PRAZNIK RADA
Jučer, danas...
"NAJČITANIJE • Djevojke se skinule i izmilile na plaže u Makarskoj • Natalia Siwiec: Ova bujna Poljakinja raspirit će vam maštu... " Ako je u najčitanijem dnevnom listu najčitanije štivo kako su „izmilile“ razgolićene djevojke na makarske plaže, itd... onda nije nikakvo čudo što nam se događa npr. poskupljenje energenata! Sretan mađunarodni Praznik rada! (Uploaded by hikonline on Oct 21, 2008) |
Miris zemljeMajko, dok si ležala nakon infarkta priključena na aparate i paravanom odvojena od ostalih teških bolesnika, u našim svakodnevnim posjetima tebi, viđali smo jednu postariju gospođu koja nije pripadala bolničkom osoblju. Kako zbog neznanja jezika nije mogla s tobom razgovarati, često te promatrala, a i nas dok smo te hranile, držale za ruke, pričale i pokušavale oraspoložiti, milovale tvoje lice i čelo, ljubile te i brisale suze. Pitala si nas jednom tko je ona, primjećujući da nema bolničku odoru, pa smo ti rekle da ne znamo. Bila je to znanstvenica koja je proučavala religiju ljudi kojima se smrt približila. Jednom se zadržala u dužem razgovoru sa sestrom i izrekla nešto što sam u tim teškim godinama rata, i tužnim danima tvoje bolesti i naše nade, doslovce zapamtila: „Vašoj majci nije neophodna religija; ljubav koju svakim činom vidim i osjetim, velika je i njoj dovoljna.“ Ne vjerujući tad da i ti pripadaš ljudima kojima se približila Vječnost, čak sam i negodovala što smo dio njenog proučavanja. Ono što je sestra skoro pa znala, ja još narednih petnaest dana nisam. Svih ovih godina, dok si počivala daleko od nas, riječi te gospođe bile su mi često jedina utjeha. I dok tražim način da riječima opišem dug put tvoje dvaput, onako usput izrečene želje, do njenog ostvarenja i naše zajedničke ravnoteže i mira, pod prstima osjećam tragove Zemlje tvog privremenog počivališta. Sobom se širi njen miris, a sjećanja ga slijede. (Uploaded by snikt73 on May 16, 2007) Hvala našim njemačkim prijateljima na svemu, posebno Kristini i Gerhardu. Hvala svim dragim ljudima koji su nam pomogli od trenutka tvoje smrti do ovog dana Mira...riječima, pažnjom, razumijevanjem, trudom, novcem i djelom. Oprostite nam, majko i oče...nismo možda umjele ni mogle drugačije i bolje. Laka ti bila i ova naša Zemlja, majko. Krasit će je gladiole, tvoje omiljeno cvijeće. (Uploaded by artifoto on Nov 13, 2009) |
Uoči prve „Noći knjige“Svjetski dan knjige i autorskih prava Svjetski dan knjige i autorskih prava obilježava se 23. travnja svake godine kao simboličan datum u svjetskoj književnosti jer je toga dana 1616. godine umro Miguel de Cervantes, a rodio se William Shakespeare te se sama zamisao zasniva se na katalonskom običaju darivanja knjiga i ruža na dan Svetog Jurja. UN-ova organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu UNESCO, obilježava Svjetski dan knjige i autorskih prava uz pomoć brojnih izdavača, knjižara, učitelja i stručnjaka za komunikacije. UNESCO želi svakoga, a posebno mlade, potaknuti na čitanje te promicati izdavaštvo i zaštitu intelektualnog vlasništva putem zaštite autorskih prava. Odluka o obilježavanju Svjetskoga dana knjige i autorskih prava donesena je na Općoj konferenciji UNESCO-a održanoj u Parizu 1995. godine. UNESCO ima i druge programe vezane uz knjige i književnost. Godine 1948. organizacija je započela ambiciozan program s područja prevođenja, a jedan od glavnih dijelova toga programa jest Index Translationum, međunarodna bibliografija prijevoda koja sadrži podatke iz više od stotinu zemalja i omogućuje uvid u sve podatke o prevođenju nekoga djela. Usto, UNESCO svake druge godine dodjeljuje Nagradu za književnost za djecu i mlade u službi tolerancije za djela za mlade koja promiču uzajamno razumijevanje utemeljeno na poštovanju drugih naroda i kultura. (Wikipedija) Moj prilog: |
POVRATAK |
tiho, tiše, glasnije...(Uploaded by natales on Feb 24, 2009) |
"TVRĐAVA""Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene." "Znaš li šta je najljepše u životu? ŽELJA, prijatelju." Meša Selimović |
ČESTITKA“Zagrebački nadbiskup i metropolit, kardinal Josip Bozanić, uputio je u povodu svetkovine Uskrsa, koju pravoslavni vjernici proslavljaju u nedjelju 15. travnja, čestitku njegovoj Svetosti, gospodinu Irineju, patrijarhu srpskom, preosveštenim episkopima, svećenstvu, monaštvu i pravoslavnim vjernicima povjerenim njegovoj pastirskoj službi, priopćio je danas Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.” (HINA) Sretan Uskrs svim pravoslavnim vjernicima! |
"...produžetak igranja..."VENECIJA „Jedna priča Tomasa Mana dala mi je ključeve grada. Poštedeću vas dosadnog sveznalaštva i ispoljiti šarmantno neznanje. Ne znam kako se priča zove. Znam da je njen junak imao problema sa nedovoljnošću lepote i čuda na svetu. Kad god bi taj mladić ugledao neku poznatu sliku ili proslavljeno mesto, on bi uzviknuo: - Lepo je. Naravno. Vrlo je lepo. Ali... zar samo ovo? Man je imao romantičnu ideju o određenom nivou koji život treba da dostigne da bi se kvalifikovao...Za šta? Pa da se nazove istinskom stvarnošću. Pokazalo se da je Manova razmaženost – dugoročno – pozitivna osobina, a da je njegova ljubav za lepotu moralna kategorija. On je kasnije za fašiste govorio da su oni naravno realnost ali ne i istina. U mladosti sam bi kao taj Manov junak. Za sve što ugledam pomislio bih: - Da, lepo je. Ali...zar ništa više? Zar samo to? Pred čuvenim stvarima bio sam spreman da se pomalo razočaram. Nisam znao... Šta? Nisam znao da je nivo percepcije rezultat ulaganja... da stvarnost ostaje ružno pače ako je pažnja ne pretvori u labuda. Nisam verovao u postupnu umetnost viđenja koja životu daje reljefnost i dubinu. Kao Manov junak uvek sam mislio: - Lepo je...Ali zar samo ovo? Ali ne – kad sam video Veneciju. Tada sam po prvi put rekao „dobro je i dovoljno je“. Samo, da li sam to bio ja? * * * Dočekala me je ružičasta zora i sama suština rumenila u indirektnoj svetlosti. Mirisala je voda. Bledo sunce se pomolilo iza oblaka. Iz sunca je izleteo galeb. - Kako je tiho – uzdahnuo sam. Polako sam išao ulicama, uglačanim minulim cipelama. Baba je dizala ono što su joj kupili konopom, kao da je hleb, mocarelu i šargarepu upravo upecala. Golubovi su svirali krilima. Galebovi su ceketali i kevtali i kljucali ostavljenu kesu smeća. Tihi grad je pričao grafitima: Travestito esstremista. Italia Unita. Lesbica drogata. Zionisti infami. Venezia – citta antirassista. * Kako je nežno bilo prepodne! Tiho je padao crveni cvet s balkona. Klavir se čuo negde. Mačke su ležale. Ptice su pevale. Lelujali su i pozdravljali me svojom spiritualnom suštinom čaršafi. Deca su šutirala loptu o Madona del Orto. Eksplodirao je cvetni grm iz zida. I sve se dešavalo istovremeno. Vaporeto je udarao pristajući. Škripali su konopi. Palate od skorenog šećera bile su prepodnevne utvare. Geranijumi su svetleli u suncu. U vodi se vila trava od devet mrakova. Izbočene zidove su stesnile zašrafljene grede. Crnci su prodavali plastelinske figure koje menjaju oblike. * Kada si dete sve je igračka – i šerpe i viljuška. Kad odrasteš sve je umetnost. Umetnost je produžetak igranja... * Je li taj moj davni predak iznajmljivao stan ili kuću? Je li davao prilog crkvama? Je li išta menjao i doziđivao za vreme svog boravka, je li ijedan kamen ugradio u taj grad! Ako nije... Neka taj kamen bude ova knjiga.“ Vladimir Pištalo, Venecija (Prenio korisnik irisphloxe 13. 10. 2009.) |
10. TRAVANJ – VESNIN ROĐENDAN90 GODINA OD ROĐENJA: VESNA PARUN (Zlarin, 10. travnja 1922. - Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.) BALADA PREVARENOG CVIJEĆA Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima. Zašumjelo je zlatom meketavih stada polje zeleno u zatišju. Dječaci su se izuli da ne bi pogazili tratinčice. Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stižu. Bijelu je mrežu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika. Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba i na mrtvace! Djeca nikako ne vjeruju da će zemlja progutati tijelo. Na obzorju je crn dim. Kažu da vojska ide. Čije su rumene njive, čiji su prozori na brijegu? Zvone zvona široko, zvone u tratinčici, u pogledima ljubičaste boje. Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide? Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo! U otplavljenim snjegovima još se poznaju stope srndaća i šumor crnogorice slobodnim visinama vijori. Kažu da zloduh plaši mjesečinu bliještećim reflektorom očiju. Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe? Neka puste natrag ulovljene bumbare i neka bježe, bježe. Zloduh hoda po mjesečini. Dječaci razvezuju zmaja, a vojska ide. Stotinu malih čekića kuju zlatne tulipane. Ništa ne sluti slijepa ličinka. Jedino dijete ima oči. Nesretno dijete! Vidjet će oca obješena o šljivu bijelu u dvorištu, njihovu šljivu. Jučer je procvala kozja krv na nasipu. a danas je bubnjarska vatra uništila cijelo proljeće. Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeću. Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su dječaci u čamce vezane o obalu, ali nije ih pustila straža. Uđite brzo u mravinjake, utrnite svijeću. Skrivena torpeda poharala su ribolove. Ništa nije ostalo na suncu. Samo nekoliko osušenih grobova iznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaci otrovaše dan. Što da uradi čovjek? Rastvorila je oči od straha tratinčica, jer nije izuo čizme mitraljezac. Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti zapanjeno; neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću. MATI ČOVJEKOVA Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene. Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu. I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena. I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće. Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje. Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu. Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašće. Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima, Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati. Vesna Parun, „Zore i vihori“, 1947. (Uploaded by sanifinara on Apr 4, 2009) P.S...SF |
"GLASNIJE"Zastanite na trenutak...opustite se i uživajte. Sretan Vam Uskrs. Glasnije Putem kojim tajne plove, šulja se i moja tajna Šaptala je samu sebe i čekala svjetlost dana Mojoj tajni se ne žuri, skrila se u sjenu vala Klizila je površinom sve dok tama nije pala Mliječnim putem, strujom mora Pa kroz krošnju, sve do nje Šaptao sam svoju tajnu Glasnije, glasnije Tad je ona putem tajne, probuđena iz svog sna Zaronila u moj šapat i ponovo zaspala A kad šapat meni dođe, probudit ću je poljupcem Zaspat ćemo opet skupa, molim da nas ne bude Mliječnim putem, strujom mora Pa kroz krošnju, sve do nje Šaptao sam svoju tajnu Glasnije, glasnije... |
PZZMjesto radnje: trpezarija Vrijeme radnje: nakon ručka Likovi: On i Ona Tema: zdravstvo Pouka: ~ ~ ~pazi sad~ ~ ~ Radnja: Vidno iznerviran priča kako joj je zaboravio ispričati što je pročitao nedavno u novinama: -Zamisli, ministar tvrdi da liječnici specijalisti u bolnicama smatraju kako je za redove i čekanja na pretrage, pazi sad, u 40% slučajeva kriva PZZ. Ispada da Miii obiteljski liječnici, tj. specijalisti opće medicine, bez-veze štancamo uputnice i šaljemo pacijente na CT, MR itd. A u najvećem broju slučajeva mi samo prepisujemo u vidu uputnica ili recepata ono što upravo ti specijalisti predlože, preporuče itd. I to on dobro zna! I pacijenti to znaju! -Oprosti, ali, trenutno apstiniram...ne palim se na dnevno političke reklame. Samo ću te kratko podržati razumijevanjem i predložiti da putem vaših udruga protestirate i pozovete ministra da se informira i u „bazi“, ili bar da se spusti do Baze podataka. Toliko...- reče ona i otpi gutljaj soka. -Vidiš, dobra ideja...Mogao bi doći na Kongres... -Šta ti je čovječe!? Otkako ste izviždali onog demagoga onomad u Zadru, nijedan vam više nije došao! A sad šuti... (Uploaded by exe2303 on Jun 25, 2009) (Uploaded by dzinefull on May 23, 2010) |
JOHANSEDAMDESETE Johan je bio Nijemac ili Austrijanac, ne sjećam se više. Po zanimanju inženjer koji je održavao neka od postrojenja u drvnoj industriji diljem Europe i bivše naše. Upoznali smo ga sredinom sedamdesetih kada se pojavio u sestrinoj firmi u kojoj je ona radila kao inokorespondent za njemački jezik. Bio je mršav, plavook i plavokos, drag i simpatičan, skoro četrdesetogodišnjak. I mi smo njemu bili dragi pa je nekoliko godina povremeno bio dio ekipe. Volio je i našu zemlju. Sjećam se jednog izleta na Plitvice i njegovog šoka plitvičkom ljepotom; nakon Jadrana i Une nije vjerovao da postoji iznenađenje ljepšim! Jako se trudio naučiti naš jezik. Smijali smo se kad je govorio da „jajco ima kora“. Ali ono zbog čeg pišem o Johanu je želja da ne zaboravim što je jedan stranac mislio o nama...tad; govorio je, da sve ono što je tražio u Švedskoj kao idealu uređene zemlje „po mjeri čovjeka“, našao je kod nas. Sedamdesete su upamćene uz ostalo i kao vrijeme čežnje za stvarima koje dolaze do nas iz Johanove domovine, ma koja da je. Pratilo ih je i oduševljenje švedskim slobodama, Bergmanovim filmovima i ljepotom Šveđanki. U takvim našim godinama bilo je Johana lijepo čuti. Hvala mu što ga pamtim. (Uploaded by fortinero45 on Sep 30, 2010) |
VRIJEME "TAMARA"OSAMDESETE Pokušajte se sjetiti: koga ste voljeli tih godina; s kim ste se družili; što ste radili; kuda ste putovali; na koja mjesta izlazili; da li vam je neka od ovih pjesama nešto značila; da li ste je slušali u vrtiću, na školskoj zabavi, poslu, tulumu, autu ili spremajući ručak. Pokušajte vratiti to vrijeme i njegove ljude; gdje su oni sad; gdje je vaša Tamara; da li ste vi bili „Tamara“; (1984.) (Uploaded by TheNameInSong on Sep 9, 2011) Moje prvo desetljeće braka i dio treće i četvrte decenije života. Društvo veliko; stalnih šest bračnih parova i pokoji „samac“. Okupljanja vikendima, za rođendane, novogodišnje dočeke. Izlasci i tulumi; posebne večere i fina vina. Cigarete volimo više od kolača. Svi zaposleni, s jednim izuzetkom. Nitko nije podstanar. Jedna samica živi u adaptiranoj veš-kuhinji koja se više ne koristi u zgradi njenih roditelja; zid v-k krasi minijatura poznatog slikara. „Tamara“ stiže iz Beograda, Splita i Zagreba. Žene uz ostalo forsiraju Bajagu, iza ponoći se ludiraju uz Magazin i govore kroz smijeh da ni „mali“ Novković nije loš. I da rata neće biti. (1985.) (Uploaded by hakerusha on Nov 23, 2010) Ponekad nema benzina, ponekad kave i banana, ali ima talijanskih cipela i putovanja: Trst, Grac, Nađkanjiža, Lajbnic, Gardaland, Beč, Budimpešta, Dubrovnik, Ohrid, Venecija, Padova, Frankfurt, Bilefeld, Milano, Vircburg, Nirnberg, Pariz, Barcelona, Rim... „Ima se para, ima se s čim“... puniti morske obale i skijati u Sloveniji, Jahorini i Austriji. Ima i verbalnog delikta. Ali ima i vjere i povjerenja. Samo čekova fali! Godine desetljeća teku. Djeca uče prva slova, plesne korake, muzičke instrumente i prve poljupce. Muškarci se sporadično spotiču o temu: ostati drug ili postati gospodin. Žene plešu i pjevaju da im (ne) „prođe vrijeme“, bar dok tulum traje. Planiraju budućnost. Jedna mama čeka posao i želi curicu Tamaru; druga sporazumno napušta posao i od goleme otpremnine putuje na Havaje; treća postaje šefica velike firme; četvrta čeka da svekrva nekud ode da se raskomoti u stanu; peta se razvodi i počinje ispočetka; šesta pomaže mužu pri prekvalifikaciji i otvaranju kafića na prestižnom mjestu u gradu; „samica“ napušta v-k i sa sinom odlazi u Italiju na novi posao i po novog muža; ________________________________________________________________________________________ (1986.) (Uploaded by dzinefull on Jul 6, 2011) „Voljela bih unuku Tamaru“, kažem povremeno dok ispijam kavu s nekom od tri prijateljice iz vremena osamdesetih. „Ja bih voljela da moja napokon diplomira, a i vrijeme za rađanje klizi“, nadoveže se prva. Druga pak, ne razmišlja o unucima nego sinovima bez posla, njihovim kreditima i hipoteci na svoj stan. A treća nabraja: ni stana, ni ženidbe, ni unuka...a tridesete teku. P.S. Znam, o Tamarama se pjevalo i u nekim drugim vremenima, ali djeca iz priče pamte ove...zajedničke. |
< | travanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |