjednom prestalo i pričati i šuškati o tom. Zanimanje medija se uglavnom svelo na stručnost, korumpiranost, aferiziranost i politiziranost istih, a zaobišlo starost i „spretnost“ u radu jednog dijela tog kadra. Tako da o nečem znamo i previše, a o jednoj također ozbiljnoj pojavi i pacijentovom problemu, ama baš ništa. Čak kada bi vrijeme kojim čudom i stalo, i naši mlađi doktori ostali „zauvijek mladi“, živimo u vremenu u kojem nas oni sve više napuštaju i odlaze u zemlje trostruko većih plaća. Uz davno dijagnosticiranu kroničnu nestašicu medicinara, s nama zasigurno ostaju naši umirovljeni liječnici. I po potrebi se poseže za njima, neovisno o tom da li su „stari ili novi“ penzioneri. Svaka čast svim liječnicima koji žele ili moraju raditi i nakon odlaska u mirovinu. Uz puno uvažavanje one „iskustvo zlata vrijedi“, imaju moje trajno poštovanje, a puno povjerenje, do određene starosne granice. Jer, ako ćemo iskreno, postoje limiti za sve, i mnoga ograničenja raznih naših sposobnosti koja dolaze sa starenjem. O njima smo svi ponešto naučili, što iz nekih grana biologije i raznih knjiga, što iz vlastitog iskustva s ljudima. … Gledajući opet jutros u komad papira, tzv. licencu, nedavno obnovljenu za novih šest godina rada, velim: „Znaš, baš i ne bih voljela imati doktora starijeg od sedamdeset godina. Ni u primarnoj, a kamoli drugim zdravstvenim zaštitama.“ „Pa, ni ja nisam presretan što je mom obiteljskom već 72. godina“, veli mi gospon doktor i ode u vinograd, podmlađivati ga. Pa, Vincekovo je…  |
16.01.2015., petak
Uz Sunce…malo dobre muzike iz odličnog filma Richarda Linklatera, „Boyhood“: Boyhood - Hero (Family of the year) (Datum objavljivanja: 31. kol 2014. Zondagszanger) "Deep Blue" by Arcade Fire (Datum objavljivanja: 5. lis 2014. SLM Sintiendo la música)  p.s. opet me sigurnosno pitanje "tematski prati", istina s greškicom, a glasi: Koje je svjetlo je  u sredini na semaforu... ? |
13.01.2015., utorak
Rodna kuća Ne vjerujući da negdje živi u slici, dugo sam je gradila riječima. Zvala sam je: „kuća na Adi“, „dom međumostovima“, i moja rodna kuća. Mnogi su je poznavali po grafitu na njenom čelu ispisanom velikim štampanim slovima: TITO MIR – TITO REPUBLIKA. Ali nitko nije znao u čijoj glavi i olovci se parola rodila. Čitali su je ljudi u svojim šetnjama mostovima, na putu do škola, svojih kuća, korza, plaža i vodenica. Imala je sedam stanova, četiri manja u prizemlju i tri nešto veća na katu. U mojih prvih deset godina života udomila je jedanaest obitelji. Pamtim sva njihova imena, ali danas ću spomenuti samo Mirzu i Nesku; sestru i brata koji su svom učitelju violine u toj kući gudalom skinuli periku. Njihov pubertetski „podvig“ ostao je živ u meni i kada je brata i sestru izdalo srce negdje u Tešnju i Sarajevu, na pragu starosti. Za razliku od njih, naša kuća je imala sreće; srušila se od dugovječnosti.  (Datum prijenosa: 18. velj 2011. ANRTZ1965) P.S. Hvala nepoznatom vlasniku fotografija; hvala autoru video klipa koji je omogućio broju od 2.481.846 posjetitelja da uživaju u njegovom uratku. |
03.01.2015., subota
„just bad luck“Ne da mi se razglabati o ljudskoj sreći, a rado bih ostavila duži komentar o vijesti koja je u prvom danu nove godine obišla kuglu zemaljsku. A ni za znanost nisam kompetentna, pa ću vijest nazvanu „just bad luck“ samo dotaknuti, onako laički kao i velika većina što će, jer je jednostavno ne mogu preskočiti. Naime, rezultati dugogodišnjih znanstvenih istraživanja, objavljeni u časopisu Science, pokazali su da dvije trećine vrsta raka nisu uzrokovani načinom života, nego slučajnim mutacijama stanica. Ni naslijeđeni geni, toliko puta spomenuti u zadnjih pola stoljeća, nisu presudan uzrok bolesti koliko loša sreća pojedinca. Kako sva dosadašnja istraživanja o uzrocima oboljenja i bezbrojna ispiranja mozga o zdravom životu ne bi ostali samo prazna priča, ostavljena je kao rezerva jedna trećina „rakova“, za koju i dalje vrijedi staro pravilo – moraš se „popraviti“, jer tebi takvom ni sreća neće pomoći. Ironično je od strane znanosti poslati ljudskom rodu ovakvu novogodišnju poruku u jednoj od godina 21. stoljeća. I bez utjehe ga vratiti na početak puta, i ostaviti samog sa svojom srećom. Jugovizija 1990 - Oliver Dragojevic & Zorica Kondza - Sreca je tamo gdje si ti (Datum prijenosa: 16. ruj 2008. Eurodictionary) |
01.01.2015., četvrtak
Danas...Stigla je… Dobrodošla i dobra nam bila. SRETNA NOVA! Happy New Year 2015 - ABBA Danas je prvi dan, početak. Želim Vam da Vas ne boli ono što Vas je bolelo, a da Vas voli ono što Vas nije volelo. Želim Vam da budete potrebniji drugima nego oni Vama. Da želite i možete više nego što Vam treba, a da sve što Vam pretekne podelite sa onima koji ne mogu kao Vi. Nemojte uzimati mnogo više nego što dajete. Da Vam ono što imate ne bude manje od onoga što nemate. Želim Vam na kraju, da ova godina ima više sreće sa Vama nego prethodna. Duško Radović I... - Kad protekne ovih novih 365 dana, da vam u srcu ostane zlatan talog lepog i uspešnog života. Hrvatski broj jedan  |
Hvala Đorđe! 
