|
1) Po običaju treba sam započet nekom povijesnom temom, ali prvi odlomak bit će besplatni promidžbeni tribute. Dakle, moram zahvalit Bociki na odrađenom blatnjavom poslu oko promocije Splićanistike i povećanju publike (luđi si od Don Kinga!!!) te najavit njegov (valjda skori) literarni izlet – ko virusi pad imuniteta ili Glavaš sendvič, tako i mi očekujemo ogled o zidiću od možda najkompetentnije osobe za zidiće na cijelom Mediteranu. „Pijem zbog zidića“, rekao je jednom prilikom, zažmirkao u daljinu i otpio gutljaj... U svakom slučaju, Bocika, napiši to što prije, a slobodan prostor ti na ovoj stranici ionako već titra!
2) Pretprošli sam vikend iša u Zagreb pa evo par crtica da ne ostane zaboravljeno (ajme šta je ovo uniblogovska rečenica, sic!!! bljak!). Ali prije svega moram pohvalit žensku Zg-ekipu (prepoznaće se oneL) koja mi se razveselila sa: „Gero, srićo!!! Kad si stiga“, a onda uopće nije javljala na pozive. Koliko jako perspiriram?
3) Toliko o ženama. Uvik su mi dobra druženja s Rašom Ustašom, možda zato što je on još ciničniji i sarkastičniji od mene... Opa, čekaj, ne, Rašo je ciničniji, ja sam sarkastičniji. To da. No, svejedno, i jedna i druga vrlina su uz manu analitičnosti najbolji uvjeti za zanimljivu i živu raspravu. Ovaj put smo se našli u Slovkija i po defaultu odradili kulturni uzus pregledavši izbor recentnih Slovkijevih fotki – ponoviću, čovik stvarno zna kad okinit iz digitalca i da mi je T-Com osigura više od bijednih 5Mb za stranicu, te bi slike sigurno bile na njoj. Ali umisto žaljenja puno je bolje nešto popit. Zato smo se povukli u kužinicu i lagano cugali vince što su ga moji starci poslali Slovkijevim starcima, kad je, ne znam točno kako, priča skrenula na Woodstock i 60-te općenito, 60-te kao desetljeće oću-neću recesije američke ekonomije, prepuno slika ratnih užasa s redovitim pošiljkama crnih vrića iz Vijetnama, desetljeće ogrnuto u mini suknje, kad se otapa americana predgrađa, a točkasta pregača, ta česta scenografija tek ispečenoj piti od jabuka, povlači iz percepcije prirodne uloge žene. Rašo Ustaša upozorava da je Woodstock savršeno preklapanje amalgama pokreta za prava ovako i onako obojenih, ili jednostavno ovih i onih s gomilom dobre glazbe i kemijski potenciranog uvjerenja generacije kako je evoluirala u nešto što nije sposobno proizvoditi dotadašnje užase, ali kudikamo veće snage i samouvjerenosti u promjene na prirodni, ljubičasti način. Vremenskim se odmakom plemenite pobude uglavnom pretvaraju u naivne grčeve, što plemenitije pobude to naivniji grčevi, a pošto ne znam kamo dalje s ovom zanimljivo sročenom misli (sposobnost smislene sinteze uvijek pretpostavljam sarkazmu), nastaviću Rašinom opaskom kako je Woodstock u početku bio zamišljen kao još jedno festivlasko zbivanje sa svojim komercijalnim karakterom. Što je i kurilo kraće vrime, a kasnije, kad se kolona parkiranih auta rastegla na kojih pedesetak kilometara i brojka hipija sunula na preko po miljuna, izgubilo svaki smisao. Kratko me zabavljala pomisao na one koji su kupili kartu za Woodstock (hej, pošto je bila?) i tog sindroma „prve glupačice na mega-događaju“, kad je Rašo otpijo još jedan odmjereni gutljaj vlaškog inoxovca i smjesta osudio nepotrebnost Woodstock-a 2 za kojega se, zbog nikakve vibre, ozbiljno sumnja da je bio pod pokroviteljstvom Radio Dalmacije. Dalje se rasprava vratila na svoje opće mjesto; na San Francisco, Haight-Ashbury i Berkeley odakle se sve to i počelo kotrljati. Razglabajući dalje o San Franciscu Rašo dolazi do toga da mu se sviđa koncept gay-kvarta kakav postoji u tom gradu, kao jedan genijalni modus življenja i tu smo se malo zakrvili. Bija sam u San Franciscu i na gay-kvart gledam samo ko na izboreni geto, ali na način...
4) ...koji je baš pederski. Jer u San Franciscu svi se redom kunu i ponose tolerancijom. Čak i lokalni zrak tolerantno miriše, gradski autobusi su tolerantno česti i točni, a sve i da nekom nasumce i nimalo tolerantno vikneš: „Pederu!“, taj neko bi ti tolerantno reka: „Reci?“ Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv gay-klubova, dapače, sasvim je normalno da i oni imaju mjesta za sigurnije prepoznavanje i upoznavanje, ali paradoksalno je da bilo gdje drugdje na svijetu, di ih se manje ili više šiba prijekorom ćudoređa i društvenim zazorom, žive među nama (aj sad ovo „među nama“ baca malo na manjinski osjećaj većine i ugrozu fašističkog tipa, al jebemumater ako ću to povuć!), a ne u zavjetrini vlastite četvrti zbog tog istog prijekora i zazora (ako ćemo po definiciji geta), već se u jednoj krajnje liberalnoj sredini (di prijekora i zazora nema/ne bi trebalo biti), kakva je San Francisco, imaju potrebu trpat u poseban kvart. Ko da Split umisto Bačvica ima Lezbačice. I još pred kućama dižu zastavu spolnih preferenci. Onu u duginim bojama. Stiže povraćoka... Kad smo već kod zastava, pitam se spuštaju li ikada te zastave na po koplja? Recimo na svjetski dan borbe protiv side? Nisam siguran jel to bio Camus ili Sartre, zapravo nije ni toliko važno, al jedan je od te dvojice rekao: „Previše volim svoju zemlju da bih bio nacionalist.“ Kako zastavama najviše vole mahati upravo nacionalisti, logično mi je da stanovnici dotičnoga kvarta (a zove se Castro, moj Fidele!) u formularima pod nacionalnost upisuju: „...“ S velikim „P“. Amerika je isticanje zastave. „Stars & stripes“ svugdi, od bogatunske tupaje Nove Engleske, preko neambicioznih prdeža bijelog smeća s rastočenih trijemova na Jugu, preko pretilosti srednjeg zapada do ove izrasline političke korektnosti na pacifičkoj obali. Ali tu su samo „stripes“ bez „stars“. Neobično je, međutim, kako neke slike tek nakon dugo vremena pronađu svoje mjesto, a evo i jedne koja tu sreću duguje prethodno napisanom; sićam se da smo, nakon što smo pjehe prešli Golden Gate, došli do neke vidilice s koje puca luđački pogled na S.F. i Zaljev. Vrime je (tipično za lokalne prilike) bilo svo iskrpano, most smo ostavili u magli, naše je glave grijalo sunce, u nekim je kvartovima padala kišica, a sve to uokvirivala je prilično jasna duga – John, knjižničar iz New Jersey-a s kojim smo taj dan razgledavali grad, malo kasnije nam je bez uvoda (valjda ganut prizorom) priznao da je dvocijevka. Pa homić. Potpunim strancima. Pozdrav iz...
5) Skužija sam ludilo bus-kombinaciju za putovat u Zagreb i natrag – prema Zg-u Croatia Busom, a od Varaždincima. Uru prije ponoći. Jer ti Varaždinci voze uglavnom prazne buseve pa je vrlo udobno. Još dok sam studira zna bi koji put uzet kartu od varaždinskog kad mi nije odgovaralo truckanje u stisci, a tako je bilo i ovaj put. Petnajst ljudi, od toga deset za Karlovac, praznih mista ka u priči, toliko da od Karlovca čak moš i drkat neprimjetno dok prolaziš Slunjem i bližiš se Korenici. Uuuuu, Rastoke... Išli smo autoputem. Da se vratim na ljude; možda najveća disrupcija krmeljno-refleksivnog ozračja tipičnog za takva noćna putovanja je kad je u busu neko s friškom vezom na daljinu – ona odlazi, on ostaje i obratno. Zašto? Prvo, rastanci na peronu traju beskonačno, ti medvjeđi zagrljaji, krajnje spori i do jednog pretposljednji poljupci, ulazak u bus, pa izlazak iz busa za još jedan pretposljednji poljubac a la Dado Majić, a u busu svi tiho popižđuju u sebi, osobno, užasno sam nervozan tih nekoliko minuta do polaska jer istovremeno žalim za čvrstim tlom pod nogama, a s druge strane najgore je sidit u busu dok stoji, a stoji zbog njih; Drugo, zlostavljanje mobitelom, učestali pozivi cilim putem do Karlovca, pa diskretno poruke do stajanja za pišanje i duvan, kratko zatišje i od Drniša do jutra pozivi s mumljanjem i brzim porukama odma po prekidu poziva... Jebate. Elem, nekoliko mista iza mene s druge strane sidija je neki tip, kasne tridesete valjda, guste obrve, dlakav, proćelav, kapa. Već na peronu zna sam što me čeka jer sam ga vidija kako se rastaje sa ženskom po već opisanom obrascu. Počinjem se preznojavat: ovo dvoje nisu u braku, friška veza na daljinu - dvista posto! Krenili smo točno na uru. Zagreb je brzo promica. Lita sam nos o staklo i tupo gleda bezlične kockice Laništa kad je Kapa, ne mogavši više izdržat, nazva curu: „Hej, ljubavi! Zovem te da ti napomenem da me zvrcneš još jedanput za „Laku noć!“.“ ... „Molim? Alo? Alo, ljub...?“ ... „Alo? Zovem te da ti napom... Alo?“ „Alo? Ljubavi? Jel me čuješ?“ ... „Alo? Zovem te da ti napomenem da me... Alo?“ „Jel me sad čuješ? Ajd nazovi me još jedanput za...“ ... „Alo? Čuješ me? E, aj zvrcni me malo kasnije za „Laku noć!“ Bog, ljubavi! Volim te!“ Uffff... Ovo je, po mom sudu (i bez ikakve mogućnosti priziva), bilo za dugu, mračnu noć i naprasnu smrt prepaid romantike. Ipak, toliko sam gušta što se Kapi poziv razvodnija, da mi je bilo žao što bus nije bija krcat. No, redakcija „Splićanistike“ će, u spomen tih ugodnih trenutaka moje reporterske zluradosti, nagraditi prva 3 vjerna čitatelja koji točno odgovore na pitanje: koliko je puta Kapa u svom razvodnjenom romantičnom razgovoru rekao 'Alo'?“ Ne vodimo na Polineziju ko „Poli“, ali... Glavna nagrada je DivX-komplet sa zadnjom sezonom vrlo popularne humoristične serije „Alo, Alo!“, druga nagrada je maska za spavanje s natpisom „Night Hawk“, a treća petnajst deka sira za uši (može i na pizzu). To što na službenoj stranici „Splićanistike“ nema telefonskog broja ili e-mail-a za kontakt, problem je isključivo onih kojima je stalo do nagrada. A osobito do treće.
6) Baš mi je bilo drago (a i jebe me se za alpske discipline!) kad je Janica objavila da njezina izraubana kolina i napaćena štitnjača ove sezone definitivno neće pojačavati uvjerenje Anje Paerson da je upravo to ono što i njoj nedostaje za olimpijsko zlato u kombinaciji. Uživo na Novoj. Eto, tako smo se, bar na godinu dana, riješili svih onih napornih tipova koji na račun Janičinih uspjeha sebi poene beru, a i TV bijednika koji su riječ „vožnja“ skupa sa svojim dupetom prodali za „lauf“. Tu prije svega mislim na Bruna Kovačevića i debelog Blažička. Od nas u ekipi Goleo ima osobito negativnu fiksaciju na „lauf“. Nebrojeno puta mi je reka koliko se iznervira čim čuje „lauf“, ali jednu večer posli baluna bija je najoriginalniji - sidili smo na zidiću i cugali Pipi kad mi se okrenija i pita: „Kakva ti...“ Pardon, okrenija se i pita me: „Gagva ti je rič „lauf“?“ Još je doda s gađenjem: „Smrdi na snig...“
7) Dežurstva su poseban trip. Znam da sam o tome već pisa i prije godinu dana, ali poklopilo se da sam prošlu nedilju mora odradit noć u hitnoj stomatološkoj, ja kao zubić-vila grada Splita i tako dalje... Nije bilo nikoga. Cilu noć. Samo jedan džanki što je doša tražit čiste igle. Dobija ih je. Baš mi se i nije spavalo, ali ni kontempliralo, pa sam počea listati Glorije koje je neko ostavija na kantunalu i, to je čudo jedno, u tren bija usisan tiskanim šundom. Prvo sam pročita blic-interview s našim mladim glumcem Krešimirom Mikićem, tipičan blic-interview u kojem je Mikić na pitanje: „Što vas najviše izbacuje iz takta?“ odgovorio: „Glupost.“ Ali zašto svi u blic-interviewu odgovaraju jednako na to pitanje? Aj dobro, i „kad mi neko laže“ je čest odgovor, no svejedno... Pozitivne kategorije ne bi postojale bez negativnih, pametnima su potrebni glupani, ali ne i obratno i zato ja volim glupost jer da nema gluposti, ne bi bilo ni hrane za „Splićanistiku“. Dalje sam naletija na feljton... Tu ću se zaustavit i reć da ako išta vridi u Gloriji to su ti feljtoni o životima starih filmskih i glazbenih zvijezda. Jer na tih su pet-šest strana sažeta desetljeća žutila i tračeraja što dođe ko udlaga za mozak i pošteda od članaka tipa „Gabi Novak: na plac po celer“. Ovaj je feljton bio posvećen Avi Gardner i moram reć da je žena bila eklatantan primjer one glamurozne, damske ljepote kakve odavno nema, a vjerojatno nikada više neće ni biti, gleda sam u njenu sliku pod naslovom i nikako se nisam moga odlipit. Koje oči... I tako sam čita o svim njezinim vezama, o alkoholiziranju, agresivnim ispadima, skandalima... Baš zato što se u starim filmovima ljube zatvorenih usta, ima sam predodžbu tih glumaca kao normalnih ljudi, nesklonih eskapadama, s kojim brakom više, al Bože moj – ko bi moga pomislit da je Bobby Mitchum bija rekreativni drogaš? Tako sam doživljava i Avu. A ova je bila luda ko šiba; dvanajst je godina bila u nekakvoj vezi s Howardom Hughesom jer joj je on svako malo davao dijamante. Kad je jednog dana Howard vidio da iz njezine kuće izlazi nepoznat ljubavnik, pokucao je na vrata, dao Avi šaku u glavu i iščašio joj mandibulu (to je donja čeljust, a pošto sam ovo pročita na dežurstvu moram rabit stručni izraz). Ava je, međutim, popizdila i izlemala Howarda bakrenim svijećnjakom. Odma mi je porasla u očima. Na kraju sam pročita da je nekoliko mjeseci prije smrti rekla: „Želim umrit pušeći duvan i držeći čašu whiskeyja u ruci.“ Velika umjetnica. Doma sam stiga oko 7, prodrka malo internetom, spremija ručnike u rusak i pravac na more...
8) U zategnutim smo odnosima sa sestrom Mandicom. I ja i šef. Već tjedan dana konstantno je nadrkana, a da ne znam zašto, plus da stvar bude gora čak je malo jetka prema pacijentima. Tako sam jednu večer čačka šesticu nekom tinejdžeru, a odma do njega stala mu je mater i dikcijom iz „Ponosa i predrasuda“ (što mi je bilo vrlo čudno, ali dobilo potvrdu kad je žena rekla da je studirala solističko pjevanje na glazbenoj akademiji – sad je vlasnica kozmetičkog salona) pričala Mandici kako je on jedinac, ujedno i njena prava karijera, da ga svi maze i paze... „Jesi li razmažen? Jesi razmažen,“ pritisla je Mandica maloga. Koliko ima smisla pitat nekog jel razmažen dok mu se kopa po zubnom kanalu? Korektno sam izvuka ruku i igle iz usta da mali može odgovorit, a on je pogleda Mandicu i mirno reka: „Ne znam.“ Puca sam pod maskom od smija. Sestra Mandica me gledala koljački, a žena je dalje pričala kako nikada nije prežalila što je prekinula s pjevanjem, pa je sa sjetom pogledala sina: „I on je pokušao s violinom, znate. Šest godina i prekid...“ Odlaga sam hipoklorit na stolić: „Znači, pokušava je šest godina?“ Sad je bija red na maloga da se smije, međutim, Mandica me odma napala da kako mogu bit tako ciničan, da imam neozbiljan pristup, a onda se okrenila ženi i rekla joj: „Prema meni su ovakvi svaki dan, vi ne znate kako je to...“ Žena je nastavila pomirljivim tonom da ništa pogrešno nije rečeno, a ja... Za razliku od Mikića, mene iz takta izbacuje uvredljivost. Ako je uzrokovana sitnicama, tim više. Ali ne bi pomoglo da sam popizdija. Ni najmanje. Jer uvredljivci su toliko tvrdoglav soj da ih je verbalno nemoguće slomit. I to znam iz Dodigovih svađa s njom. Ono na što nisu otporni je nonšalantna mirnoća. Pa ko izdrži... I samo još nešto – nisam bija ciničan, nego zajedljiv ili sarkastičan. S osmjehom da ispadne ko zajebancija. U čemu je razlika?
9) U jeh, nakon ovog odlomka već sam razmišlja kako polako zatvarat ovaj broj „Splićanistike“ kad je sestra iskopala nešto na internetu, nešto o čemu sam se njoj i materi mora zakunit da nikom neću pričat. Zato ću pisat i tehnički ostat čist pošto pisanje nisu spominjale. Dakle, vraćamo se nekoliko dana unatrag kad je otac dobija telefonski poziv da su na selu i općini u Unešiću bili ljudi iz neke agencije što su se za Franu Keru raspitivali o vađenju rodnog lista. Taj Frane Kero je očev brat ili moj stric za kojega se već preko 30 godina nije ništa čulo jer Frane je početkom 70-ih otiša u Francusku, a iz Francuske u Ameriku i nikome se više nije javlja. Otac je mislija da Frane vjerojatno i nije među živima, tako da ga je ovo potreslo na onaj pozitivan način s mantajućom nevjericom. Nas također. I onda je nazva tu agenciju iz koje su mu rekli da Frane živi u New Yorku, da je oženija Amerikanku s kojom ima dvoje dice, sina i kćer, da se dobro snaša i da je vlasnik jedne firme za catering u New Jerseyju s kojom dobro posluje. Otac je, budući mu nisu tili dati Franin broj, ostavija naš s porukom bratu mu da se javi i tako to... Sad dolazimo na onaj važni dio; sestra (koja je uvik bila poduzetnija od mene) rovala je od krpica podataka iz agencije o Frani internetom i na jednom site-u nabasala na nekakav tekst – u desnom kutu Frank Kero, a u lijevom službenici Sanitarne Inspekcije i Ureda gradonačelnika South Brunswick-a (NJ). O čemu se radi? Kerinoj firmi se prijeti ukidanjem licence i jednomjesečnom zabranom rada zbog neadekvatnog skladištenja gotovih jela na temperaturama višim od propisanih. U roku od pola godine bile su četiri kontrole nakon kojih je sanitarni inspektor izjavio: „They just don't get it.“ Inspektor je dalje izrazio sumnju da Kero za hlađenje određenih jela koristi led (iz ledomata) jer je zamrzivač navodno pokvaren. Kad su Keru pitali planira li ga popraviti ili kupiti novi, on im je kratko rekao: „Ne.“ (već mi je luganda!!!) Kako se i nakon još jedne sanitarne kontrole ništa bitnije nije promijenilo, vijećnici su mu izglasali mjesečnu suspenziju i oduzeli licencu. Da stvar bude gora, Kero je morao natrag u školsku klupu – slušati predavanja o pripremi i skladištenju gotovih jela. Njemu osobno kazna se činila prestrogom: „Tako možete zatvoriti sve pizzerije u Južnom Brunswicku.“ Iz perspektive želuca, obrecnem li se ikad gladan u Južnom Brunswicku, tražit ću rađe one količare s hot-dogom za dolar... Ma, to mora biti Frane Kero jer sve se savršeno poklapa s podacima iz one agencije. Sestra je čak i nazvala prokazivanu firmu za catering, ali javljala se samo automatska sekretarica. Ovo s inspekcijama bilo je prije 4ipo godine, a sudeći po rečenome iz agencije i snimci na automatskoj sekretarici, firma i dalje postoji. Znači li to da je stric ipak kupio novi zamrzivač?
10) I s ovim pod devet sam treba lagano zatvarat ovu Splićanistiku, al okolnosti su takve da se teme nude ko mršave tajlandske kurve pa zašto odbit nešto što je besplatno?! Tema je gratis-sifilis i... Ma, nije to tema, nego ću na ovom mjestu progovorit o jednoj preskočenoj karici darvinističke teorije, o vrsti čiji mi mentalni sklop izmiče ko estetika prostora prosječnom stanovniku Visoke. Vrsta – lapan splitski... Grozan dan na poslu, jedan od onih kad se sam boriš sa gužvom, a to što svi u čekaonici strpljivo čekaju na red bez obzira na krkljanac, samo dodatno diže nervozu, plus je i sastav pacijenata najgori mogući – od musavih tipova kojima nikako ne moš pogodit donju anesteziju pa na zvuk bušilice prave bolećivu facu, kenjkave dice što ih roditelji nagrađuju za neposluh, do staraca čiji zubni vratovi još uvik štrecaju na hladno... A onda ti još uleti lapan splitski star 20 godina s upaljenim umnjakom da te podsjeti koliko si neotporan na takav koncentrat prostote: „Boli u pizdu materinu, cili dan san u kuurcu! Dođe mi da motorom gazim ljude po Dobriju. Slušaj, lave, daj injekciju, daj bilo šta samo da prestane!“ Jel još gori od onog: „Pošto su ti krafne, lave?“ Da je doša samo malo kasnije kad mi je i nadrkanost bila veća, na ono „Slušaj, lave“ zabija bi mu sondu u nosnicu. Bez upozorenja. Majke mi. Što je najgore, znam mu brata i starce (jer svi su upisani kod Dodiga) i skroz su normalni, a ko je ovoga odgaja... Kasapljenje bontona se, nakon zahvata na zubu, nastavilo: „Tribaš mi sredit sve zube. Ovo je groblje. Ne mogu ni pičku poljubit, a da ne pobigne od mene. Jebate.“ Onda je reka nešto što me još više zgrozilo; sestra Mandica mu je ispisala račun za onu administrativnu taksu od 10kn za pregled, da je 20 gena i baš kad mu je ona krenila vratit kusur, odigra je na velikodušnost: „Ma štaš mi to vraćat, jebemumater?!“ Ne smeta mi kad mi neko govori „ti“, dapače, od mlađih mi je osoba to i ugodnije za čut, al kad neko govori ono grubo „ti“ na lučki način plus skoro troduplo starijoj osobi, to izaziva u meni bespovratno gađenje. Još samo ovo: kad smo završili sa zubom, diga se sa stolice i zadovoljan učinjenim da mi je besu – ka uvik smo bili ekipa sa zidića...
Super nam je Poglavica - nekoliko dana prije raskopavanja Rive na Radio Splitu se vodila luđačka rasprava o valjanosti projekta obnove iste. Kad su Puljića pitali da odakle im dozvola za to, zadera se: „Pa nabavićemo je!“
Gezma skinija klip sa interneta: „Hi, my name is Barbie! I'm from Colorado and I'm going to be ass-fucked!“ Onda su je jebali u guzicu... Referendumska dilema za naše čitatelje: urušavamo li se to ko civilizacija ili smo se odavno urušili? Odgovore šaljite u Šibenik...
Referendum plus: jesu li, zbog sličnosti osmjeha s pogledom u neodređeno, Doktor Zwere i Mona Lisa jedna te ista osoba?
|
