Bilo je to neko vrijeme čudno,
jednostavno i lijepo. Kao djeca
družili se puno, nalazili za odlazak
u školu te isto tako nakon zadaće i
učenja eto nam igranja. Igrali se s
djecom raznih društvenih igara
skrivača, lovice i raznog
drugog.. Bio je to neki drugi svit,
sve je imalo svoje.
Bilo je složnije a i bolje. Ljudi su
imali vremena jedni za druge,
pomagali više, feštali bez strke frke.
S velikim guštom. Manje stresa,
više plesa, može se reći.
Mogu slobodno reći da se osjećalo
više slobode, mira i topline. Ma
nije nam bilo važno tko je kako
obučen ili kakav friz ima, sve je
to počelo dosta kasno. Bilo je tu
puno svega, još se sjetim čajanke,
pa kros, pa u vrtiću slet, događaji koji
su označili djetinjstvo ali i dali mu
prirodnu notu i bogatstvo. Kad smo si
slali pisma i razglednice, skupljali postere,
salvete, kasnije šečeriće
ili ploče/kazete. Bilo je zbilja svega
prije tehnologije. Kad bi snijeg pao
sreći ne bi bilo kraja, išli bi se grudati,
sanjkati, valjati po snijegu, raditi snješka.
Veselje u bijelo. Jednostavne
igre kao i rođendani ili razna slavlja.
Nije tu bilo neke filozofije, hoćeš ili
nećeš ali bili smo i s malim sretni.
Voljeli smo prirodu i cvijeće, veselje srca
šarenilo, hvatati leptire i toliko lijepo šaroliko nam bilje.
Puno je tu lijepih sjećanja tih posebnih
trenutaka. I često ih se prisjetim.
I nije bilo malo jer imali smo svega
a za više je bilo nepotrebno.
Hvala Bogu što sam upoznala taj
svijet prije svega ovog, tehnologije.
Za sreću je potrebno malo.
Samo srce i kufer zdravlja i sreće.
Živjelo to vrijeme...:)) bez dileme...
Sad se promijenilo ali je i korona
promijenila i nas.
Oznake: #nekadbiloisad
