SPIG
petak, 12.06.2015.
'SPIG' - ov HOMMAGE 'JADRANSKIM SUSRETIMA'
|
Davno je bila ta 1974. Jako, jako davno. Oliver je razvalio Prokurative legendarnom 'Copacabanom', Meri je više od 60 puta ponovila more, more, a Tereza je po meni otpjevala jednu od naših najljepših melodija ikad. Te davne 1974. moj je stari imao godina kao ja otprilike sad. Taman je prodao fiću i kupio novu TAS - ovu bubu. Ne moram napominjati da je i jedan i drugi auto kupio u kešu. Običan poslovođa u građevinskoj firmi. Četrdesetak godina kasnije njegov je sin također ostvario nedostižan san mnogih naših sugrađana. Naime, jučer sam platio zadnju ratu kredita, također za auto. Mnogima od onih koji non stop kritiziraju ono što je bilo prije golfovi jedinice su sasvim dovoljne. Teti u banci sam prošli mjesec rekao da ću prilikom plaćanja zadnje rate sa sobom dovesti tamburaše, ali ona me, nenavikla na vrhunski humor, pogledala kao da sam bolestan. Ovca. Vraćamo se u 1974. Godinu dana nakon kupnje auta moj je stari od firme dobio stan. GRO Jadran koja je u doba mraka izgradila pola Rijeke i Opatije na taj se način odužila svojim radnicima. Zanimljivo, ali prva zgrada u susjedstvu bila je u vlasništvu '3. maja.' Onog istog '3. maja' u kojem radnici ove godine (sad kad je bolje) samo 4 mjeseca nisu dobili plaću. U tim zgradama danas vjerojatno ima dosta pojedinaca koji će doživotno pljuvati po onom što je bilo prije. Rezignacija događajima s početka 90 - ih kod mnogih je uzrokovala uvjerenje da prije toga nije postojalo ništa. Empty. Prazan skup. To je meni neobično zabavno. Većina takvih žive u pretrpanom zajedničkom kućanstvu i ostatak života će strpljivo čekati da im umru roditelji kako bi i sami postali ponosni vlasnici stambenih kvadrata. Sad dok im je bolje nego prije teško da će ih steći. Strpite se. ljudi! Umrijet će mater i otac. Ima Boga. Sve će biti u redu. I Vi ćete jednom živjeti kao ljudi. Vrag odnija i prišu. GRO Jadran je ulaskom u bolje početkom 90 - ih propala, a ono što mi se dogodilo 20 ak godina kasnije doslovno izaziva žmarce. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Te davne 1974. na televiziji je postojao samo jedan TV program. Jako popularan je bio Kojak sa Telly Savalasom, a prime time subotom u 20.30. bio je rezerviran za 'Jadranske susrete'. O njima malo više kasnije. Kako sam za 'Jadranske susrete' bio ipak malo premlad moj su izbor bile 'Igre bez granica' (franc. Jeux Sans Frontieres).. Čudan spoj Eurovizije i Turbo Limach Showa, ali sjećam se da je meni kao mulcu to bilo strahovito zabavno. Na wikipediji postoji jedan vrlo, vrlo bitan podatak.Naime, piše da su igre bile jako maštovite i da su jednom prilikom igrači morali vaditi divovske kestene sa divovskim žlicama iz divovskih šalica sa šlagom (?) Za one koji nikad nisu vidjeli kako to izgleda evo jednog karakterističnog isječka. Prva asocijacija mi je Monty Python, ne znam zašto. Vratimo se sad na 'Jadranske susrete'. '' ... Jadranski susreti“ danas su mojoj generaciji nešto kao morska razglednica s natpisom „Pozdrav iz djetinjstva“, ono od čega su sačinjena nostalgičarska sjećanja na Jadran kakav je nekad bio, s limenim glazbama i natjecateljskim timovima naših malih mista koji nisu morale oblačiti smiješne „povijesne“ kostime i glumiti u nemuštim kratkim filmovima. U njima su voditelji bili Oliver Mlakar, Helga Vlahović, Ljubo Jelčić, a suci Hrvoje Macanović, Mladen Delić, Vlado Štefančić. Ali, ne svi zajedno, kao danas kad u „Jadranskim igrama“ imate četvero voditelja i šest sudaca. Fodor, Rene, Karmela i Marina trude biti duhoviti, ali im to rijetko uspijeva. Prije će se dogoditi da će Karmela izvaliti kako će iz „grozdova poteći grožđe“ (umjesto vina), kao prošle nedjelje. „Jadranski susreti“ su prenosili autentično oduševljenje primorskog puka tim natjecanjem i Oliver Mlakar trebao ih je „samo“ elegantno voditi, onako kako samo on to zna - talijanski ležerno, ali japanski precizno - a nije se morao kostimirati niti kreveljiti, što od njega ionako nitko ne bi tražio ...'' (SLOBODNA DALMACIJA, 30. 08. 2012.) Među najpopularnijim disciplinama bilo je potezanje konopa (Jure potegni, Mate popusti) i skidanje pršuta s vrha jarbola. Kako je to uistinu izgledalo možete vidjeti u idućem isječku (iz 1980.) kojeg je učitao jedan moj prika iz Pirovca. S ove vremenske distance mogu reći da ovo izgleda čak i malo psihodelično. Šta malo - ovo je čisti Syd Barret. Davno je bila ta 1974. Jako, jako davno. Oliver je razvalio Prokurative legendarnom 'Copacabanom', Meri je više od 60 puta ponovila more, more, a Tereza je po meni otpjevala jednu od naših najljepših melodija ikad. U ČAST VREMENIMA KAD NAM NIJE BILO BOLJE ALI SMO MISLILI DA JE Te davne 1974. na Jadranskim susretima su sudjelovala i Jezera. Natjecatelji su na sebi imali majice napisane onim smiješnim, starinskim fontom kakvog ja mislim nema više niti jedno računalo na svijetu. Smiješna, neugledna slova, ali i dan danas griju dušu i srce.  Nakon izrade svoje lijepe police (vidi epizodu 'OLTAR DEVETE UMJETNOSTI) odlučio sam se još malo poigrati Gepetta. Dok bi se većina za pomoć obratila staklaru i izabrala jedan od 50 konfekcijskih okvira to u ovom slučaju nije dolazilo u obzir. Niti jedan staklar na svijetu ne bi razumio moju ideju da okvir mora biti - psihodeličan. Možda ne bi razumio iz prostog razloga što ni sam nisam znao što hoću. Znao sam samo kakav otprilike mora biti. Arhaičan, originalan, jedinstven. Kao i ono što uokviruje.  Malo igre s bezbojnim lakom.  I za kraj vraćamo se na sam početak priče. Krajem prošle godine nazvao nas je naš bivši susjed iz Rijeke. Čovjeka nisam vidio dobrih 15 godina. Nakon klasičnog 'di si. šta si, kako si' rekao nam je da očeva bivša firma isplaćuje neke otpremnine. Nakon 20 godina. Skoro da smo zaboravili i da je postojala. Ne mo'š virovat'. Mislim da je vjerojatnost za to jedan naprama milijun. Čovjeku smo dali punomoć i nakon par mjeseci naš je susjed sve sredio i poštar je stvarno donio novac. Ne bi to bilo ništa čudno da nije došao baš na taj dan. Baš na taj i niti jedan drugi. Nitko mi ne može reći da je to slučajno. Iako i sam u podsvijesti znam da je posrijedi naj, naj, najobičnija slučajnost neki vrag kao da mi ne da mira. Bilo je to točno na moj 40 - ti rođendan. Starog nema za koji dan skoro pa tri godine, ali, eto, sjetio se. Kad mi već ne može pokloniti nešto konkretno evo bar novaca da si sam nešto uzmem. Ne moram ni napominjati da je svojevremeno majicu sa Jadranskih susreta obožavao. Onaj osjećaj kad si u bijelom svijetu pa imaš nešto po čemu se zna gdje pripadaš. I dan danas imam neke fotografije koje tome svjedoče. Život je ponekad stvarno jako, jako čudan.  |
