„Četiri rainbow zastave zavijorile su se danas (07.07.2007.) po prvi put u središtu Zagreba, na Trgu bana Jelačića. Na zagrebačkim ulicama održava se gay pride čija je ovogodišnja tema pravo seksualnih i rodnih manjina na „vidljivost“ u društvu i izražavanje identiteta bez straha da će biti odbačeni, diskriminirani ili zlostavljani.“
"Udruga za zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama 'Sjaj' i Centar za mirovne studije u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja organizirali su na zagrebačkom glavnom trgu javnu manifestaciju Ludi Pride 2007., posvećenu afirmaciji prava i društvenog položaja osoba s duševnim smetnjama. Okupljenim psihički oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima mogli su se pridružiti i ostali građani kako bi maknuli stigmu povezanu sa psihičkim bolestima i upozorili na neravnopravan položaj takvih ljudi u društvu.“
pride [prajd] n – ponos, oholost
U ovom broju „Splićanistike“ dotaknut ćemo se suvremene hrvatske udrugaške inicijative preko dviju manifestacija, čija je aktualnost brzo progutana medijskim glibežom (iako su i one same integralni dio medijskog glibeža) koaliranja za dobitnike saborskih mirovina, kvalificiranja reprezentacije na Euro, najnovije od bezbrojnih rekonstrukcija kornatske tragedije, pogibije Toše Proeskog, duplog suicida petašica na Rabu, javne ponude dionica T-HT-a, NATO-ovih vježbi u ST akvatoriju, prepucavanja ruskih i američkih planera naftovoda autonomnim ili nezavisnim Kosovom, bombaške rutine Bagdada, Najafa i inih iračkih toponima, poskupljenja mlika, sveopćeg juriša imidža na ukus i zdravi razum... Tema je, ispaljujete li paušalno prema naslovu ovoga broja, pride gejeva i luđaka (što su se, kako se moglo pročitati iz gornjih izvadaka, održali ovo ljeto i jesen u Zagrebu), a ja ih, zbog svakodnevice poklapanja karijesa plombama s pregaranjem svih misaonih tokova, do sada nisam stiga rastegnit na virtualnih A4. Ono o čemu, zapravo, na primjeru Gay Pride-a i Ludog Pride-a želim govoriti je livelavanje, po vokaciji socijalno osjetljivih i vrijednih inicijativa čistim protestnim kičem tipičnim za zapadna društva na koja se ovo naše (ili bolje Zagreb) ugledava. Ali prije nego pojasnim, moramo napraviti mali skok u recentnu povijest. Sve je počelo još prije 38 godina u njujorškom Greenwich Village-u za vrime policijske racije bara „The Stonewall Inn“, kad su se miškom pod mišku gejevi, transvestiti, butch-lezbijke i ostali gosti na brzinu organizirali u spontani front, potukli s policajcima i oduprli privođenju, a sranje uzrokovano ameboidnim refleksom žderača krafni nanjušili borci za prava crnaca, žena, pacifisti, ljevičari i studenti, ujedno besposličari burnih šezdesetih – rutinska se racija pretvorila u sedmodnevne ulične demonstracije protiv diskriminacije homoseksualaca, lezbijki i diskriminacije uopće. Na taj dan proglašen je Međunarodni dan ponosa koji se od 1969. obilježava raznim pride-manifestacijama LGBTIQ osoba, a zapadno je društvo, što na deklarativnoj razini, što u praksi, negativnu diskriminaciju postupno i sigurno počelo mijenjati pozitivnom. Diskriminacija je, dakle, samo promijenila pol i ostala. I tako, skoro 40 godina od tučnjave pred jednom njujorškom krčmom imamo „London Pride“, „Soho Pride“, „National Student Pride“, „Dublin Pride“, „NaviGAYtion Antwerpen“, „Oxford Pride“, „Stockholm Pride“, „Marseille Pride“, „Amsterdam Pride“, „Helsinki Pride“, „Copenhagen Pride“, „Lousanne Pride“, „Regenbogen parade Wien“, a i naš Zagreb je sa svojim Pride-om odnedavno u tom društvu. Ipak, zagrebački se Pride, budući da se događa u prilično konzervativnoj zemlji jake katoličke tradicije u slabljenju, za razliku od svih ovih navedenih (koji se praktički svode na najobičniji defile s partijanerskim đuskanjem ljudi određenih spolnih preferenci, jer u tako liberalnim sredinama nije ni potrebno da se ide dalje od cirkuske povorke s dobrom zabavom na otvorenom) itekako ima razloga nazivati manifestacijom za „prava“ homoseksualaca i lezbijki, dakle za isto ono što je na tjedan dana prije 40ak godina napunilo ulice New Yorka. Istovremeno, zagrebački je Pride još besmisleniji od onoga u Amsterdamu npr., jer (za jedan izraz potražnje „prava“) ima spontanost modnog trenda, a ne iskrenog revolta u kojem lete šake, bovani i suzavac, kao i zato što hrvatska homoseksualna zajednica spomen na raciju u „The Stonewall Inn-u“ obilježava njenom čistom suprotnošću – mirno marširajući ulicama zaštićeni, paženi i u neku ruku slizani s onima koji bi ih rado ispendrekali, jer ih u svojim glavama zaokružuju pod spolne delikte, i čije su američke kolege 1969. godine sve to isprovocirale. Pederski, rekao bih. Ali na onaj lignjasti, karakterni način, ko i uostalom svaki izlazak Hrvata na ulice...
I tako, prošla su samo tri mjeseca nakon ovogodišnjeg zagrebačkog Pride-a, a ispitivači trendovskog bila afirmacije prava stigmatiziranih populacijskih skupina istupili su u javnost ovaj put iz udruge „Sjaj“ i Centra za mirovne studije (koji je to kurac?), te došli na ideju da organiziraju svoj Pride, ali onaj čiji će glavni protagonisti biti psihički bolesnici s njihovim obiteljima i prijateljima. Ponovit ću samo da bolje naglasim tu esenciju kiča, a i da mi post ispadne malo veći – „Sjaj“ i Centar za mirovne studije organizirali su Ludi Pride čiji su glavni protagonisti bili psihički bolesnici s njihovim obiteljima i prijateljima. Postrance to što je prosječni hrvatski građanin naziv Ludi Pride na prvu ruku povezivao s još jednom norijadom pederluka (što sam i osobno pomislio letimično pročitavši samo naslov na zadnjoj strani „Slobodne“), ta dva Pride-a zbog nesretno odabrana naziva, imaju puno više zajedničkoga, nego što se to na prvi pogled čini. I jedan i drugi počivaju i završavaju u smiješnoj agresivi dok pod egidom „pride-a“, ponosa (za kojega mislim da je ništa drugo nego vojnička kvaliteta između dostojanstva i prepotencije, pinku bliža potonjoj te potpuno nespariva s pederastijom i luđaštvom ), žele (među inim pravima) ostvariti i ono najvažnije - pravo na dokidanje kolektivne stigme koju pripadnici takve populacije podnose od ostatka društva. Koje apstraktno proturječje, tttt... A koliko isturanje homoseksualnosti (za koju tvrde da je stvar osobnog izbora koliko i prćast nos, proćelavost ili teška narav) do ponosa u zemlji, gdje standard nije dovoljno visok da bi na listi osobnih želja prosječnog građanina samoodređenje i slične ezoterije imale pravo prednosti pred autom, stanom, kućom, može pomoć dokidanju kolektivne stigme? I tu je najveći promašaj zagrebačkog Pride-a, jer čemu ponos na nešto što apsolutno nema veze s osobnim odabirom, da ne govorim kako skidanje stigme i sva druga prava koja traže ionako trebaju pričekat do onda kada egzistencijalne prilike u Hrvatskoj budu takve da ona slobodno može utonuti u drijemež indiferentnosti. S druge su strane, u slučaju „Ludoga Pride-a“ njegovi organizatori opalili solidnu triefašku šamarčinu i psihičkim bolesnicima i njihovim obiteljima... Gleda sam na dnevniku TV prilog o tom skupu di je neki sušičavac, kojeg su potpisali kao suorganizatora „Ludog Pride-a“, govorija feminiziranim glasom kako je ružno da normalni ljudi osobe koje pate od psihičkih bolesti nazivaju luđacima i da... Nakon njega je pred kameru sta jedan psihički bolesnik i, pogleda staklastog ili od galopirajućeg emocionalnog zaravnjenja ili od unutarnjih glasova prigušenih koktelom psihofarmaka, pokušava reć kako ga nitko ne želi zaposlit. U ruci je drža transparent. Kasnije su prikazali cili „Ludi Pride“, odnosno šačicu aktivista plus pacijenti iz Vrapča koji su nosili transparente i vrtili se ukrug s nekom debelom na čelu što je pridržavala natpis „Ludi Pride“ svodeći to zajedno s ovoljetnom gay paradom pod, ni manje ni više, ludi ponos... U pičku! Prokleta je šteta što tada na Trgu nisu bili oni čepasti indiosi iz Perua i sviruckali Kondorov let na frulice dok bi iz dva-tri bijela furgona, pristigla drito s Vrapča, izlazili bolničari bez riječi potrpat kompletan „Ludi Pride“ i prekinit taj mali vašar najbezosjećajnijeg neukusa. Zajedno s Peruancima, ako se mene pita, koji bi svejedno i dalje svirali...
|
