Postoji trenutak kada se riječi istroše i tišina počne pričati. Ne trebaš se dokazivati ni objašnjavati nikome. Nikada. Osim sebi. Nema se volje riječi trošiti jer one ne dopiru, negdje ostaju, negdje zastaju. Onaj tko treba i tišinu vidi, ona ne blijedi. Puna je riječi tko ih promatra i razumije moju zbrku ovih vremena. Ima dana kada bih ti svašta rekla i bez ijedne riječi a ima dana kada sam lijena i nestanem, negdje se šulja moja sjena. A nekad zbrka ide, i ide ali radije iza maske skrivena ostade. Tko te u sebi skriva bolje te zna. Ljepota je u dubini i iza ogledala. Maske padaju a iza njih stoje sve one strane bolje. Tko hoće da proviri tu u dubini saznati ćeš bez riječi samo prozirno u poniznosti sebe.. Gledaj tu će ti onaj pored tebe reći.

Mnogo je dana a emocijama, trenucima, raznim razlozima išarana. Faca bez riječi, tišina od raznih slojeva, crta, brojeva.. stara, nova određena, izrađena poput zareza, točki ličnošću do bezličnosti. Koliko smo samo hrabri u ovoj neveri punoj zahtjeva a plastičnoj atmosferi. Burnih vijesti, normalnošću malo nenormalno ostalo a lipo u kapljicama nam dalo. I kamo nego tišinom reći pa tko čuje ili osjeti taj neće pobjeći. Toplinom priči, ostati i prisutnošću da zalići.

Oznake: #išina riječi, razni oblici, mudre duše, osluškivanje, ogledati se, iza ogledala, puno zareza, tokić, jedna osoba iza face..