SPIG
srijeda, 21.10.2015.
POSLJEDNJA VOŽNJA PODZEMNOM ŽELJEZNICOM
|
Dakle, ako uzmemo za premisu da Warriorsi na početku (samo) žele doći živi i zdravi kući na Coney (jer tu još nema beefa, samo frka kako izvući živu glavu) i za ostvarenje tog cilja su spremni ako treba spalit nekoliko automobila molotovkama, prebit'/ubit' nekoliko ljudi, tući se s policijom na život i smrt ... pa zašto nisu odmah na početku lijepo ukrali auto - dva i u miru se odfurali doma? SLAVEN, kolovoz 2015. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Ovoga puta se vraćamo u vrijeme kad su se nabrijani cigančići netom nakon odgledanog filma voljeli potući ispred kina. Dobra vremena. Još sam se nečeg sjetio. Prilikom nedavnog posjeta Zagrebu hodočastili smo kineski restoran i jedan je konobar imao kose oči, crni kimono, bijele čarape i crne espadrile. Kad sam mu vidio espadrile komad pečene patke mi je zamalo ispao iz usta. Od smijeha, normalno. Zamislio sam kakva bi to bila scena da mu kažemo da ne želimo platiti račun, a on se u stilu Bruce Leea razmaše onim espadrilama. Sve uz one onomatopeje udaraca iz jeftinih B filmova sedamdesetih. A sad bismo stvarno mogli početi. RIJEKA, 1980. Jedna od najomiljenijih anegdota iz djetinjstva mi je ona kad je moju susjedu, krojačicu u ondašnjem 'Riu' zaustavila policija (ondašnja milicija). Za razliku od današnje policije kojoj će čak i tipovi poput mene ponuditi 200 kuna u zamjenu za slobodu s onima nije bilo zajebancije. Dakle, bila je neka duga, duga kolona i policajac s facom Superhika je legitimirao svaki auto. Kad je došao do moje susjede ova mu je dala dokumente, a on je rekao:''Kolega, piši!'' (jedan zna čitat' drugi pisat') Tad se ova drznula i napravila nešto prilično netipično za radničku klasu toga doba. Pitala je drsko i bezobrazno:''A zašto se stvorila ova kolona? Je li se dogodila kakva prometna nesreća?'' Milicioner joj je tada vratio dokumente i ljubazno odbrusio:''Nisam Vas, drugarice ništa pitao!'' To je to. Kakvo objašnjavanje, kakvo stari oš popit pivu, stari jebaću ti mater znaš ti ko je meni ćaća, aje me samo probaj zapisat ostaćeš bez posla i skupljaćeš boce mamu ti jebem ili pak ono uobičajeno - pička vam materina vidjet ćete vi sad nakon izbora ... nema toga. Da li je to dobro ili nije mišljenja se razilaze, ali činjenica je da sam od tog dana pa do puberteta imao strah od milicije. Ne strahopoštovanje, već baš strah. I zato sam u sceni kad je NYPD po podzemnoj ganjao Warriorse svim srcem i dušom bio uz njih. ................................................ Ovog ljeta vozim se po šibenskim Vidicima, a na jednom zidu stoji veliki grafit A. C. A. B. (engleska kratica za nešto ružno o policajcima). Moj mali sa zadnjeg sica komentira:''Tata, vidi, tamo na zidu je neko krivo napisa AC/DC!'' ................................................ RIJEKA, 1985. Svaka škola, svaka ulica, svaki kvart ima svog dežurnog štemera. U Rijeci je tako u to vrijeme postojao neki Kockica. Bio sam mulac pa do dana današnjeg nemam pojma tko je taj lik, ali od starijih sam čuo bezbroj priča o pustim razbijenim glavama i pretučenim izbacivačima od strane dotičnog gospodina. Klasični grmalj bez pameti. Najjača osobina takvih Kockica je što su savršeno svjesni da taj njihov gard kod glupljih članova zajednice izaziva divljenje i to im pumpa ego do neba. Sve dok ne naiđu na luđeg od sebe. Čista prirodna ravnoteža Jednom je tako Kockica naletio na nekog momka, ispala je neka frka i Kockica mu se unio u facu: ''Znaš li ti ko sam ja?'', pitao je. ''Nemam pojma, tko si ti?'', odgovori ovaj mrtav hladan. ''Ja sam Kockica s Vežice!'', zaurla Kockica našto mu je ovaj pružio ruku i rekao: ''Drago mi je, ja sam Trokutić s Turnića!'' Nego kad smo već kod Kockice vrijedilo bi spomenuti i ovo: '' ...Djeca ništa ne gube jer takve emisije više ne postoje, a među onima koji su 'Kockicu' pratili kao mali, mnogo je đubradi ...'' BRANKO KOCKICA (NEMA VEZE SA RIJEČKIM ŠTEMEROM KOJI JE EMISIJU NAJVJEROJATNIJE GLEDAO) ....................................................................................................... Još jedna zanimljivost vezana uz Warriorse (primjećujete li da autor posta u biti ne zna o čemu bi pisao, ali se čitavo vrijeme super zabavlja) je ta što u Americi ne uživa status koji će zauvijek uživati na ovim prostorima. Zašto je to tako objasnio je super moj prijatelj Ogi. Pozdrav Ogiju ma gdje bio! '' ... Fora je to što u Americi ne uživa toliku kultnost (mislim da im smetaju bijelačke bande?)-- je, nađeš ekipu koja je sva "to, to!" ali većinom te ljudi gledaju zbunjeno, spominju neke Back To The Future, neki Breakfast Club (to bi se kod nas prevelo "Marendaši"?)....valjda hiperprodukcija, zasićenje tržišta (već onda) i preveliki izbor .... Ista stvar sa Twin Peaks, -- sjećam se ko dite: baba, did, teta, tetak ...soba puna da bi se gledalo Twin Peaks, did zahtijeva punu pažnju i tišinu, nema niko da pisne -- u ono doba nije bilo puno razlike izmedju Twin Peaks i Dinastije. A tu u Jueseju, par kulera (umjetnički tipovi) se raspale kad spomeneš tu jebenstvenu seriju, ali uglavnom presuda je: "Preopaljeno." Pa jebate zar je moja pokojna polupismena baba imala više ukusa i kužila se u Lynchove moždane makinacije? ...'' OGI, kolovoz 2015. ........................................................................................................ Nastavljamo s Warriorsima: Film je jebenstven jer: 1.nema realizirane ljubavne priče (treba na desno samo iskaže "spremnost" ali frajerčina "odloži" konzumaciju za poslije kraja filma, van pogleda publike -- ko prava kul štemerčina). Dapače, konzumacija je izražena kao nepoželjna dok se gradi sloga i dok se maršira naprijed (Ajax, možda najveća dasa Warriorsa ispadne totalan kreten jer stavi svog pišu ispred svojih šaka i, znači, mozga jer stavlja svog pišu ispred kolektiva) 2. markiran nizak socioenonomski status "bandi" je komodificiran u "brendove", naime -- imena bandi funkcionaraju ko brendovi sportskih timova (Lakers, Rangers, United, itd) upotpunjeni sa natuknutim liga-sistemom (u filmu su Orphans (Sirocad) neka vrsta NK Buje (koje na tablici 4. HNL zapad trenutno zauzima posljednje mjesto i gleda u leđa Otočcu, Nehaju i Rudaru iako je s Orijentom u subotu odigralo solidnih 1:1 - op. a.), dok se sami Warriorsi bore za ulazak u Premier Ligu (blagoslov i ulazak u društvo najboljih im se ostvari na kraju filma "You Warriors are good, real good." Ovaj njemu (iščekivajući za pola stoljeća i Mamića i Davida Beckhama): "The best"), 3. pravda i zajedništvo pobjeđuju ("a to znači da smo jači, kad se skupimo u zboooor") -- bijelci i crnci zajedno (s jednom običnom proto-feminističkom droljom ubačenom tek toliko da se namigne ženskim socijalno-političkim željama). Pojednostavljeno rečeno, drolja se uzdigne na status "drugarice" (tzv 'droljarica' - op.a.) 4. akcija koja je uvjerljiva jer nije pretjerana niti spektakularna (osim jednih razbijenih zahodskih vrata). Dapače, film se pamti ne po akciji (iako spada u "action filmove") već po govorima i muzici. Možda baš ta anomalija objašnjava kultnost ovog filma kod nas. Po meni -- the Warriors pogađa sve markere jednog partizanskog filma: individualan heroj djeli ekran/radnju sa kolektivom, individualizam se kažnjava, žene se unapređuju u "drugarice" koje svoju ženstvenost/ženskost prilagode potrebama kolektiva, akcija je u službi dijaloga/znamenitih (govorničkih) rečenica/slogana -- a ne obrnuto, mali pobjeđuju velike protiv izgleda, zajedništvo koje trijumfira nad podjeljenostima, itd - samo što je Warriors normalno jedna američka filmčina ali jedna famozna partizanska filmčina u američkom stihu (pakovanju) sedamdesetih. Njegov uspjeh na našim prostorima, po meni, je rezultat upravo njegove "prevodljivosti" na tadašnju pop-ikonografiju. OGI, kolovoz 2015. Nastavlja 'SPIG' Eto, priznajem da sam se namučio sa č, ć. đ, ž i š jer je Ogi ovo pisao na američkoj tipkovnici koja ne posjeduje slova s dijakritičkim znakovima, ali bilo je zabavno. Priznajem i da sam guštao u današnjoj epizodi kao što će i guštati većina 'SPIG' - ovskog čitateljskog puka. Neće se svidjeti onima kojima će tema zamirisati na još jednu slatku trulež nostalgije, ali to stvarno nije moj problem. Btw, jeste li primijetili da se najveći kritičari onog što je bilo prije danas najviše zalažu za povratak služenja vojnog roka. Fali 30 pari smrdljivih nogu u zagušljivoj sobi, a? ............................ Za sam kraj vrijedilo bi spomenuti da sam polovicom 90 - ih godina prošlog stoljeća prohodao cijeli Trst uzduž i poprijeko dok nisam uspio naći CD s glazbom iz filma. Dolazak kući i stiskanje tipke PLAY spada u TOP 100 mojih najvećih oduševljenja ikad. Prije se stvarno nije živjelo bolje. Živjelo se češće. Jebi ga. |
