SPIG
nedjelja, 02.08.2015.
HAPPY BIRTHDAY, JERRY!
|
U srpnju 2015. jedan je meni drag lik napunio 40 godina. Potpuno mi je jasno da se ova obljetnica neće spomenuti u niti jednoj tiskovini ni na niti jednom portalu, a i da većinu normalnih ljudi za nju zaboli đon. Moram priznati da sam ponekad i sam sebi blesav zbog toga što uporno forsiram neke stvari koje zanimaju stvarno uski krug ljudi, ali, jebi ga, ne mogu si pomoći. O čemu je riječ? Dakle, bivša država je brojala nekih 24 000 000 ljudi i od tolike hrpe ravnih čela, kvrgavih noseva, dobrih ljudi, zvijeri, intelektualaca i klasičnih glupana, nas fanova ima jedno 300. Ajde dobro maksimalno 500. Znam da nije neka brojka, ali drukčije i ne može. Jebi ga. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Za početak riječ - dvije o nepravdi. Jedan pomalo bizaran, ali meni osobno najdraži primjer seže u tu sad već mitsku (he, he ...) 1975. Te je godine jedan moj kompanjon imao samo osam godina i svaki put kad se sjetim ove priče umrem od smijeha. Dakle, u doba mraka dok nije bilo interneta, mobitela i vibratora postojali su, za današnje vrijeme, potpuno primitivni, ali genijalni načini zabave. Jedan od njih bili su stripovi, a drugi albumi sa samoljepivim sličicama. Sjećam se da je postojao album SISARI koji je skupljala cijela moja ulica i kad to danas pričam mlađim generacijama gledaju me kao da nisam normalan. Ipak, od svih tih Figure Panini pizdarija daleko najbolju prođu imao je album pod nazivom Fudbaleri i timovi (na hrvatskom to bismo preveli kao - nogometaši te momčadi). Nisam neki ljubitelj nogometa iz prostog razloga što većina aktera ima kvocijent inteligencije tek nešto veći od kuhinjske krpe, ali to na ovim prostorima i nikad nije bilo previše bitno. Ipak, kad je u pitanju stari dobri 'Hajduk' situacija se iz temelja mijenja. Što zbog nostalgije, što zbog radosti koju su nam pružili ti ljudi za mene i dan danas imaju sasvim zasluženi status polubožanstava. Korisnici facebooka nek potraže stranicu 'Stare utakmice - povijest Hajduka' i znat će o čemu pričam. No, dobro. Skupljanje sličica sa slikama tih momaka bilo je zakon, a one koje je bilo teško nabaviti postale su jako, jako cijenjena roba. Jedna od takvih sličica bila je ona sa likom legendarnog Hajdukova igrača Vanče Balevskog.  Svemoćni Google mi nije ponudio sliku gospodina Balevskog u Hajdukovom dresu, ali mislim da je i ovo sasvim OK. Dakle, većina ekipe uspjela je napuniti cijeli album, ali zbog nekog misterioznog razloga do Vanče je bilo nemoguće doći. Imaš sve Hajdukovce - i Rožića i Žungula i Džonija i Luketina i Šurjaka ... a Vanče nema pa nema. Moj je kolega bio jedna od rijetkih sretnika koji je imao - duplikat. Sveti Gral. Jednog dana na školskom dvorištu hvalio se macom duplih sličica i odnekud su se pojavili Cigančići. Bili su nekoliko godina stariji, za glavu viši, luđi i jači. Jedan od njih je pitao da li mu ovaj može pokazati svoje duple sličice. Pristao je, dao im mac i ovi su ih počeli pregledavati. Kad je na svjetlo dana izašla sličica Vanče Balevskog cigiću su zasjale oči. - Mali - rekao je - ajde daj mi Balevskog i ja ću ti za njega dati 20 sličica koje ti nemaš. Deal se učinio više nego fer, ovaj je pristao, a ono što slijedi bila je prva velika životna škola. Znači, cigo je sličicu stavio u džep, pomilovao malog po kosi, nasmijao se i rekao. - Mali, aj bok! Scena koju zamišljam i smijat ću joj se uvijek su mali cigići koji uz smijeh odlaze, a jedan mali sedmogodišnjak uviđa da se događa nešto čudno, dotad njemu nepoznato i da tu nešto nije u redu. Savršen uvod da shvatiš da život nije ništa drugo doli jedna velika nepravda. ......................................... Život je jedna velika nepravda. Navikni se ili se ubij. RICHEY EDWARDS - MANIC STREET PREACHERS ......................................... Zanimljivo, ali tih nekih najranijih nepravdi iz rane faze svog života se ne sjećam previše. Život je bio doslovno kao bajka. Crno i bijelo. Dobro i zlo. Papirnati strip junaci veći od života. Dobro uvijek pobjeđuje. I onda je došla 1981. Imao sam šest godina, mater me upisala u prvi osnovne i odmah prvi dan nije bilo škole. Netko je u školskom dvorištu pronašao neke komade koji su neodoljivo podsjećale na bombe, a kako je to bilo vrijeme neposredno nakon Titove smrti panika je zavladala u trenu. Došla je i policija i novinari i kasnije se ispostavilo da su to bili neki stari komadi nečega koji s eksplozivnim napravama nisu imali nikakve veze, ali jebi ga - strah je vrag. Članak iz 'Novog Lista' koji je pisao o toj bedastoći čuvao sam jako, jako dugo .... Dakle, kao što rekoh, do osnovne škole na svojoj koži nisam imao neke veće traume vezane za bilo kakvu nepravdu, a onda je jedne večeri nastao šok. Sjećam se da je na televiziji išao film pod nazivom 'Šampion'. Samohrani otac, bivši boksački prvak, radi na nekoj farmi i kako jedva krpa kraj s krajem odluči se vratiti u ring kako bi osigurao bolji život svom sedmogodišnjem sinu. Nastavak priče je čista antologija i mogu slobodno reći da mi je izazvao doživotnu traumu. Ono kad shvatiš da većina 'happyend' filmova sa stvarnim životom nema nikakve veze. Puno godina kasnije ovakvo nešto sam 'doživio' u 'Djevojci od milijun dolara', ali s puno, puno slabijim intenzitetom. Ipak smo svi skupa postali najobičniji cinični gadovi pa preko nekih stvari puno lakše pređeš. Pozdravljam sve koji su na ovo dolje zaboravili uz napomenu da je ovo i zvanično proglašeno najtužnijom filmskom scenom svih vremena (iza njega je ona uplakana Diznijeva srnica) Jebem te živote, eto šta je ovo. Nedugo nakon 'Šampiona' na kioscima se pojavio jedan sasvim novi strip junak. Za razliku od svih dotadašnjih ovo je bilo nešto stvarno čudno. Jest da je u naše krajeve, u odnosu na Italiju, stigao sa samo šest godina zakašnjenja , ali nećemo sad cjepidlačiti. Jerry je bio sušta suprotnost svim tim dotadašnjim supermenima. Nije imao ni centa, lokao je, jebavao, redovito dobivao batine i završavao u zatvoru. Kad imaš nekih šest sedam godina takve su ti stvari jednostavno nepojmljive. Zato ga pasionirani ljubitelji Kapetana Mikija i Bleka Stene nikad nisu progutali i zato ova dvojica izlaze još uvijek, a Jerry se u međuvremenu ugasio. Nema interesa, kažu. Koliko je bio dobar svjedoči i podatak da je jedan od rijetkih junaka radi kojeg su u novosadskom Dnevniku redovito radile cenzorske škare. Par karakterističnih primjera: Jerry je dezerter. Zna se što naš mačo mentalitet misli o dezerterima. Prema neprijateljskom vojniku uvijek osjećaš poštovanje. Bez obzira kolika stoka bio. Prema dezerteru koji je odbio pucati po tebi, poubijati sve živo i neživo, zapaliti ti kuću i pokrasti svu bijelu tehniku osjećaš gađenje. Jer je govno dezertersko. Smrad obični. Logično, zar ne? Zato su u stripu svi njegovi izljevi gađenja spram bilo kakvih ratova redovito prevedeni kao najobičnije blebetanje . Da se ne bi mlade navelo na pogrešan put. Bilo je toga još. Iz Jerryevih ruku redovito su nestajale čaše i boce s alkoholom, brisani su kukasti križevi, u jednoj je sceni izbrisana mačeta koju je Jerry zabio protivniku u leđa pa ispada da je ovaj umro eto onako, epizode u kojima bi bile rasprave o vjeri, hladnom ratu, sektama znale bi se kratiti i za po 10 - 20 stranica ...  ZAGOROV TANDEM NOLLITA/ FERRI I LEGENDARNA PRVA EPIZODA U ITALIJI OBJAVLJENA U SRPNJU 1975 - PRIJE TOČNO 40 GODINA. NE TREBA NI SUMNJATI DA JE POSJEDUJEM U LUKSUZNOM TVRDUKORIČENOM IZDANJU. ZA KRAJ ... Sumnjam da ću u ovom životu ikad posjetiti Manaus i Belem i da ću u brodiću zaploviti Amazonom. Kad malo bolje razmislim - čemu? Zahvaljujući Jerryu koji je svojim piperom odavno odletio u povijest to nije ni potrebno. I još nešto - po nakladama vidim da nas fanova ima maksimalno petstotinjak. I znam da nijedan od nas sto posto nije nacrtao kukasti križ na Poljudu. Jebi ga, tako ti je to kad se umjesto amaterskim fašizmom u djetinjstvu baviš čitanjem Mister Noa. ''... Ti nisi normalan. Ne mogu vjerovat da te to skupljanje još drži. Ma znaš šta, kad bolje razmislim svaka tebi čast ...'' IGOR L. - DRAGI PRIJATELJ I BIVŠI ŠUL KOLEGA PRILIKOM SVOG NEDAVNOG POSJETA I RAZGLEDAVANJA STRIP KOLEKCIJE I tko takve ljude ne bi volio? |
