Sreća ne dolazi.
Dolazi umijeće da se ona vidi.

Ono što nas kroz život iz dana u dan vodi.
Ono što strpljiv čovjek izvodi, umječem
stvara dok mu postojanje od tog ne odudara.
Treba jakost imati da bi i glavom kroz sve uspio,
ne popustio. Djelima djelovati, sustavno ratovati,
putem svojim sebe obradovati. Umjetnik mora da
se gradi inače se ruši u svoj svojoj baladi.

Strpljivost postiže sve, da ne umire onaj u tebi,
da te ne ogoli u bijedi, već stoji i sve ispred sebe
kroji. Duh uzdiže i dole više ne može, jedino takav
možeš kroz sve. Prepreke se ne broje, one kavalete
i prepone preskaču u svijetu ovom, olujama i nedaću,
idemo, trnje nas ogrebe ali dalje slijedom i koprive
blijede. Nema toga do umijeća da se vidi, da nas malo
dotakne sreća.. a tad je svrha udah duboki, pogled
svijeta visoki i nestati praznini kao svojevrsnoj tuđini.

Opet biti jedinstven i svoj kad zagrljaj pružim i okolo
zaokružim, postati sam sebi običan u neobičnom kao sreća u sjenu.. ludom zaboravljenu.
Smijeh nek te lovi, zaboravi muke, sutra ćemo u nove nauke. Eto nek se zna moram biti Jaka ja kao ona stara delaj svoje, poštuj tuđe, parola se zna to je naša besida. Malo kraj po naški, ne zamjerajte mi... malo se moralo začiniti. Tako punim gasom i svrhom i stasom.. ;))

Oznake: #umijećeiiluzija