Vrijeme je takvo da osjeća se težina,
kao u zamci nekih vrelina, kraj se tome
bliži neka nam se vrate dani bezbrižni.
Kutija me sada drži, neka dani prođu
brži, iz nje izlazim da zrak pronalazim.
Tjeram ovaj vjetar i buru hoću
moga frenda Juru, neka spasi sve
vrati nebu lipe oblake.
Sunca sjaj bez mutnog, prirodu bez ljutog,
normalne oseke i plime ledenjake
nam fine. Upozorenje je tu, dali smo da zaživi
priroda dok životinje slave svoju slobodu
uz čisto more, rijeke, jezera voda bistrinu
svoju tjera.
Udah sjećanja, vrijeme oblijetanja
neka sunce opet zasja i dobije stari sjaj,
želim onaj dobar i lip osjećaj. Budim se
poput proljetnog cvijeta, rosnog jutra
obećanja nekog novog sutra.
Neka se to ponovi, svijet bolji, vrate
vremena koja bude ljepotu, ko dan
muzičku notu.
Zalazak me osvoji s onim što... tko
me čini bolji. Sve ima svoje dok
svijet vrati nam boje. Zapjevaj
milo moje...
Oznake: #žividišepišecvijetamiriše
