spookie dizajn

ne, to nikako nije moguće ...
ne mogu baš cijeli život otplaćivati dugove prošlih ...
kome sam se ja to tako jako zamjerila, da me kažnjava ovako okrutno ...

nije bilo dosta što su me reperi ubili, nije bilo dovoljno što su me jučer u san ponoćni uveli kindlica i company, ne, to nekome nije bila dovoljna kazna ...

mučenje se moralo nastaviti i u ovo nedjeljno jutro ( nedjelja = dan za odmor u normalnim društvima ), u koje sam pokušavala ući što bezbolnije i mirnije, i ako je to ikako moguće, sanjajući blaženo ovčice i ptičice ...

no, zašto bih ja imala normalno buđenje ...?
jer, ima li ičega ljepšeg od ustajanja uz predivno milozvučje LIMENE GLAZBE pod prozorom, koja veselo trčkara i razdragano puše u svoje trubice i lupa u svoje bubnjiće i udara u svoje činelice ...??
scena iz lošeg niskobudžetnog filma, pomislili ste ...?
da bar ...
ali neeeeee.....momci u plavim uniformama, surova stvarnost mojeg nedjeljnog vejkeninga !!!!!

najprije sam mislila da još sanjam, pa sam bunovno sjela u krevetu i provjerila sanjam li, tako da sam uštipnula psa ( koji mi je zorno dočarao kako se uistinu nalazim na javi ... da, boli me prst koji je služio provjeri ... )
onda sam pogledala teve, nesigurna u gašenje istog pri kraju jučerašnjeg programa ... ništa ... mrtav zgašen.
onda bacih pogled na komp ... niš ... pava i on.
pregled kazića utvrdio je isto stanje mrtvila ...
posljednja solucija bio je pogled kroz prozor ...
i kad tamo, gle, rješenje mojih dvojbi ... kolona muškića veselo stupa preko ceste u svojim svečanim uniformama i trupkajući u ritmu, veselo se igra svojim instrumentićima, dižući pola utrinskog radnog spavajućeg naroda na noge lagane nedjeljne...
dobrojutro luzeri, ustajanje, pol devet je, ak mi ne spavamo nebudete ni vi....

... mamice..
postoji li negdje klub...alergičara..izliječenih..
hitno trebam nekog da mu se jadam na ramenu..suze su već tu, teku potocima već nekoliko dana...
o kako sam ubananjena..
ljudi moji, kako mi je...
jako mi je....
curim, slinim, kišem-brišem, škripim, suzim, razlijevam se...
oko mi je naotečeno.
divota.
i to samo lijevo.
desno štrajka. srećom.
boli me nos.
mrzim clever maramice! NISU NJEŽNE!
mrzim dane utrina.
mrzim priučene repere ( edo oprosti, ovo se tebe ne tiče), posebno kad binu zamijene garažom, pa revu ko magarci cijelo popodne i eto već do desetke...

znam zašto se ovo zove humanitarni koncert...toliko će nas ispilit u mozak, da ćemo MI skupljati priloge, ne bismo li platili da ih netko konačno odvede odavde i ostavi na pustom otoku....

neka mi oproste štovaoci, ali NE MOGU NE MOGU NE MOGU slušati ovo njakanje cijelo popodne!!!
eto, krvare mi desni!
od bola!!!

kakav šugavi početak vikenda...i još radim sutra..neeeeeee..
i još na fluksonazolu piše da najbolje djeluje tek za tri dana...a meni treba jučeeer....

uf, da barem mogu prespavati.

... nije da ne volim cvijeće i nije da mi proljeće nije drago, dapače, čak štoviše.. ...to mi je godišnje doba baš nekako po ukusu ... ali, ali, drveće i cvijeće moje milo drago, pa daj malo milosti meni jadnoj i kukavnoj, dajte entovi te ini korjenasti stvorovi, razmjestite malo tu sezonu parenja i rasparivanja po cijeloj godini...
što...
ma ništa, peludna hunjavica..
... sve je bilo super do prije par dana, kad sam naslijepo uletila u oblačinu prašine, polena, peludnih zrnaca i još koječega mikroskopski malog, što me onda tako fino opičilo po gornjem dišnom, da sam se jutros probudila s
najsexi glasom najsexifon djevojke....
...daaa...alergična sam...
... i daaa...mrzim to...
mrzim kad mi nos po cijeli dan slini
mrzim kad odem fino našminkana na neki hepening, pa me uhvati svrbeće ludilo, i svo moje umijeće mackanja ostane rastopljeno na suznome licu mome...
i mrzim kad mi se kiše u prepunom tramvaju
i mrzim kad mi je rašpa u grlu
aaaaa.... kad će već jednom nestati sve te MUCICEEEEEEE.....
mrzim ih.
mucice.

da skratimo postupak, sve informacije se mogu dobiti na broj mobitela:
098 / 939 88 95 ( Zrinka )

Eto otvorih danas emajlić, a kad tamo tri preslatka čupava mala bića traže pomoć...Neću duljiti, ako znate nekoga tko bi želio udomiti jednog ili više ovih malih stvorenja, javite mi se, dati ću vam broj telefona na kojem možete saznati više.

.... malo sam kopala po kutijicama i tamnim kutevima prošlosti ... vrijeme je takvo, sjetno, pa mami na kopanje po nostalgijama... i eto, pronađoh nešto što je nastalo, ako me sjećanje ne vara, negdje u petom razredu osnovnjaka .... to bi bilo negdje s jedanaestak godinica ...eh, kreativka u začeću i na pomolu ....pa da podijeli s vama trenutak " struje svijesti"....



" ... s mojom dušom polako se gasi zadnji poklik onog stranog jutra što je došlo tako brzo i kotrljajuć se, iznenada, i gazeć sve pred sobom, puno rastreperenih mirisa ruža i oporog zadaha tek iskopane rake što se crni pod brezom koja nježno maše dozivljuć svojim grančicama tek ponekog nesuvislo zalutalog stvora koji besciljno tumara svijetom kao po nepreglednoj ravnici što se prostire bez kraja i konca, u daljini se spajajuć s modrim horizontom koji se polako stapa sa sumaglicom tog toplog, sparnog jutra što bježi daleko pred nama, ne dajući nam priliku da ga dosegnemo i uhvatimo svojim blijedim, skoro prozirnim rukama, što se stravično, avetinjski sablasno bjelasaju na suncu, čudnovato odudarajuć od tamne podloge mekane, crne, surove zemlje koja se mrvi kad stupiš na nj svojim tvrdim, bosim stopalom, koje siječe tu zemlju, nemilosrdno progoneći sve loše strane ovog «svijeta», koji polako nestaje u zaboravu i ostavlja nam samo sjećanja i blagu uspomenu koja će s vremenom nestati u sumraku patnog života koji se polako gasi, odlazeći neznano kud, vodeći sa sobom sile koje ga sputavaju, ne dajuć mu da diše i da se bori za svoj komadić sreće koja mu u ovom trenu tako mnogo znači i koja ... "

“ Bezbrojne su kao zrnca pijeska, ljudske strasti i ni jedna nije nalik na drugu, i sve su one, i niske i divne, isprva pokorne čovjeku, a tek poslije postaju njegovi strašni gospodari. “


Nikolaj Vasiljević Gogolj:
MRTVE DUŠE

miris što lebdi u zraku
tvoj je
vjetar što struji kraj mene
tvoji su koraci u daljinu

Odlaziš
i vraćaš se
ne spaljuješ niti
vezane u mene

Lako se prevariti
još i lakše
varati sam sebe
govoreći
da je prašina već prst debela
i tepih dovoljno dubok
da se čak i odjeci riječi
utope u njemu

kako lažem … a loše to radim

jer već kad prilaziš, obuzimaš
nemirom
a kad priđeš
sasvim odnosiš moj mir

Trgaš brižno ispletenu mrežu
kidaš ogradu od trnja
dodirom
rušiš moje prepreke
I tako lako pronalaziš put u moje
najskrivenije odaje

tu staneš.
prikradaš se, šuljaš, vrludaš
A ja te ostavljam s odlukom
i nudim ti
širom otvorena vrata u izazov.

U sebe.

...vjerojatno nikad nećeš spoznati snagu osjećaja, taj nevidljivi, neopipljivi oganj kojim izgaram.
A nemam riječi da ti opišem
jer ne daš da te zaogrnem tim plaštem
I dam ti da osjetiš to što riječima ne možeš spoznati.

Sad smo nigdje. Stali smo. Jer si tako htio.
A nije bilo ni vrijeme ni mjesto.
između nečega i ničega.
u moru bez soli.
na čardaku u zemlji Oz.
Ostali smo.

Nisi pitao. Samo si odsjekao granu.
Ostvario moje strahove.

Tamo nema ničeg za tebe, govoriš si po bezbrojni put, i tek što zvuk riječi zgasne, više ne vjeruješ u izgovoreno.
Ne ide to tako, osjećaji nisu trag olovke na papiru da ih brišeš gumicom, da ih u trenu puhneš sa stola.
Ne zaniječu se od danas do sutra.
Prokletstvo se uvijek vuče u pramenju, dugo, dugo, i peku tragovi koje ostavlja, dugo, dugo.
Koliko dobro kočiš ? Ti, ne ja.
Koliko dugo možeš držati ?
(l.l.)

Lela ima psa.
Ime mu je Garo.
Garo laje vau – vau.
( glede hugo-nostalgije,obzirom na današnji dan, citat iz čitanke hrvatskog jezika za prvi razred osnovnjaka, iz razdoblja osamdesetih prošloga stoletja )




I spookie ima psa.
Ime mu je Piki.
I Piki laje vau – vau.
Ali Piki i zavija auuuuu-uuuuu-uu!
I prdi ( pardon, ispušta vjetrove ).
Sveudilj i poprijeko.
I smrdi mu iz usta, cijeli dan.
I ispada mu dlaka ( pardon, linja se ).
Cijele godine.
U mećavastom obliku.
Poput lavina.
A Pikica se voli i češkati.
Češ – češ, drito po krevetu. I jastuku. Mome.
I sliniti.
Također po krevetu.
I povraćati ( srećom, rijetko ).
Ali isto tako ne po svojoj dekici.
Nego na moju dekicu pored.
(Bjutiful.)
O konstantnoj koljaži sa svim mogućim vrstama pasa muškoga roda u kvartu, da i ne govorimo..
( Kuje u tjeranju također ne bih spominjala, to je posebna priča, veterinarske naravi )....
Da mu ne pokvarim ionaklo skrckani ugled, neću ni govoriti o grijesima u dolasku.
Recimo o susjedovoj kokici. Jadna...
I o ona tri dana muke, očaja, svađe, ludila i prijeđene kilometraže....
Blatne šape, smradnost nakon uvaljavanja u govanca, te ine nepodopštine karaktera prljavog rublja, ne bih iznosila u javnost...
Ali sve mu je oprošteno, jer on je ipak, moj ( i Pipi, i Flofi, i Cmuki, i tovar, i pajcek,i Pikić, i Mikić i Cmukić, i tumplek, i sve po spisku.... )
Moj Piki.

čekanje i nada.
Gutanje isprika koje ni pas s maslom ne bi progutao.
A ti gutaš. I vjeruješ da je istina.
Jer želiš vjerovati tim lažljivim očima.
…mmmmmm… daj se otrijezni !
Satisfakcija.
Zadovoljenje.
Ego.
Nema rješenja, ali si otišla sa smiješkom, jer nema bijesa toliko dugog, čak ni da se prespava noć.
Jer te osmijeh s druge strane razoruža u sekundi...

Dobro? Ne, nisam dobro. Pomalo krahiram.
Dogovori, uvjeti, nagodbe… sve, sve čega sam se pokušavala držati – ne ide.
Maske što ih držim u ruci nisu dostatne pokriti me, sakriti me od osjećaja.
Priznaj nazovi to imenom, reci, oslušni zvuk riječi koju izgovaraš,
i pitaj se da li se to stvarno događa tebi.
Zapitaj se, potraži ime u svom velikom pojmovnom rječniku.
Gledaj, simptomi su tu – i drhtaji, i treperenje i lahor, i lepet krila što ti razdire utrobu.
Lagano, lagano… nježno…duboko.
I snažno.
Osjećaš li snagu ?
Spoznaješ li kako se lako truh leptirova daha može pretvoriti u drhtaj pred oluju, u jecaj slomljenih krošanja u raljama bure..?
Ne daj da te slomi...opet.
(l.l.)