Linkovi


Free tracking counter



SPIGOVIH DVANAEST VELIČANSTVENIH


PRIČA O ONOM ANAGRAMU
VAPOR PARTY - GROOVE S OKUSOM SOLI
12 ČUDA OTOKA MURTERA
ŠEST NAJLJEPŠIH DALMATINSKIH PJESAMA

DALMATINSKI BLUES

DOBRA DUŠA JEZERSKA
KORIJENI

KREATIVNO LUDILO

PRVI DALMATINSKI PAJPER
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
KAD PETOGODIŠNJAK CRTA HENDRIXA

ONE SKROZ NEOZBILJNE ...

ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM

LJUBAVNE MINIJATURE

VIKI
KATJA




LINKOVI
TETA WIND
ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE
HARPPLAYER


'SPIG' - ov TOP 15

AC/DC
IT'S A LONG WAY TO THE TOP ...


ISOLA DEL MORTE CREW
VAPOR PARTY


THE BEATLES
DON'T LET ME DOWN


STRETCH
WHY DID YOU DO IT


UNITED SOUL ASSOCIATION
STICKY BOOM BOOM


BONGOS IKWUE
SITTING ON THE BEACH


BARRY DE VORZON
THE WARRIORS THEME


JIMI HENDRIX
VOODO CHILD


CRUSADERS
STOMP AND BUCK DANCE


THE HIGHWAYMAN
THE DEVIL'S RIGHT HAND


VAN MORRISON
THESE ARE THE DAYS


BRUCE SPRINGSTEEN
GHOST OF TOM JOAD


U2
WHERE THE STREETS HAVE NO NAME


PLAYING FOR CHANGE
IMAGINE


JOHN LENNON
WORKIN' CLASS HERO



SPIG

srijeda, 24.06.2015.

PRVI BLOG UVRŠTEN U ŠKOLSKI PROGRAM

Svi smo čuli za tu famoznu 'državnu službu'.
Znate one priče 'da mi se bar uvalit u bilo kakvu firmu koja u nazivu ima 'hrvatski' (fond, udruga, ministarstvo, zavod, kurac palac ... etc ... etc ...). Dok glupi Amerikanci cijeli život maštaju o nekim kadilacima, vilama s bazenima, Havajima, odlascima u Svemir, Pamelama Anderson kod nas je situacija bitno drukčija.
Tuga, čemer i jad kojom smo okruženi mnoge je natjerala da snize svoje kriterije, odreknu se snova i kao krajnje ostvarenje svih životnih ciljeva traže 'bilo kakav posa' a kao svojevrsni uspon na Životni Olimp bilo bi - zaposliti se u državnoj službi.

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

Potpisnik ovih redova je kao svaki čestiti Hrvat zadnja dva desetljeća radeći isključivo u kapitalizmu osjetio sve njegove blagodati. Kao neke od tih blagodati naveo bih rad bez plaće, svakakve šefove, sudske parnice i onaj osjećaj kad ujutro proklinješ samog sebe jer moraš na posao, a istovremeno te svi tapšu po leđima 'muči, imaš posa'.
Jebo te posa!
Održavanje osnovnih životnih funkcija.

Radio sam ja i skoro cijelo desetljeće u jednoj firmi gdje sam se jedino osjećao kao čovjek, ali se prateći suvremena hrvatska gospodarska strujanja - ugasila. Poput plama na luči.

Predzadnji posao?
Šef je u prvom razgovoru rekao da je početna plaća .... (mižerja, mižerja ... tek pusta mižerja), a ako se pokažeš dobar onda je granica nebo. Nebo visine donjeg kuhinjskog elementa. Tu sam granicu preletio jako brzo potonovši u minus što mi se nikad u životu nije dogodilo.
Znam ja da uvijek postoji ono 'drž' to dok nađeš nešto bolje'. To 'bolje' je najčešće isto ili gore samo 30 km dalje pa se ne isplati.
'Muč', mali, ne seri, imaš posa'!'
Ahahahahahahhahahahahaha ...

DAN KAD SAM OSJETIO CROATIAN DREAM

Prateći suvremena hrvatska ekonomska strujanja ta se predzadnja firma isto suzila i rješila viška djelatnika.
Bilo je to jedno veliko olakšanje, majkemi mile!
Ništa gore nego kad radiš i pritom si glup samome sebi. Teško ćeš tako doseći nebo.
Ahahahhahahahahahaaa ... šaljiv li sam.

Na Zavodu za zapošljavanje proveo sam puna četiri (4) dana. U inat svim onima koji mi vječito cvile kako je prije bilo bolje, a da sad ništa ne valja. Osim što bi imao redovan posao, dobio stan od firme, išao na ljetovanje, odškolovao djecu, promijenio dva tri auta bez osjećaja omče oko vrata ... Doduše, nisi smio puno pričati da ti Karam ... neki udbaš ne zakuca na vrata ...

No, dobro!
Dakle, igrom slučaja, početkom veljače počeo sam raditi kao kućni majstor u srednjoj školi.
Zamjena za jednog dragog kolegu koji je išao na bolovanje. Ovim putem ga srdačno pozdravljam. Plaća solidna, stiže u minut točno, putni troškovi plaćeni, vikendi slobodni ... a štaš' pričat?
Socijalizam u svom najljepšem obliku. Moram samo spomenuti kraj svog prvog radnog tjedna. Moja najdraža teta čistačica (kojoj je u tih par mjeseci rada s mojom malenkošću, u nekoliko navrata, srce skoro zastalo od smijeha) u petak u 14.00 sati rekla mi je:''Ajde, bok, vidimo se u ponedjeljak, ugodan vikend!''

Tri kvarta petka, subota, nedjelja, kvarat ponedjeljka.
Svaki vikend mini godišnji.
Vidite li Vi sad što je to 'Croatian dream'?
Cure u dućanu koje početkom svake sezone od gužve i ludila u jednom trenutku počnu pričati same sa sobom nikad neće saznati kakav je to osjećaj. Samo za dobiti ga trebaš biti član stranke, imati jaku vezu ili kao u mom slučaju poznavati dobre ljude i imati malo sreće. Ovo treće je najrjeđi način.
Ako se za ostvarivanje svojih snova oslanjaš samo na diplomu, radne navike, poštenje, čestitost ... za početak treba kupiti avionsku kartu i odletjeti što dalje odavdje.

No, dobro, vratimo se mi na temu.

Zahvaljujući svom poslu u zadnja četiri mjeseca upoznao sam puno odličnih ljudi. Nekima sam vjerojatno bio i bez veze jer kad nosiš stigmu 'kućnog majstora' ti si kao druga liga.
Radnik. Dno društvene ljestvice. Govno iz nosa. A tebi dobro i nije te briga. Čak zna biti i zabavno. Jebi ga ovu zemlju su stvorili radnici, a upropastili političari i menadžeri.
Sve dok je proslava Praznika Rada za mnoge sprdačina nama nema budućnosti.
Samo toliko.

Bilo je u školi stvarno svega i svačega, ali, eto izdvojit ću dva detalja koja su mi specijalno draga.
Moja mlada kolegica Ana koja mi je bila svakodnevno društvo i za priču i za zafrkanciju jednom prilikom je došla na posao, a nije se javila meni i teti čistačici.
Zaboravila cura, šta ćeš.
Onda sam joj poslao slijedeći sms:
Ane, hoćeš li da spomenem sebe, tebe, tetu čistačicu, tvoj odnos prema nama i dvije vrste voća u samo četiri riječi.
Odgovor je, normalno, bio - ajde!
Odgovor stiže:
ANA NAS NE ŠLJIVI

Nisam je vidio u trenutku kad je dobila sms, ali pretpostavljam da je pukla.
A onda je došao legendarni 21. april.


DAN KAD JE 'SPIG' UVRŠTEN U ŠKOLSKI PROGRAM


Moja draga prijateljica prof. Marina (koja inače u dotičnoj školi predaje hrvatski ) svoj nastavni program često oplemeni i nečim malo drukčijim. Još prije Nove Godine mi je najavila da bi na jednom blok satu voljela kao temu obraditi blog i dovesti mene kao gosta. Ludilo. Kad mi je to priopćila bio sam zaposlen u firmi u kojoj sam dosegnuo nebo visine kuhinjskog elementa i nije mi ni na kraj pameti bilo da ćemo biti kolege. Život je stvarno fora.
Kako razred kojem je to bilo namijenjeno slovi kao živahan kroz glavu mi je prošlo da ću iz učionice izaći s korama od banane na glavi i da ću na leđima imati zalijepljen papir na kojem će pisati MAGARAC, ali ništa od toga.
Cure i dečki su bili za pet, a sat je bio toliko zabavan da to nisu istine.

Prvo što me oduševilo kad se oglasilo školsko zvono je što je neki mali uletio kod dežurnog i pitao.''Jel' došo taj bloger?'' Evo ga stoji tu kraj tebe, kume. Drugo što mi je bilo smiješno bilo je da kad me Marina uvede u razred učenici ne kažu:''Domaru, odi ća, sad će doć taj neki bloger''
Uglavnom, na prvom satu su analizirali ulomak iz legendarne epizode iz rujna 2014. koji se Marini jako dopao.
Evo ga ispod.
....................................................................................
....................................................................................

PRIČA DRUGA
PET GODINA KASNIJE
(ulomak iz epizode KAO PRVO NE MORAM JA NIŠTA

Posve je prirodno da u današnja vremena radnici nisu zadovoljni s gazdom niti gazda s njima. Budući da iznimka potvrđuje pravilo neobično mi je drago da sam deset godina radio u firmi koja se niti u jednom trenutku nije uklapala u taj stereotip.
Radili smo dobro, plaće nam nisu kasnile i ono što je najbitnije, osjećali smo se kao ljudi. Bar ja. Bezbrojna druženja, roštiljanja, pijanstva ... velika obitelj. Možda malo njurgava i disfunkcionalna, ali ipak obitelj.
Gazda je bio čovjek za kojeg nitko ni dan danas nema ružnu riječ. Ljudina.
Pošten i fer igrač što mu se bezbroj puta obilo o glavu. Tome i dan danas svjedoče liste dužnika koji su ga koštali i zdravlja i živaca. Ona prokleta narodna poslovica 'pomozi sirotu na svoju sramotu' ovaj put se pokazala sto posto istinita.
Ne kažu Nijemci bez veze 'daj čovjeku na dug i dobio si neprijatelja'.
Doduše, u mom slučaju to ne vrijedi jer ja bih se radije ubio nego iznevjerio povjerenje čovjeka koji mi je pomogao, ali mene ionako nitko ništa ne pita.

NAJBOLJI POSAO NA SVIJETU JE ISPUMPAVANJE CRNIH JAMA JER PUNO JE BOLJE IMATI POSLA S GOVNIMA NEGO S LJUDIMA.
Jezerska narodna

Inače, za posao privatnog vođenja takve firme u nas prvo i zlatno pravilo je da moraš biti gad. Gaziti preko mrtvih, muljati, lagati, varati, krasti. Pošten čovjek tu nema što raditi. Jednom sam prilikom upoznao direktora 'Badela' koji je jedan jako drag i pristojan čovjek i iako umirovljen i sa više nego dobrom mirovinom i dan danas daje sve od sebe kako bi ta naša čuvena firma opstala. Jedan mu je novopečeni tajkun rekao da mu je to njegovo zalaganje za radnike i za firmu smiješno i da je 'socijalistički tip direktora'.
Humanost i moral u današnjem svijetu odavno ne vrijede ni jedne jedine lipe.
Iako smo se svi, kao, okrenuli vjeri.
Mo'š mislit'.

Nego, da se vratimo mi mom bivšem gazdi. Njegova priča mi je, nažalost, još jedno dragocjeno iskustvo.
Zamislite život u kojem Vam non stop zvoni mobitel, a svaki poziv je stres za sebe. Nema onog sad ću ja nakon ručka sjesti na kauč, dignuti noge na stolić i sat vremena ubiti oko. Većina tih pokušaja bila bi prekinuta zvonjavom mobitela. Nekad bi ga ugasio, ali onda te čekalo pet propuštenih poziva pa ti dođe na isto. Ovaj nije platio, ovaj poslao nešto krivo, ovaj dužan pa se prestao javljati na telefon ... 4,5,6 ...10 kava dnevno, par kutija crvenog 'Marlbora', večernja opuštanja uz roštilj, gemišt ... i teška glava do sutra ujutro, a onda opet sve iz početka.
Stres, stres, stres, iz dana u dan ... sve do veljače 2009.
U jednoj jedinoj sekundi sve je postalo nebitno.
Moždani udar.
Nepotrebno je i naglašavati da je u kombinaciji sa krizom i općom depresijom firma krenula prema provaliji.

Jednom prilikom o ovoj sam temi razgovarao sa jednim hm ...propalim poduzetnikom. Rekao sam mu da nijedan posao i niti jedni novci nisu vrijedni ljudskog zdravlja. Još sam dodao i da bi i dan danas bio možda sretniji da je radio neki 'običan' posao za puno, puno manje novaca na što mi je on odgovorio da taj moj hipijevski stav i nedostatak velikih ambicija nisu nikakvo rješenje.
Možda je i u pravu.
Ma, zapravo, sto posto je u pravu.
Ali on nikad neće znati kako je to kad u društvu dragih ljudi jedeš prst ... školjke na buzaru, piješ fina buteljirana vina i slaviš škotski referendum za nezavisnost kao što smo mi to sinoć napravili. U ponoć se izvadila mala bočica škotskog viskija od jednog decilitra, svi smo gucnuli Škotima u čast i uz gitaru zapjevali 'Mull of Kintyre' iako nitko nije znao ni jednu riječ teksta.
Tek ujutro smo saznali da budale nisu izglasale otcijepljenje, ali to i nije bilo toliko bitno jer me vilice još uvijek bole od smijeha.

To je ono što gospodin propali poduzetnik neće doživjeti nikad u životu. Sjest će u svoj auto koji je duplo skuplji od moga (ne'š ti njega) i posprdno se nasmijati jadniku koji za razliku od njega nikome nije dužan ni jedne jedine lipe i koji za razliku od njega svakog može pogledati u oči.
I koji se u ova teška vremena ima još uvijek snage smijati.
I ne fali mi apsolutno ništa. Imam i više od njega. Osim onih sto eura koje ionako fale svima nama bez obzira koliku plaću primamo.
A i čisto sumnjam da ću se ikad sakriti iza zavjese kad mi vjerovnici pokucaju na vrata.
Za tako nešto mi nedostaje ambicija.

Eto, moždani udar kojeg je doživio moj bivši šef mi je kao što sam rekao, nažalost, jedno od najdragocjenijih iskustava u životu. Volio bih da do toga nikad nije došlo i nikad mi neće biti jasno zašto dobri ljudi na kraju uvijek najebu.
Želim mu da poživi još dugo.
Zato što je Ljudina.
..........................................................................................................
..........................................................................................................

(NASTAVAK)

I, na idućem satu u razred uletila moja malenkost.
Neko čudno gledanje, smijuckanje, čuđenje ... to je to.
Za početak smo upalili projektor i na zidu pogledali masterpiece ... na velikom ekranu izgleda premoćno.



U nastavku smo pričali o 12 čuda otoka Murtera. Na zidu slike i o svakom čudu par riječi. Marina je dodala i 13. čudo. Nekadašnju nadaleko poznatu legendarnu kvaku na betinskoj crkvi. Njen oblik je u davna vremena simbolizirao plodnost, a danas su druga vremena i legenda kaže da je neke bakice skoro strefio infarkt kad su je vidjele. Za one koji ne znaju kvaka je neodoljivo bacala na falus.
Kako ni učenici nisu najbolje shvatili o čemu se radi uzeo sam kredu i na ploči nacrtao vrata, prag i kvaku nakon čega se razredom prolomio gromoglasan smijeh. Pričali smo još i svašta o blogovskoj umjetnosti, anagramima i kraj začinili Z'mbatom.



Sve u svemu - ništa specijalno.
Minijatura koja život čini ljepšim.
Jedna mala simpatična epizoda i u životu i na 'SPIG' -u.

Jedino što sa sigurnošću tvrdim je da bi se sa 'SPIG' - ovih satova jako rijetko bježalo.
A i svijet bi bio puno ljepše i kvalitetnije mjesto.
Al' mene ionako nitko ništa ne pita.
Jebi ga.



P.S. Svadba prošlu subotu. Prilazi mi jedan momak. Poznata faca. Ne mogu se sjetit'. Ne mogu ga nigdje svrstat'. Jebi ga, toliko je ljudi prošišalo u zadnjih par godina, ne mogu ih sve pohvatati. On se smije. Vi ste radili u školi. Pričali ste nam o blogu. Bilo je odlično.

To je to!

- 18:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Travanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv