Skromnost je miris kojim mirišu posebni ljudi. Oči ih često ne vide ali duša ih osjeti na kilometre.
I svatko je u toj skromnosti takav ili ne, ali put za sebe. Nitko ne može nego ti proći sve ono što prolaziš a drugi može samo biti uz tebe kao pomoć i potpora, ti si prolaznik svojih stanica na putu ovog života. Bila teška, bolna ili laka jedino ti znaš što i kako se osjećaš a drugi može pokušati razumjeti ili pomoći. Dijeliti nešto.. Drugi su poput kovčega koji te prati u tvojem i na tvojem svakakvom putovanju. Nije lako jer ono poslije ne znamo, ono prije bolno i lako prošlo je, ostalo je sada živi i raduj se onom kada je to moguće. I boli, možda nekad, možda često, nije svakom moguće shvatiti ali tko te razumije, razumjet će tko ne idi dalje.. Osmijeh je teško naći pa uz to nije on uvijek razlog sreće već da si dovoljno jak da se smiješ čak i kada boli. Dakle, to je čovjek koji kroz bol ostaje jak i svoj, razumije i kad ga lomi, svijetlo je i u tami. Uvijek je svijetlo na kraju tunela. Mogao bi da galami ali tiho ide dalje, svoj put kroji i pusti druge da žive, nema smisla drugačije. Svatko zna kako mu je ali nitko za drugog i umjesto drugog ne može ni probati ni reći, ni isti put prijeći, zato raduj se sitnici jer je baš ona razlog tvojoj maloj sreći.

Jer jesen je. Jer sve je prolazno i sve se smjenjuje.

Samo tvoj put ne. On se razlikuje..

Zato u toj prolaznosti ostavi trag pravi, da te pamte i mladi i stari.. oni ne znaju što osjećaš ali ostaju oni koji uz tebe su pravi..

ŽIVI svakog momenta..

VOLI jako, od srca..

SMIJ SE do suza...

Oznake: #put prolaza