SEDAMDESETE
Johan je bio Nijemac ili Austrijanac, ne sjećam se više. Po zanimanju inženjer koji je održavao neka od postrojenja u drvnoj industriji diljem Europe i bivše naše. Upoznali smo ga sredinom sedamdesetih kada se pojavio u sestrinoj firmi u kojoj je ona radila kao inokorespondent za njemački jezik. Bio je mršav, plavook i plavokos, drag i simpatičan, skoro četrdesetogodišnjak. I mi smo njemu bili dragi pa je nekoliko godina povremeno bio dio ekipe. Volio je i našu zemlju.
Sjećam se jednog izleta na Plitvice i njegovog šoka plitvičkom ljepotom; nakon Jadrana i Une nije vjerovao da postoji iznenađenje ljepšim!
Jako se trudio naučiti naš jezik. Smijali smo se kad je govorio da „jajco ima kora“.
Ali ono zbog čeg pišem o Johanu je želja da ne zaboravim što je jedan stranac mislio o nama...tad; govorio je, da sve ono što je tražio u Švedskoj kao idealu uređene zemlje „po mjeri čovjeka“, našao je kod nas.
Sedamdesete su upamćene uz ostalo i kao vrijeme čežnje za stvarima koje dolaze do nas iz Johanove domovine, ma koja da je. Pratilo ih je i oduševljenje švedskim slobodama, Bergmanovim filmovima i ljepotom Šveđanki.
U takvim našim godinama bilo je Johana lijepo čuti.
Hvala mu što ga pamtim.
(Uploaded by fortinero45 on Sep 30, 2010)
Post je objavljen 03.04.2012. u 21:55 sati.