SPIG
utorak, 27.10.2015.
AUS DEUTSCHLAND MIT LIEBE
 Turci, Balkanci, japanski turisti, a i (najvjerojatnije) poneki Nijemac svojim su aplauzom ispunili minhenski Marianplatz. Nama drago kao nikad, a onda je došao tamnoputi policajac i lijepo i kulturno objasnio da nam to bez dozvole nikad više nije palo na pamet. Mi smo mu odgovorili da smo siroti turisti iz Dalmacije i da smo samo u prolazu. Čovjek nam je pružio ruku i pozdravio nas. Uglavnom ostatak puta svi smo se složili da je taj potez bio stvarno vrhunski. Za neke stvari u životu trebaš biti malo lud, a s tim stvarno nikad nismo imali problema. MEINE DAMEN UND HERREN, WILKOMMEN IN DER NEUN FOLGE 'SPIG'! Odmorište pored auto puta tamo negdje blizu ponoći. Saša, čovjek koji nas vozi, ide sekund do wc - a. Ulazi i čuje kako neki ljudi razgovaraju. Muškarac i žena. Zvuče kao dva potpuna idiota. Saša izlazi iz wc - a, pali kombi, smije se i govori da je upravo u zahodu slušao prijenos Big Brothera preko zvučnika spojenog na TV. Genijalno. Vaskići. Ahahaha ... Vaskići .... ahahahaha ... Štefani rekla da neće prati suđe ..... ahahahha ... Vaskići ..... ahahaha ... ma mr'š! Za one koji ne znaju upravo sjedimo u kombiju i idemo put Njemačke na svirku. Što ti je život. Prošla svirka bila je u Gaćelezima, a ova u Stuttgartu. Točnije u 60 km udaljenom Geisingenu. Pravi njemački gastarbajterski radnički gradić. Fetivi Nijemci u manjini. Više ih ima na otoku Murteru polovicom veljače nego u Geisingenu preko cijele godine. Ne bih želio griješiti dušu, ali tako je bilo u ovom kvartu gdje smo prenoćili. U kombiju vlada veselo raspoloženje. Lete baze. Sprdamo se da bi bilo fora u centru Stutgartta na neko 300 godina staro pročelje sprejem napisati 'Mamiću, cigane' ili 'HNS odlazi!' Zajebancija. Zašto me ne čudi kad nam je čovjek sutradan rekao da takvih idiotskih grafita već ima. I to koliko ti srce hoće.  Meni je u samom startu bilo drago što je za posjet našoj europskoj braći dosta osobna karta. Nema više onih glupih putovnica i situacija kad carinik lupka putovnicom po dlanu druge ruke, gleda te i podrugljivo govori:''Hrvat, a?'' Doduše, naš brat Austrijanac je počeo nešto pizditi pa je od svih dragih carinika jedini nosio naše dokumente na neke dodatne provjere. To je najvjerojatnije zbog našeg dragog kontrabasista Bruna koji svojim novim imidžem, finom frizurom i bradicom od tri dana neodoljivo podsjeća na mladog Boran agu. Cure u županiji to vole, ali austrijski carinici baš i ne. Pao mi je na pamet onaj vic da je jedina razlika između Hrvata i Austrijanaca u tome što Hrvati u podrumu drže vino, a Austrijanci članove obitelji, ali stekao sam dojam da mu to možda i ne bi bilo smiješno. Tko zna što drži u podrumu. I sad mi je upravo nešto palo na pamet. Ne sjećam se da sam ikad u životu gledao austrijski pornić. Mora postojati neko objašnjenje. MEHRERE STUNDEN FRUHER Prije Austrije zaustavili smo se načas u Zagrebu i razvezla se priča o advokatima. Te advokati ovo, te advokati ono. Pitao sam dečke da li znaju da je onaj naš poznati advokat Čedo proda novi ć, a Damiru ta prodaja i nije bila toliko čudna. Više ga je zanimalo otkud njemu uopće novaca za novi ć jer svi znamo koliko novi ć dođe. A on ga uz to još i proda. Ovako napisano ovo izgleda totalno idiotski i ja nemam pojma zašto su se nama od smijeha zamaglila stakla. Ma, nije ni bitno. EINTRAG IN DEUTSCH Iako je prošlo sedam ujutro sunca ni za lijek. Noć, mrak, magla. Postalo nam je jasno zašto su Nijemci uspješni. Po ovom mraku i magli čovjeku stvarno ne preostaje ništa nego da ode u tvornicu i radi. Tužan, depresivan, nikakav ideš u tvornicu i radiš. Osam sati. Devet sati. Deset sati. Onda uzmeš kredit i, štajaznam, kupiš stan. I to sve zbog magle. Znam da se toga još nitko nije sjetio, ali garantiram Vam da su sunce i lijepo vrijeme uzrok naše ekonomske, gospodarske i sveopće zaostalosti. Naša budućnost je u magli. Naročito gustoj (...) Kad se malo razdanilo i kad sam vidio njemačka polja došlo mi je plakati. Majke mi mile. NA SVAKOM SLOBODNOM JEBENOM CENTIMETRU NEŠTO JE POSAĐENO!!! Kelj, cvijeće, salata, tikvice, keleraba, suncokreti, ozima pšenica, matovilac, heljda, krumpir, broskva, špinat ... Šarene se obrađene kocke u stotinu boja spajaju se s horizontom. Nešto kao kod nas drača. Hektare i hektare površina savršenih za odlaganje građevinske šute, starih špahera, auto olupina, radioaktivnog otpada ili barem najlon vrećica pune smeća koje ćeš u vožnji frknuti kroz prozor oni su žrtvovali radi poljoprivrednih dobara. Čudan narod.  Ne bih htio puno gnjaviti sa pustim bazama koje smo izvaljivali tijekom puta jer je ovo ipak jedan ozbiljan putopis, ali jednu moram spomenuti. Naš harmonikaš Ante inače radi kao zaštitar i kad je shrvan noćnom vožnjom i umorom zaspao rekao sam mu neka se slobodno opusti i uživa i da se ne ponaša kao da je na poslu. On nas je kasnije poslikava dok smo mi hrkali kao stoka, ali slike su toliko ružne da stvarno nisu za objavu. Još jedna dobra baza vezana za lik i djelo našeg Antiše je ta što je čovjek svojevremeno radio kao čuvar na onim vjetroelektranama iznad Šibenika. Jedne noći bio sam autom kod njega i moram priznati da je ambijent stvarno veličanstven. Šuma, šuma i još malo šume, tišinu ispresijeca vjetar koji huči kroz propelere vjetrenjača, u krugu od pet kilometara nema živog bića, a mračno kao u šupku. Umra od straha. Ante legenda duge noćne sate prekraćivao bi gledanjem horror filmova. Živa istina. Pozdrav Anti ma gdje bio.  UNSER VOLK IN EINEM FREMDEN LAND Postoji nešto što me kod ekipe kojoj smo svirali specijalno oduševilo. Radi se većinom o našoj generaciji od koje su većina 'friški' gastarbajteri. Osjetili su oni kao i mi da Dalmacija raste i krupnim koracima grabi naprijed, ali većini se ne da ostatak života čekati da taj gospodarski stampedo stigne i do njih pa su čekanje odlučili prekratiti odlaskom u tuđinu. Sa izuzetno malom tendencijom povratka. Tendecijičicom, rekli bismo. Dakle, ekipa zna apsolutno sve dalmatinske i zabavne pjesme i to od najstarijih do najnovijih. Od prve do zadnje riječi. Kad smo debelo iza ponoći zasvirali 'Prvi poljubac' dočekao nas je hladni tuš. Inače bez 'Prvog poljupca', 'Zelenih očiju' i 'Tešnja' u Hrvatskoj se pojam zabava odnosi većinom na četiri geja koji slušaju Georga Michaela i jedu sushi, a poslije toga sjede u kadi punoj vode, prde i jedan drugom ljube mjehuriće. Navikli smo, dakle, da na prve taktove svi do jednog redovito podivljaju, penju se na stolove, grle se ... a dijaspora ... ništa. Drago im je, ali ništa specijalno. I cajke općenito. Imali su svoju glazbu i uredno je puštali, ali od cajki ništa. Ni Caki, ni Šaban, ni Ceca, Ni Ljilja, ni Milica ... ništa! Nula bodova. I zato im skidam kapu. ZIMMER FREI Iako to nama sve zvuči bajno i sjajno drago mi je da smo vidjeli jednu zgradu koju gospon Švabo uredno renta. Zgrada ima drveno stubište široko najmanje 90 cm, a u suterenu zgrade noćni klub u kojem se okupljaju mladi sa 18 naušnica u nosu. Srećom danju je sve mirno i tiho jer klub otvara tek navečer. Pred klubom Zigaretten automat i vidim da Marlboro light dođe više od 7 eura. Vjerujem da u Njemačkoj nitko ne zamjera pušačima kad ti kažu 'mrš u tri pičke materine' nakon što ih uljudno zamoliš cigaretu. Podovi po stanovima su uredno prekriveni linoleumom. Instalacije ajme majko, sve nekako otužno, neodržavano i čovjek to uredno renta za nekih 700 eura mjesečno. Za njemačke prilike skroz korektno. Prvo što mi je palo na pamet je ljeto i onaj strah u Dalmaciji da li će Njemac tražiti pogled na more, da li će mu se svidjeti novi uzorak pločica u kupatilu i na kraju ono oguzivanje i cjenkanje za pet eura. A uz to ima i kujicu Abbi. (za one koji žele znati više napomenuo bih da sam upravo otkrio njemačku web stranicu sa čak 15 000 imena koje možete dati svojim psićima ( http://www.hund.ch/magazin/dogname.htm) pa ako neki čitatelj radi kao svjetioničar evo mu odlične razbibrige. DAS LAND MIT DEN MEISTEN TURKEN OHNE TURKISCHER KAFFE Još jedna zanimljivost u ta dva dana koju smo svi do jednog primijetili je da je u Njemačkoj kava grozna. To smo primijetili još u Austriji gdje nam je ljubazni konobar u nekom odmorištu skuhao tzv 'oprane bičve' i naplatio to 4 eura. Na trgu u Minhenu također. Mislim da bi se svi Hrvati, Srbi, Bosanci,Turci, a (najvjerojatnije) i poneki Nijemac koji su se skupa s nama zatekli na prepunoj terasi složili sa mnom. Čak su nam i ovi dečki kojima smo svirali rekli da gdje god su probali kavu nigdje ove naše, tople, fine i mirisne bombe koja te ujutro drmne kao najbolja travarica.  (KRAJ PRVOG DIJELA) |
- 22:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 21.10.2015.
POSLJEDNJA VOŽNJA PODZEMNOM ŽELJEZNICOM
|
Dakle, ako uzmemo za premisu da Warriorsi na početku (samo) žele doći živi i zdravi kući na Coney (jer tu još nema beefa, samo frka kako izvući živu glavu) i za ostvarenje tog cilja su spremni ako treba spalit nekoliko automobila molotovkama, prebit'/ubit' nekoliko ljudi, tući se s policijom na život i smrt ... pa zašto nisu odmah na početku lijepo ukrali auto - dva i u miru se odfurali doma? SLAVEN, kolovoz 2015. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Ovoga puta se vraćamo u vrijeme kad su se nabrijani cigančići netom nakon odgledanog filma voljeli potući ispred kina. Dobra vremena. Još sam se nečeg sjetio. Prilikom nedavnog posjeta Zagrebu hodočastili smo kineski restoran i jedan je konobar imao kose oči, crni kimono, bijele čarape i crne espadrile. Kad sam mu vidio espadrile komad pečene patke mi je zamalo ispao iz usta. Od smijeha, normalno. Zamislio sam kakva bi to bila scena da mu kažemo da ne želimo platiti račun, a on se u stilu Bruce Leea razmaše onim espadrilama. Sve uz one onomatopeje udaraca iz jeftinih B filmova sedamdesetih. A sad bismo stvarno mogli početi. RIJEKA, 1980. Jedna od najomiljenijih anegdota iz djetinjstva mi je ona kad je moju susjedu, krojačicu u ondašnjem 'Riu' zaustavila policija (ondašnja milicija). Za razliku od današnje policije kojoj će čak i tipovi poput mene ponuditi 200 kuna u zamjenu za slobodu s onima nije bilo zajebancije. Dakle, bila je neka duga, duga kolona i policajac s facom Superhika je legitimirao svaki auto. Kad je došao do moje susjede ova mu je dala dokumente, a on je rekao:''Kolega, piši!'' (jedan zna čitat' drugi pisat') Tad se ova drznula i napravila nešto prilično netipično za radničku klasu toga doba. Pitala je drsko i bezobrazno:''A zašto se stvorila ova kolona? Je li se dogodila kakva prometna nesreća?'' Milicioner joj je tada vratio dokumente i ljubazno odbrusio:''Nisam Vas, drugarice ništa pitao!'' To je to. Kakvo objašnjavanje, kakvo stari oš popit pivu, stari jebaću ti mater znaš ti ko je meni ćaća, aje me samo probaj zapisat ostaćeš bez posla i skupljaćeš boce mamu ti jebem ili pak ono uobičajeno - pička vam materina vidjet ćete vi sad nakon izbora ... nema toga. Da li je to dobro ili nije mišljenja se razilaze, ali činjenica je da sam od tog dana pa do puberteta imao strah od milicije. Ne strahopoštovanje, već baš strah. I zato sam u sceni kad je NYPD po podzemnoj ganjao Warriorse svim srcem i dušom bio uz njih. ................................................ Ovog ljeta vozim se po šibenskim Vidicima, a na jednom zidu stoji veliki grafit A. C. A. B. (engleska kratica za nešto ružno o policajcima). Moj mali sa zadnjeg sica komentira:''Tata, vidi, tamo na zidu je neko krivo napisa AC/DC!'' ................................................ RIJEKA, 1985. Svaka škola, svaka ulica, svaki kvart ima svog dežurnog štemera. U Rijeci je tako u to vrijeme postojao neki Kockica. Bio sam mulac pa do dana današnjeg nemam pojma tko je taj lik, ali od starijih sam čuo bezbroj priča o pustim razbijenim glavama i pretučenim izbacivačima od strane dotičnog gospodina. Klasični grmalj bez pameti. Najjača osobina takvih Kockica je što su savršeno svjesni da taj njihov gard kod glupljih članova zajednice izaziva divljenje i to im pumpa ego do neba. Sve dok ne naiđu na luđeg od sebe. Čista prirodna ravnoteža Jednom je tako Kockica naletio na nekog momka, ispala je neka frka i Kockica mu se unio u facu: ''Znaš li ti ko sam ja?'', pitao je. ''Nemam pojma, tko si ti?'', odgovori ovaj mrtav hladan. ''Ja sam Kockica s Vežice!'', zaurla Kockica našto mu je ovaj pružio ruku i rekao: ''Drago mi je, ja sam Trokutić s Turnića!'' Nego kad smo već kod Kockice vrijedilo bi spomenuti i ovo: '' ...Djeca ništa ne gube jer takve emisije više ne postoje, a među onima koji su 'Kockicu' pratili kao mali, mnogo je đubradi ...'' BRANKO KOCKICA (NEMA VEZE SA RIJEČKIM ŠTEMEROM KOJI JE EMISIJU NAJVJEROJATNIJE GLEDAO) ....................................................................................................... Još jedna zanimljivost vezana uz Warriorse (primjećujete li da autor posta u biti ne zna o čemu bi pisao, ali se čitavo vrijeme super zabavlja) je ta što u Americi ne uživa status koji će zauvijek uživati na ovim prostorima. Zašto je to tako objasnio je super moj prijatelj Ogi. Pozdrav Ogiju ma gdje bio! '' ... Fora je to što u Americi ne uživa toliku kultnost (mislim da im smetaju bijelačke bande?)-- je, nađeš ekipu koja je sva "to, to!" ali većinom te ljudi gledaju zbunjeno, spominju neke Back To The Future, neki Breakfast Club (to bi se kod nas prevelo "Marendaši"?)....valjda hiperprodukcija, zasićenje tržišta (već onda) i preveliki izbor .... Ista stvar sa Twin Peaks, -- sjećam se ko dite: baba, did, teta, tetak ...soba puna da bi se gledalo Twin Peaks, did zahtijeva punu pažnju i tišinu, nema niko da pisne -- u ono doba nije bilo puno razlike izmedju Twin Peaks i Dinastije. A tu u Jueseju, par kulera (umjetnički tipovi) se raspale kad spomeneš tu jebenstvenu seriju, ali uglavnom presuda je: "Preopaljeno." Pa jebate zar je moja pokojna polupismena baba imala više ukusa i kužila se u Lynchove moždane makinacije? ...'' OGI, kolovoz 2015. ........................................................................................................ Nastavljamo s Warriorsima: Film je jebenstven jer: 1.nema realizirane ljubavne priče (treba na desno samo iskaže "spremnost" ali frajerčina "odloži" konzumaciju za poslije kraja filma, van pogleda publike -- ko prava kul štemerčina). Dapače, konzumacija je izražena kao nepoželjna dok se gradi sloga i dok se maršira naprijed (Ajax, možda najveća dasa Warriorsa ispadne totalan kreten jer stavi svog pišu ispred svojih šaka i, znači, mozga jer stavlja svog pišu ispred kolektiva) 2. markiran nizak socioenonomski status "bandi" je komodificiran u "brendove", naime -- imena bandi funkcionaraju ko brendovi sportskih timova (Lakers, Rangers, United, itd) upotpunjeni sa natuknutim liga-sistemom (u filmu su Orphans (Sirocad) neka vrsta NK Buje (koje na tablici 4. HNL zapad trenutno zauzima posljednje mjesto i gleda u leđa Otočcu, Nehaju i Rudaru iako je s Orijentom u subotu odigralo solidnih 1:1 - op. a.), dok se sami Warriorsi bore za ulazak u Premier Ligu (blagoslov i ulazak u društvo najboljih im se ostvari na kraju filma "You Warriors are good, real good." Ovaj njemu (iščekivajući za pola stoljeća i Mamića i Davida Beckhama): "The best"), 3. pravda i zajedništvo pobjeđuju ("a to znači da smo jači, kad se skupimo u zboooor") -- bijelci i crnci zajedno (s jednom običnom proto-feminističkom droljom ubačenom tek toliko da se namigne ženskim socijalno-političkim željama). Pojednostavljeno rečeno, drolja se uzdigne na status "drugarice" (tzv 'droljarica' - op.a.) 4. akcija koja je uvjerljiva jer nije pretjerana niti spektakularna (osim jednih razbijenih zahodskih vrata). Dapače, film se pamti ne po akciji (iako spada u "action filmove") već po govorima i muzici. Možda baš ta anomalija objašnjava kultnost ovog filma kod nas. Po meni -- the Warriors pogađa sve markere jednog partizanskog filma: individualan heroj djeli ekran/radnju sa kolektivom, individualizam se kažnjava, žene se unapređuju u "drugarice" koje svoju ženstvenost/ženskost prilagode potrebama kolektiva, akcija je u službi dijaloga/znamenitih (govorničkih) rečenica/slogana -- a ne obrnuto, mali pobjeđuju velike protiv izgleda, zajedništvo koje trijumfira nad podjeljenostima, itd - samo što je Warriors normalno jedna američka filmčina ali jedna famozna partizanska filmčina u američkom stihu (pakovanju) sedamdesetih. Njegov uspjeh na našim prostorima, po meni, je rezultat upravo njegove "prevodljivosti" na tadašnju pop-ikonografiju. OGI, kolovoz 2015. Nastavlja 'SPIG' Eto, priznajem da sam se namučio sa č, ć. đ, ž i š jer je Ogi ovo pisao na američkoj tipkovnici koja ne posjeduje slova s dijakritičkim znakovima, ali bilo je zabavno. Priznajem i da sam guštao u današnjoj epizodi kao što će i guštati većina 'SPIG' - ovskog čitateljskog puka. Neće se svidjeti onima kojima će tema zamirisati na još jednu slatku trulež nostalgije, ali to stvarno nije moj problem. Btw, jeste li primijetili da se najveći kritičari onog što je bilo prije danas najviše zalažu za povratak služenja vojnog roka. Fali 30 pari smrdljivih nogu u zagušljivoj sobi, a? ............................ Za sam kraj vrijedilo bi spomenuti da sam polovicom 90 - ih godina prošlog stoljeća prohodao cijeli Trst uzduž i poprijeko dok nisam uspio naći CD s glazbom iz filma. Dolazak kući i stiskanje tipke PLAY spada u TOP 100 mojih najvećih oduševljenja ikad. Prije se stvarno nije živjelo bolje. Živjelo se češće. Jebi ga. |
- 20:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.10.2015.
MISLIM DA BI POLAKO ...
|
...mogao počet razmišljat' o novoj epizodi. |
- 22:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.10.2015.
DISCO DEMOLITION NIGHT (director's cut)
|
Današnja epizoda 'SPIG' - a namijenjena je svim ljubiteljima John Travolte i Dražena Žanka. Mislim da bolja preporuka nije potrebna. I ČIN MOMAK KOJI NIJE ZASLUŽIO BATINE Rijeka, Zamet 1980. Tetu Blaženku nisam vidio ni čuo dobrih dvadeset godina. Nadam se da je živa i zdrava i od srca joj čestitam što joj je pripala čast otvoriti današnju epizodu. Nije to mala stvar ! Ta draga gospođa me, naime, čuvala u svom stanu na zapadnom Zametu (dio Rijeke, neznalice) daleke 1980. kad sam imao nekih pet godina. Imala je dva sina blizanca, Radu i Damira (tada cca 13 - 14 godina). Kao i svi njihovi vršnjaci u to vrijeme slušali su ploče, čitali stripove, obožavali Brus Lija, razmjenjivali sličice, navijali za NK Rijeku i dobro se zajebavali. I tako su me jednog jutra mater i otac donijeli zamotanog u deku koju je mater kupila od trgovačkog putnika na parkingu ispred svoje firme. Deka je na sebi imala etiketu - lagano, mekano i toplo što je bila živa istina, a da li je platila u gotovini ili na čekove stvarno ne bih znao. Koliko je kvalitetna bila svjedoči to što je imamo i dan danas. Napravio ju je Vuteks. Eto, samo toliko. Kad sam se probudio teta Blaženka mi je spremila doručak i posjela me na pod kraj velike kutije s igračkama. Sat vremena kasnije došla joj je neka susjeda, a ova je skuhala kavu i pričala joj što se desilo dan prije. Ja sam se pretvorio u uho. Priča je bila strašna. Mog frenda Damira roditelji su istukli. Meni nije bilo jasno zašto kad smo se dan prije baš on i ja igrali i bio mi je super zajebant tako da me taj čin zabolio još više. Što im je momak sirota skrivio? Onda sam se i dalje pravio da slažem legiće, a upijala se svaka izgovorena riječ. Skupa s mirisom turske kafe. Onda se teta Blaženka digla, otišla u sobu i donijela ogroman, zgužvani i friško rasparani poster (kojeg je u afektu sama uništila). Poster je bio velik skoro dva metra, a na njemu je bio neki zalizani mršavi čovjek u bijeloj košulji i bijelim trapez hlačama sa jednom rukom visoko podignutom u zrak. Meni nije bilo ništa jasno, ali je teta Blaženka kasnije objasnila svojoj susjedi da joj muž još uvijek radi u luci i da nemaju baš nešto novaca da bi se njime razbacivali. Njenom sinu to nije smetalo da novcem kojim je trebao platiti školsku marendu bez imalo grižnja savjesti kupi to sranje. Za ondašnje pojmove jako, jako skupo sranje. Obični sjajni komad papira. Meni još uvijek ništa nije bilo jasno, a danas se ovoj priči istovremeno i nasmijem i naježim kolika je to morala biti euforija, ludilo i strast. Prošlo svršeno vrijeme. Čovjek na posteru zvao se John Travolta. 2. ČIN URBANO, URBANO, SAMO URBANO ... '' … ja i ti sateliti svemirski, vjeruj mi ritam tuc tuc, znaju svi …'' ili '' … ćery, ćery, tijelo mi treperi, ćery, ćery gimi, gimi lav …'' ili ''… ciganka mi gatala da sam ti se vratila, ciganka pogriješila tebe sam se riješila …'' ili ''… šugar hani dečko moj, za tebe čuvam jastuk svoj …'' ili ''… ja ne tražim ništa ouou a dala bi sve ouou …'' ili ''… oko za oko, buz za buz, ti si zabio meni prst u guz ..''(malo se šalimo) ili ''… a iza ponoći ja biću tuuu, u tvome krevetu tražiću papuču …''(i dalje se šalimo) ili ''… da mu nisam dala, da me skine da me ljubi, ne bi tad ni znala …'' ili ''... kaće taj petak, da te opet vidin, vidin ja, ti si ki metak …'' ili '' ... nisi ti jedini na svijetu, nismo mi sami na planetu ...'' ili ''… ova je mala naučila ljubav je igra bez pravila, ova je mala shvatila sve, ko bolje ljubi taj bolji je …'' ili ''… evribadi sej pa pa pa pageno, pa pa pa pageno (ovu sam stvarno izvukao iz najdubljih ambisa guzice)…'' Cro dance. Petnaestak godina kasnije ... Kad topovi grme muze šute. Govore (i pjevaju) većinom oni koji to ne bi smjeli. Golfovi sa velikom naljepnicom 'O'Nil', 'Kenvud' ili 'Jegrmajster', širom otvorena prozorska stakla. Za upravljačem najčešće mladić u kratkoj majici s rukavima dignutim tako da se vide ramena, lijeva ruka ispružena na sredini volana, tijelo frajerski nagnuto prema suvozačevom sjedalu, šuškava trenerka kupljena kod šanera, a iz zvučnika bati : TUBC, TUBC, TUBC, TUBC … Budući da je u to vrijeme bilo 'in' pituravati krame od auta u maskirne maslinastozelene boje, jedan budalaš kojeg pozna moj prijatelj Mali je ušao u kafić na Pehlinu i pitao tipa na šanku: 'Ej, jel' ti ostalo još one šarene boje?' Kad se cro dance ispuhao i kad je čak i Zdravko Škender počeo pocupkivati u kolicima (obrada velikog hita 'Gloria', ali ne od Van Morrisona već od Umberta Tozzia) teren je bio čist. Turbo folk, welcome home. Isprva po nekim sumnjivim rupama u predgrađima, a danas ti narodnjački bastioni primitivizma sasvim lijepo posluju i u samom centru Zagreba. ČITAVI RAZREDI SLUŠAJU SAMO, JEDINO I SKLJUČIVO CAJKE JEBEM TI GOSPODARSKI OPORAVAK. Za to smeće cro dance će biti 'Romeo i Julija' Sergeja Sergejeviča Prokofjeva. Ali ne možeš ti protiv (ne)ukusa širokih narodnih masa. Svaki pokušaj zvuči kao prdac na koncertu Motorheada. Najtužnije je što to nije glazba već stanje duha. Tko će oporaviti vakuum u glavama? No, nije sve tako crno. Kad sam već spomenuo gospodarstvo evo prave poslastice za sve ljubitelje urbane glazbe. Bilo je i vrijeme da netko napokon shvati da ne može dovijeka svoj rejting temeljiti isključivo na glasačima ruralne provincijencije. Mladi su ipak naša budućnost. Zato je ovo pravo, pravcato osvježenje na domaćoj pop sceni. Moderno, urbano, ma stvarno svjetski (...) Kapa dolje! ( ... kod sifona ...) Predizborne kampanje, laži, natezanja, gluparije ... do - sad - no! Nego mene zanima nešto drugo. Što mislite, da li pojedinac čiji glas ima efekta kao prdac na koncertu Motorheada može bilo što promijeniti! Ne može ? Vraćamo se u 1979! Onda je bar još mogao. 3. ČIN DISCO DEMOLITION NIGHT Normalna ste osoba prosječne inteligencije i radite kao radijski DJ . Vašeg šefa je neka krupna riba postavila na mjesto direktora radio stanice gdje ste već godinama omiljeni među slušateljima . Odjednom pušu neki novi vjetrovi i dolazi do velikog problema. Dotični gospodin se razumije u glazbu kao Mara u krivi kurac, ne zna čemu služi zahodska četka, a zadnja ploča koje je poslušao bila je pretpotopna singlica braće Bajić ''Jesen stigla, beru vinograde, oće momci devojčice mlade'. Kako je njegova riječ zadnja (a ima i pištolj) taj komad budale Vam određuje play-liste. Vi mu pokušavate objasniti da ste ugled radio stanice gradili godinama i da na ovaj način gubite i oglašivače i slušateljstvo. Nešto kao hotel 'Miran' u Pirovcu. Nekoliko desetljeća je bio jedna od najpoželjnijih europskih FKK destinacija, a onda je netko sprašio perverzne nudiste, doveo normalne 'SPEEDO' turiste i sad radnici mjesecima nisu dobili plaću (vidi epizodu LIJEPA NAŠA SJEVERNA KOREJA) Ahahahahahaha ... nego vratimo se mi radijskom DJ - u. Toliko divnih ploča i CD-a na policama, toliko rocka, popa, soula, funka, hip-hopa, a Vi u eter puštate sami šrot. Kako prerezati taj Gordijski čvor? (Opa! Načitanost!). Dobro došli u 'Disco demolition night' ! CHICAGO Božić,1978. Junak današnje priče zove se Steve Dahl. Radio je kao DJ na popularnoj čikaškoj stanici WDAI. Kako je u to vrijeme disco ludnica svima pomutila razum gazde WDAI-a su odlučile svoj program temeljiti isključivo na disco glazbi od čega se gospodinu Dahlu dizala kosa na glavi. Kako je sve češće ulazio u sukobe sa svojim nadređenima jer jednostavno nije mogao trpiti to nenormalno forsiranje glazbenog smeća ovi su ga oko Božića - otpustili. 'Dahl, you're fired!' E, sad, pošto je Steve bio velika faca prešao je na konkurentsku stanicu i idućih pola godine smišljao osvetu. Bilo je ljeto 1979. i Steve je pripremio teren za jednu od najluđih akcija u povijesti glazbe – Disco demolition night ! O čemu je riječ? Na basseball stadionu 'Chicago White Socksa' trebala se odigrati jedna nevažna utakmica sa 'Detroit Tigersima'. Ne baš previše bitna utakmica pa su i karte zbog toga bile relativno jeftine, Steve je kupio nekoliko tisuća komada i putem etera pozvao sve slušatelje da će ih dobiti besplatno ako sa sobom donesu čim više omraženih disco ploča. Umjesto očekivanih pet tisuća bassebal gledalaca skupilo se skoro pedeset tisuća ljudi noseći hrpetine i hrpetine longplejki. Na poluvremenu Steve Dahl (američki Stipe Petrina) je istrčao na centar i ritualno zapalio svoje vinile, a tad je nastao pakao. Disco Torcida je pohitala na teren, uleće policija, izbila je tuča, lom, neredi, a polomljenim 'di-aj-es-i-o' pločama se nije nazirao kraj. Ogroman publicitet i lavina negativnih komentara nakon ovog događaja su stvorili od disca za dugo, dugo vremena najomraženiju glazbu u Americi. A koliko je gospodin Steve Dahl uspio u svom naumu najbolje dokazuje to što je 1981. zauvijek ukinuta Grammyeva novouvedena kategorija za disco-glazbu. Tko ima volje neka pogleda video. Samo im fali Zvone Boban. ZADNJI ČIN Luda priča, a? Pokušavam smisliti kako bi to bilo izvedivo danas. Kako mladima omraziti turbo folk. Znači, trebalo bi pričekati neki veliki športski događaj kao što je npr. štajaznam, neka tekma koju igra repka i onda organizirati....  A, jebi ga ... |
