29.03.2007., četvrtak

razbite mi o glavu kliše o metalkama ili me pogladite ko psića



Nekada davno, u ranim devedesetima, kada je moj ruralni kraj bio bogat grupacijama svih glazbenih pravaca osim narodnjaka i kada niti jedan taj pravac nije bio prevladavajući te je svatko imao izbora gdje izaći, što slušati i kako se nositi, u ta, usudio bih se pesimistički reći neponovljiva vremena, metalke su izgledale blago rečeno manje lijepo – masna kosa, kilogram zarez šest razmazane crne šminke, izgrebeni nokti u tamnim tonovima, obvezne marte, najlošiji alkohol i šesnaest kilograma krupnog otpada koje su teglile na sebi i da je slučajno kraj njih prošao cirkuski automobil koji je po ulicama bučio da je u mjestu Moira Orfei, one bi se brzinom svijetlosti prilijepile na magnet megafona iz kojeg je drečalo «Još samo danas u vašem gradu!».
Naravno, bile su zakrabuljene u te svoje nošnje ko vitezovi okruglog naheklanog stolnjaka.
Postavlja se pitanje, odnosno, ja ga postavljam:
Je li ta slika koju sam ja projicirao u glavi lažna?
Izgledaju li metalke u današnje vrijeme ženstvenije ili su još uvijek Sancho Panse metalnih Don Quijotea (metalaca)?
Ako sam u krivu razapnite me na Gupčevu lipu i klistirajte me crnim Ribarom i oprostite za krivosličje.
I molio bih da se nitko ne nađe uvrijeđen jer i ja sam u osmom razredu pokušavao skinuti Jacksonov «moonwalk» no kasnije me prosvijetlila neka UV alternativna lampa koju sam nakon desetak godina lagano ugasio.
Uz put, postoje metalni bendovi koje mi je ponekad gušt poslušati i koje s glazbenog aspekta cijenim.
Razuvjerite me ili me podržite.

- 21:26 - Komentari (26) - Isprintaj - #

28.03.2007., srijeda

Moj nadimak postaje brand





Nakon skoro tri godine muke i hoda po trnju nerazumijevanja i žeravici dokazivanja da se kvaliteta nalazi tamo gdje smrdi po nuždi, samo trebate širom otvoriti nosnice, eto po prvi puta se moje ime pojavilo u naslovu jednog novinskog teksta (METRO express).
Jest da je moj blog bio predstavljen u par crtica u Glasu Istre i Playboyu, a trebao je biti i u još jednom književnom listu no spletom okolnosti taj broj je stavljen na stand by ili nikada neće izaći, no ovo je nešto sasvim drugačije.
A kako sam ja postao Sisajed?
Jednom davno prije 19 godina dobio sam nadimak Sisa. U početku sam bio raspižden zbog toga i nije mi bilo pravo, no s vremenom mi se taj jedinstveni nadimak svidio i postao je moj brand.
Kad sam otkrio forum (Iskon) i zaraznost tog oblika komunikacije pokušao sam se predstaviti kao Sisa no ta je svemoćna kombinacija očekivano bila zauzeta pa sam si nadjenuo nadimak Sisa-jedinstveni.
Otvorivši blog, a poučen od strane viših marketinških sila koje su mi svakodnevno govorile da nadimak mora biti zvučan, jednostavan i moćan, ja sam izabrao nadimak Sisajed koji je nastao od forumskog imena Sisa-jedinstveni.
Eto, moj nadimak nema veze s jedenjem sisa i sličnim glupostima.

- 18:25 - Komentari (25) - Isprintaj - #

25.03.2007., nedjelja

I mi kobile za trku imamo



Ako mislite da je turbo-folk vrh glazbenog idiotizma i da u velikoj mjeri šteti ljudskom uhu i mozgu varate se. Oni svojim debilnim tekstovima nasmijavaju mase, njihove se poklonice razgolićuju do te mjere da ću i ja morati jednom otići vidjeti čime se to hrane da su im sise tako bujne, a osim toga, u nijednoj publici ne postoje tako prisni kontakti kao u ovoj i čovjek je čovjeku drug, a žena čovjeku objekt požude, daleko veći no tamo neke prljave metalke s razmazanom šminkom koje svojom masnom kosom metu po podu čikove i staklo.
E, sad, pogledajte i pomno proučite stihove riječke grupe E.N.I, pjesme «Traži se dečko» koju je napisao, zamislite, Zoran Predin, mada nisam siguran je li riječ o uglazbljenju ili tekstu, nadam se da je ovo prvo.
Debilni stihovi ukalupljeni u pop melodiju ne razlikuju se od onih famoznih «Kuče laje, a ja mislim ti si, otišo si sarmu probo nisi», samo što su potonji barem smiješni.
Takav licemjerni tresh da te majka ne prepoznaje.




"Traži se dečko"

Ljubi me moja divlja zvijer
Mili moj snažni buldožer

Traži se dečko što zgodan što jak
napola anđeo čuvar i napola vrag
nevin k'o suza i stasit k'o bor
frajer sa otrovnim smiješkom, simpatično spor

On će me grliti on će me maziti
on će me ljubiti po čitav dan
a ja ću vrištati i ja ću stenjati
odmah ću mijenjati zbilju za san

Budi moj lav budi moj vuk biću ti janje

Traži se dečko što mio što krut
model za praktične dame i bogat i lud
pjesnik po duši košarkaš po tijelu
romantično srce mornara u bijelom odijelu

On će me grliti on će me maziti
on će me ljubiti po čitav dan
a ja ću vrištati i ja ću stenjati
odmah ću mijenjati zbilju za san

Budi moj lav budi moj vuk biću ti janje

Ljubi me moja divlja zvijer
mili moj snažni buldožer

Budi moj lav budi moj vuk biću ti janje


I nikada neću oprostiti ovim kobilama što su obradile "Retko te viđam sa devojkama". Glazbeno svetogrđe.


- 09:24 - Komentari (41) - Isprintaj - #

23.03.2007., petak

O ežoB!



- Ja sam adventist, ja ne radim subotom
- Daa? Čekaj malo, to bi značilo da ću ja raditi svaku subotu?
- Žao mi je, ali za nas adventiste subota je neradni dan.
- O Isuse!...
I onda se uokolo mene podigao gusti dim, negdje je zagrmjelo, pojavila se šarena cijev kao u ZF filmovima i odjednom eto me pred nekom potleušicom. Vidim, vrata otvorena, uđem unutra bez srama, po zemljanom podu prašina i naravno zemlja.
Vidim neki bradati čovjek sjedi za stolom i moli.
- Hvaljen Isus.
- Jesam li?
- Što?
- Pa jesam li hvaljen?
- Od kud da ja to znam?
- Pa rekao si «Hvaljen Isus»
- A vi ste Isus?
- Glavom i bradom.
- O Bože!...
Opet se stade podizati gusti dim…
- Ček, ček malo, nismo još ovo riješili.
Stadem rukama mahati ne bi li otjerao dim.
- Ako ste vi Isus glavom i bradom, onda sam ja u rimskoj državi
- Tako nekako.
- A onda dobro. Pitali ste jeste li hvaljeni? A što da vam kažem. Oni koji vas hvale su licemjerni, oni koji šute ne znaš što misle, a ostali vas spominju daleko više no što bi trebali.
- Kako to misliš?
- Pa sjete se vašeg imena samo dok su u nevolji.
- Mole?
- Naprotiv, kunu.
- O Bože!...
Znate već što se događa – dim i grmljavine. Pojavljuje se Bog.
- Što je sine, zašto me zoveš?
- Ne zovem te oče, izletjelo mi. Nikako da se naviknem da kada te spominjem izričem tvoje ime unatrag.
- Koji ti je ovaj?
- Neki čudak iz budućnosti.
- Ma jel' to onaj golman iz Titograda?
- Nije oče, koliko vidim on je sa sportom na vi.
- Pa znate da i jesam. Kao mali tjerali me da igram tenis, ja sam igrao dvije godine, vidjeli da neću na ATP listu i ispisali me.
- Nego, reci ti meni sinko…
- Što da ti kažem Oče?
-Ma ne ti, reci ti meni čovječe iz budućnosti spominju li ljudi često božje ime?
- Da.
- U kojem kontekstu?
- Paaa, znate, neki vas spominju zbog navike, neki zbog prisile, a ostali zbog obijesti.
- Hoćeš reći da me psuju?
- To ste vi rekli, ja nisam.
Ne bih htio da zbog mene počne padati kiša sto dana i da tamo neki brodovlasnik iz Armenije uspostavi monopol na plovidbu.
- Hm – zamisli se Bog i nestade.
- Što si trebao čovječe?
- Ja? Ovaj, sad kad sam se već našao jedan na jedan s vama, htio bi vam nešto reći.
- Što?
- Pripazite malo na ovo vaše stado.
- Zašto? Što ne valja?
- Što ne valja? Ništa ne valja. U ovih dvije tisuće godina vaša se sekta razdvojila u milijun drugih i više se ne zna tko pije, a tko plaća.
- Nije valjda da se svi bave ugostiteljstvom?
- Ma ne, jedni vas priznaju, drugi vas ne priznaju, jedni ne rade subotom, drugi ne rade uopće, jedni se križaju s pet prstiju, drugi s tri, svi se međusobno pljuju, blate i biju.
- O Bo… ovaj, ežoB! Morat ću nešto poduzeti.
- Molim vas.
- Pođi u miru.
- Hvaljeni Vi, zaista!
Dim, grmljavina, šarena cijev, kolegica.
- Hoćeš li se mijenjati za subote, ovu bih morala u svatove sestrični u Zenicu?
- Zar nisi maloprije rekla da ne radiš subotom?
Kolegica me u čudu pogleda kao da sam jeo napoj, prstima, a ne žlicom.
- Rekla si da vi adventisti ne radite subotom.
- Jel' tebi loše, jesi li se najeo gljiva stršljenara, adven-što?
- Oprosti, nešto sam čudno zabrijao.
- Nema veze, to je zbog nagle promijene vremena. Nego, u povjerenju, nemoj nikome reći da sam ti ja to rekla, radit ćeš svaku nedjelju.
- Zašto?!
- Pa zbog Zorana, on je katolik, a dobro znadeš da oni ne rade nedjeljom.
- ?!

- 18:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.03.2007., srijeda

mali razogovori ugodni s poukom na kraju



- Eto vidiš da ti se ne isplati bježati, pogotovo kad si ti jedan usrani pješak, a ja motorozirana divizija
- Ali, gospodine, zašto ste tako luđački jurili za mnom?
- Slušaj, kretenu jedan, sad ću ti objasniti neke stvari:
Prije ne znam koliko tisućljeća čovjek je kročio kroz prostrane pustopoljine, šume i stepe oslanjajući se samo na svoje dvije noge. Ukoliko je koristio četiri znači da je počeo shvaćati što je to fermentacija. Jel' me pratiš?
- Pratim, gospodine
- Nemoj drhtati, neću dugo, evo dok se smiriš prestat ću te šamarati. Dakle, da nastavim:
Čovjek je tako tisućljećima koristio svoje noge i nije mu bilo teško – mozak mu je još uvijek služio samo za osnovne animalne potrebe i nije se suočavao s dosadom. Međutim jednog je ne baš običnog dana za automobilsku industriju, nešto zaiskrilo u njegovoj glavi i jedan je čovjek shvatio da mu je već pun kufer penisa tog hodanja. Onda je izmislio kotač. Na taj kotač nabio je daske, a sve je to upregnuo u neku tegleću marvu pod kojom su se često brojali i njegovi suvremenici, odnosno njegova vrsta.
Sada su u ne baš brojnoj skupini ljudi postojale dvije skupine istih – oni koji se po Zemlji kreću izdignuti nekoliko pedalja iznad nje i oni koji su još uvijek svoj mozak koristili kao što ga koristi i ne baš živa glista, i neprestano hodali po Zemlji.
- Oprostite što vas prekidam, ja sam prestao drhtati još prije pet minuta, a vi mi još uvijek dijelite prilično zapečene šamare.
- To ti je za utrošeno gorivo zbog pojačanog gasa uslijed nenadane potjere. Evo prestat ću, ali ću ti svakih petnaest sekundi pribiti jedan čveger u glavu da stekneš neki respekt prema ljudima koji to zaslužuju, odnosno prema meni. Dakle, prošla su stoljeća i stoljeća i uvijek su na kugli nam zemaljskoj obitavale dvije skupine – pješaci i oni koji to nisu. Potonji su se toliko razmnožili da je u prošlom nam stoljeću dragi nam Bog umalo poslao projektante kako bi započeo izgradnju nove kule babilonske, ali se jedan njegov mudrac, ime mu ne znadem, dosjetio da nema potrebe za novim stečajem Bogmonta d.o.o. i predložio da se na zakrčena križanja postave semafori. Sada su pješaci imali svojih pet sekundi, a gospoda svojih trideset. Kapiši?
- Ne, ne razumijem, čemu sve to?
- Evo ti jedan uguzni čizmak za neprimjerenu neinteligenciju i nisku razinu intuicije.
Da nastavim, onaj božji mudrac, upravitelj sektora za promet mrtvih duša i predsjednik upravnog odbora kočijske škole za anđele, «Uzde», odredio je da se svatko kome se na semaforu upali zeleno može upustiti u daljnje kretanje zacrtanim smjerom, a da se onima kojima se ukaže crveno oduzme to pravo.
Iz početka su pješaci strpljivo čekali da svaka iole sposobna naprava na kotačima prođe i tek su onda prelazili cestu.
Međutim, jedan od onih likova na nebu, odnosno pod zemljom, a čija je uloga da opravdava postojanje društva bez odgovornosti Pakao d.b.o. čiji je glavni upravitelj također gospodin Bogović, biva upozoren od strane gospodina nadležnog da homo sapiens od kada je prva vijuga doživjela mitozu, teži kaosu i samouništenju i da bi bilo vrijeme da vrag tu umiješa svoja kopita.
I što je ovaj napravio? Izmislio je moderni kapitalizam: strka, žurba, gužva, stres i zbrka. Nitko više nema vremena za ništa. Svi nekud žure. Svima kuca smrtna ura.
- I što je dalje bilo?
- Što je bilo? Ti si bio, konju jedan do stotinjak. Pješaci više nisu strpljivo čekali da se upali zeleno. Auti bi jurili, a oni bi vrebali trenutak da, migoljivši se među jurećim mašinama, prijeđu cestu.
- Ali zašto ste baš mene jurili od onoliko ljudi koji su na crveno prelazili cestu?
- Zato jer si ti, kopile jedno, bahata slinava seljačina, zelenjavo iz vrta nezrelosti, produktu roditeljske nebrige i nemarnog odnosa prema pravilnom odgoju, rezultatu pohlepe tvojih trulih predaka, odlučio kao i svi drugi u krivo vrijeme priječi cestu, ali su drugi za razliku od tebe potrčali kada su vidjeli da nailaze automobili kojima je svijetlilo zeleno, a ti si, gnoju svojeg prišta, predvodniku degenerične generacije postratovskih mutanata, namjerno usporio korak i natjerao mene i mojeg sirotog Japanca da zasmrdimo i zapečemo lamele kako ne bi odgovarali za tvoju smrt koja je dio projekta gospodina Bogovića i v.d. Pakla d.b.o. gospodina vraga.
- Ali…
- Ma što ali? Nema ali. Muhamed je Ali, a davno prije njega Baba s prefiksom.
- …ja se duboko ispričavam, ali na semaforu je bilo zeleno.
- Jel' vidiš ti to? Đavo se ne predaje, ti si mu na piku. Želi da te sada, ovog trena, iz ovih stopa, zbog laži neodgodivo ubijem.
- Ako vi gospodine mislite da lažem, slobodno me ubijte, ali na semaforu je bilo zeleno.
- Ako ti tako želiš, evo ja ću sada izvaditi pištolj i ubiti te kao pseto.
- Što će reći zeleni?
- Tko ih jebe.
Bum!

Pouka: Ako već prelazite na crveno onda se barem požurite.

- 23:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.03.2007., utorak

moje desno uho



Znate li da rijeke nestaju. Neke u morima, neke u ponorima, a jedna u mojoj glavi. Ulazi kroz lijevo uho erodirajući mi zvukovod i bučeći nestaje u šupljini.
Nije mi prvi puta da čujem kako buči i šumi i neki mi kažu da je sutra misa za gluhe jer ništa ne čujem osim buke u glavi.
Zahvaljujući desnom uhu.

Desno uho - ta naprava koja me spašava kad mi tramvaj zvoni, a ja okrenut lijevim uhom prema njemu, zadubljen u kopanje nosa i promatranje jednog mrava koji prti teret pet puta teži od sebe, ne čujem i ne shvaćam da sam stao nasred pruge - nekada je u manjem omjeru spram lijevog bridjelo kada sam u školi kasnio na sat ili se spuštao klizeći niz gelendere. Ljudi su većinom dešnjaci i kada te vuku za uho vuku te za lijevo.
Ako ste ikada doživjeli da od vas netko hoće napraviti magarca i još vas tako naziva, onda ste osjetili i kako vam tamo, gdje se uška spaja s glavom, pucketa i čini vam se da će vam istrgnuti cijelo uho zajedno sa srednjim i unutarnjim i dijelom mozga, ukoliko imate sreće da ga posjedujete.
Ponekad se to ispitivanje elastičnosti hrskavice naglo prekine i kada mislite da je tortura gotova i kada vam se peta, koju je sila oprečna gravitaciji podigla, lagano spušta na tlo, odjednom vas dočeka takva šamarčina da su obje pete, već udomaćene na tlu, ponovno u zraku i spuste se podalje od epicentra.

Ako je netko tog, recimo zimskog, jutra prozračio školu ili možda netko drugi nije platio grijanje, suze koje će padati na hladne stepenice pretvorit će se u snijeg. A ako ste se uz to još i sjetili da je najdraži zeko pronašao svoj psalam u kuharskoj bibliji, onda će iza vas napadati toliko snijega da će još netko postati sivi oblak iz kojeg će sipiti jer će se okliznuti ili spuštati niz gelender ili kasniti na sat.

Desno je uho oprobalo i jače udarce od šamara. Možda je i lijevo, ali kroz njega prolazi rijeka i uvijek ga hladi tako da se bol ni ne osjeti, a ako od udarca glava i poleti, pomišljam da je to od vjetra ili neke dobre glazbe.

Jednom sam bio pijan. U stvari više puta, ali fokusirajmo se na «jednom». Bio sam pijan i vozio bicikl. I bilo je dobro kada sam ga vozio.
Ali nije bilo dobro kada je on vozio mene. Bicikli su loši vozači. Oni su poput poludivljih konja – kada ih čvrsto držiš za uzde onda su poslušni, a kada olabaviš, onda su svojeglavi – skrenu u jednu stranu, pa u drugu i onda naprave piruetu ne bi li se otresli nametnika kojeg nose.
Jednom sam bio pijan i bicikl je vozio mene. Jednom sam vidio kako ulične svjetiljke lete u noć, a onda sam ih vidio kako se hvataju u kolo, uglavljuju palčeve pod pazuha i kruže oko glave.
Ispod ceste šumi neka brza ponornica.
Ne, to je šum u uhu.
Asfalt je topao.

Ne, to je krv iz desnog uha, satelitske antene na kojoj sam nosio naušnice. Dvije. Jednu na resici, drugu na hrskavici.
Pravi su likovi uši bušili iglom. Pravi su likovi glupani. Ja sam bio poluglupan jer sam iglu žario upaljačem, a potpuni glupan jer je nisam ohladio.
Naušnicu na gornjem dijelu često crvene uške instalirao mi jedan Albanac. Zvao se Djok.
Umjesto «higijena je pola zdravlja» on je u zlatne pločice gravirao imena, datume i neke nebuloze. Zato nemam dio uha. Jednoj su mrtvoj babi štakori pojeli kapke, a meni je naušnica pojela uho.

Nego, manimo se ušiju. Vidio sam dobrostojeću gospođu u velikom mercedesu kako se svojski trudi da joj smolokop ne ode u stečaj.


- 20:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.03.2007., nedjelja

mali razgovori ugodni



- Jesam li vam rekla da želim manje posjetnice, jeste li vi mene slušali ili ste sjedili na ušima?
- Gospođo, pa to nije problem, evo sad ću ih odmah izrezati.
- Ne, ja ne želim takve posjetnice, oprostite, ali tako se posao ne radi
- Evo gospođo, strpite se, molim vas, koju minutu i posjetnice će biti apsolutno onakve kakve ste poželjeli imati.
- Ne, ja neću uzeti te posjetnice. Gdje vam je šefica. Zovite šeficu.
- Što će vam moja šefica?
- Zovite je. Pokazat ću ja vama kako se radi sa strankama.
- Gospođo. Ne prestanete li odrezat ću vam sise.
- Lijevu ili desnu?
- Bolje da pitate kod koljena ili kod gležnja.
- A ja vam, znate imam sina, nekako vam je nalik.
- Imamo istu boju očiju?
- Ne, kad je bio mali jeo je govna iz kahlice.
- Ma neka si ti meni živa do izlaza.
- Dva loša napraviše tebe. Loše.
- Tko s vragom tikve sadi bere bostan, a vi se napušite kurca.
- Sada si dobio crveni karton. Isti onaj kakav ti je tata nosao u novčaniku, sa zvijezdom petokrakom.
- Gospođo, ili da vas zovem olinjala kučko?
- Pederu, ili da te zovem konju?
- Volim gledati zoo pornjavu. Jeste li gledali onaj s vašom kćerkom? Analna farma?
- Ja više preferiram dokumentarce o majmunima. Mogu li dobiti autogram?
- Možeš, na zapisnik o smrti.
- Tko je probušio plafon?
- Zašto?
- Pa govna padaju odozgo, točno na mjesto gdje stojiš. Nikad nisam ni pomislila da ću razgovarati s hrpom govana.
- Ni ja nikada nisam pomislio da bi se Jugoslavija mogla raspasti, a eto, raspala se, baš kao što se i vi raspadate. A da umrete i poštedite kozmetičarku prekovremenih godina nanošenja kreme?
- Baš si ugodan, ko osam hemoroida po kvadratnom centimetru.
- Gospođo, ja se duboko ispričavam što ste čekali, evo posjetnice su gotove.
- Hvala. Baš ste ljubazni. Do viđenja.

- 19:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ptice nemaju srca



Eh što ti je život. Još jučer sam lijepio tisućice kurvama među bedra, a sada, s uperenim pištoljem u glavu kopam ovaj tvrdi lapor, oca mu jebem.
Da mu jebem.
Iako sam naviknut na ovu scenu, nekako mi je neugodno priznati da sam ovaj puta ja onaj koji kopa grob, a ovaj što drži predugu devetku je onaj koji je učio od mene. Gledajte ga, glupan, doveo me da se jebavam s laporom i da si tako produžim život za kojih sat vremena. Ja sam svoje žrtve vodio u šumu na ona mjesta gdje je kopanje lako i brzo te im ne ostavi mjesta za grozničavu kombinaciju za bijeg.
Doduše, od svih mrtvaca samo su dvojica pokušala pobjeći sudbini no njeno je ime ugravirano na čahuri od 9 milimetara i nisu previše odmakli, tek toliko da im rupa na leđima ne bude umrljana čađom.
Ne znam kako vi, sličnih sudbina, razmišljate kad vam smrt sprema večeru, raspravljate li sami sa sobom o prošlosti ili se molite Bogu jer nemate što izgubiti – ako postoji možda će vas baš zbog tih stotinjak molitvi koje ste na brzinu izmolili ipak pržiti na tisuću stupnjeva, a ne na, recimo, tri i pol tisuće – mene trenutno to baš i ne dira. Više me nervira taj tvrdi sloj zemlje.
Nikada nisam volio kopati grabe. Grozio sam se i same pomisli da bih bio grobar. Koja je to muka. Svakog dana lopatom iskopati tri, četiri rake. Pa to, je, issa ti, osam kubika zemlje, jedna kamionska prikolica! A još kad naiđeš na kosti pa se jebeš da ih pretrgneš, da popizdiš.
Te grabe treba i zatrpati. Istinabog, pomogne ti rodbina i prijatelji, ali oni nikada ne zagrabe punom šakom pa je ta pomoć mizerna.
Glista u laporu?
Mora da mi se priviđa. Sunce probija kroz lišće i udara mi u glavu. Dobit ću sunčanicu i žuljeve prije smrti – jadan li sam.
Ovaj krvavi uskoro će puknuti, a to nije nimalo ugodno.
Dopustio mi je da predahnem i zapalim posljednju cigaretu.
Largo. Dvadeset pet zamotuljaka korijenja. Koji odvratan okus. Ma nek ide u pičku materinu i cigareta pa makar i posljednja.
Daje mi Lucky Strike. Jak je, reže mi pluća.
Nešto mi je kapnulo na glavu. Ptičje govno. Koji posrani kraj jednog ubojice. Ptice nemaju srca.
Molim krvnika da ubije tog djetlića. Kada sam kupio prvu pušku, malokalibarski snajper, riješio sam muke jednog Peru. Ubo sam ga posred vrata, a đubre se zaglavilo u krošnji.
Debil se ceri i kaže mi da je vrijeme. Napokon.
Odlažem lopatu i kleknem.
Zemlja je hladna.
Nadam se da ću umrijeti odmah.
I od metka, a ne od promrzlina.

- 18:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.03.2007., utorak

Romeo i Julija u jednom činu



- Romeo o Romeo, o zašto si Romeo?
- A što bi ti da budem, traktor Zetor?
- Nemoj tako o Romeo, da si barem Mercedes ili tamo neki BMW.
- E moja Julijo, što si večeras malo priglupa, jel te otac ikada izveo malo u šetnju?
- Zašto crni Romeo?
- Pa da ti se mozak privikne na ljude.
No, zaboravi sad to, tu pomoći nema, kruta sudba zapaprila mi tebe da te opsjedam tu podno balkona, a je li, boga ti, Julijo, kako ću se ja popeti do tebe, ljestava nema, a bršljan ti se osušio, vidim da bi ti i ruka presahla da si ga koji puta zalijala?
- Romeo, moj Romeo, neka ti ljubav dade krila.
- Krila veliš? Ti si Julijo malo tvrđi panj. Je li ti ikada ona tvoja kurveštija dadilja pričala priču o Dedalu i Ikaru? Naravno da nije, jedini Ikar kojeg znadeš je onaj golman Casillas, a jedini grčki mit s kojim si upoznata je onaj da će Grčka ponovno osvojiti europsko prvenstvo u nogometu.
- Zašto si danas tako neurozan, o Romeo?
- Zašto sam neurozan? Ti pitaš mene zašto sam Ja neurozan? Eeee Julijo, moja Julijo, grom te ubijo, jesi li ti ikada čula za Shakespeara, ovaj Šekspira (zaboravih da ti čitaš po Vuku, a pišeš po ranom australopitecusu)?
- Ne, a tko je to? Je li to možda onaj što ga narod tlači i podjebava da je pijanac?
- Isuse, Julijo, pa opet Isuse. Ne to nije onaj što ga narod podjebava da je pijanac i da mu je žiličava babura nalik delti Gangesa, to ti je, nesrećo bez trunke mozga engleski pisac i dramatičar.
- Aaaaa, ma jel' to onaj što ga komšije zovu Februar, a Mađari Jelena iako znaju da je mužjak? E taj dobro piše. Gledala sam njegovu knjigu svakog dana prije dnevnika.
- Ma nije to taj, u glavi me već probada koliko si glupa. Šekspir je jedan od najvećih pisaca svih vremena. On je napisao Otela, Tebe i mene, Macbetha i Hamleta.
- Omleta veliš. Ma i moja je dadilja meni svako jutro spremala omlet od jaja i slanine, prste da poližeš. Sad mi kuha samo one picaboce štono ih pronalazi u novinama za modernu ženu. Kaže da sam debela i da moram spustit koju kilu.
- E tu se potpuno slažem s tom tvojom bičarom. Malo si se ukantala, otac ti je digo kredit da ti proširi balkonska vrata pa sad imaš i lijevo i desno krilo da se komotno iskobeljaš na taj smrdljivi balkon, a morao je i armirati potpornje inače bi propala i sjebala mu vodovodne cijevi. Nije ni njemu lako. A kako li će tek meni biti...
Nego, zaboravimo na Šekspira (crko da bog da kad mi je tebe za grob izabrao), došao sam te pitati jel' imaš koji dukat da mi pozajmiš, vraćam oko proljeća?
- Nemam Romeo, o Romeo, znaš da ne imadem ni za onaj Mejbelin ili kakolisetoveć kaže. Mater mi sakrila peglu i ne mogu ispeglat karticu, a baba mi više ne daje od penzije. Kaže da neka idem ko i ona ronit po kontejneru. Kaže ti ona meni 'Ajde glupo babino, nije to neki strašan posao, zamisli si da si oni Kike, znaš oni s Krapnja, i roni sve dok ne izroniš kolu od dvi litre', a ja njoj kažem da nek ide k vragu ona i njene boce i cijeli mirovinski fond. Rekoh, zašto si se ti babo borila, za koji će ti kurac ona spomenica i udarnička značka kad sad nemaš ni da unučici za šminku svojoj dadeš. A veli baba meni da me boli pička za što se ona borila, da nek pogledam zašto se onaj moj borio (na tebe je mislila) i kakvu će on imati penziju kad je sa osamdeset godina dohvati.
- E, Julijo, baba ti je glupa ko da ti je baba. Za što sam se borio? Za Hrvatsku nam našu premilu i neovisnu, zemlju pravde i blagostanja, eto zašto!

Tu se Julija stade tako snažno rebetati da joj pozlil i pade mrtva s balkona, odvede oca u stečaj, a Romea oslobodi prokletstva imperativa smrti u grobu pored malo većeg oblika niske stope inteligencije jedne djevojke s guzičetinom ko u babe Milke na čijoj su stražnjici mnogi geografi empirijski dokazivali opseg Zemlje po ekvatoru.

Kraj.


- 23:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

12.03.2007., ponedjeljak

stajska aromaterapija



Još je Hipokrat tamo daleko u prošlost, četiri stoljeća prije INRI-ja, preporučao starim Grcima mirisnu kupelj u koju je drobio neke ljekovite trave kako bi bili zdravi i potpuno smireni kad bi, na primjer, guzili dječake koji im se nisu sviđali ili pak svoje suborce prije no što bi upali u kavgu s neprijateljem koji je prijetio iznutra i izvana.
Danas se te mirisne pizdarije, odnosno eterična ulja koriste u aromaterapiji koju prakticiraju neki ljudi, meni strani i nepoznati – jesu li to oni što troše prilično velike pare na kozmetiku i ljepotu?
Ma koga boli kurac. Je li mene netko pita gdje trošim svoje novce? Ne. Pa koji mi je onda nadrkani penis poluerektirani?
Ništa mi nije.
Nego, odlučio sam provesti misao u djelo kad sam neki dan, ujutro, na televiziji ugledao uskoguzu pičokaru kako muštra loptu dok se pokraj ležaja puši neka jadna biljka i svojim dimom tjera buhe i muhe, krpelje i žohare.
Ljudi, ne budite budale i ne trošite pare na smrdljive pizdarije kad vam ja mogu besplatno ponuditi aromaterapiju koja će vam, osim što ćete postati otporni na smrad amonijaka, očvrsnuti kožu na dlanovima i zategnuti mlohave naslage pilinzirane kože te vas učiniti hrabrom osobom, sigurnom u sebe, koja se neće furati na jebeni pacifizam i idiotske devize 'pametniji popušta' ili 'pusti budalu', a ne daj bože 'pruži drugi obraz', nego će nakon živcima propisane doze trpljenja, razbiti pičku pijanom provokatoru te mu se posrati na glavu.
Ne budite kreteni i ne bacajte svoju crkavicu u bunar kapitalizma i dođite u moju štalu.
Dobit ćete vile, no name brand, ali držalo je unikatno, glogovo, malo grbavo što će vam poboljšati cirkulaciju u dlanovima i dovesti vas do prave istine o apsolutnom ubojstvu vampira – ono što ih je ubijalo nije bio glogov kolac, on je samo služio kao držalo, a pravu smrt izazivao je željezni trozubi nastavak svima znan kao vile ili kako se u nas Podravaca kaže Rasoje.
Kakve pizdine bergamote, mažurani, cedrovine i jasmini; koju pičku paprene metvice, sandalovine i timijani; ma koji kurci palci kamfori i izmirne?
Ništa vam to ne treba. Jeste li se zato borili? Da vam mozak ispijaju travice za pičkice?
Nema boljeg mirisa od mirisa štale!
Urin, to je ono što će vam pročistiti duh, tijelo i probavne traktove. To je para za cara. Miris ko proljetni iris izrastao iz trupala bojovnika iz neke tamo srednjovjekovne bitke, a ako i nije, a onda je iz pogonskog goriva živeži koja nas hrani ili nam pomaže da uzgojimo zelenjavu koju ćemo pasti i zvati se svejedi, vegani, govnari i govnojedi.
Ma kakve pušikurčne teretane, fitnesi i ina okupljališta snobovskih kurcoliza?
Nabacaj jednu prikolicu, popularnu platonku, stajskog gnoja i, jebeš mi psa, nema tog fitnes frika koji će te dobiti na ruku ili ti opaliti šamar, a da mu ne svežeš onaj pičkasti torzić u trostruki mornarski čvor i peterostruki čvor oklopništva.
Za one koji žele biti zdraviji od naftom premazane grede koja ne zna što je crvotočina kao što ni moj djed koji je zube prao pepelom nije znao što je karijes, za te nadobudne ljude strasno željne dugog življenja također preporučam i razbacivanje po njivi, na svježem zraku, bez sumpora, olova i sličnih produkata civilizacije, onog istog gnoja koji su u svojem znoju, čijim su odlijevanjem izašle sve boleščobe urbane kataklizme, nabacali na prikolicu.
E to je antiseptik, oca vam poljubim, a nisam peder, nego ponosnik koji se raduje što još uvijek ima pametnih sinova i kćeri koji će svoje zdravstvene i psihičke tegobe rješavati poljoprivrednim radovima, a ne sterilnim ćelijama punim plastičnog i metalnog dreka, artificijelnih gnojničnih kupelji i prepredenjaka koji su se, eto, sjetili da vam mogu prodavati ono što vi niste u stanju sami podignuti s tla koje je, kako bi Indijanci rekli, naše, svih životinja i tamo nekog Manitua, što im opraštamo jer oni štuju svoje, a mi svoje pa mi se često preko usta prevali fraza o seksu s bogovima.
Ne. Neću više. Idem crkavati. U žargonu. Ali prije toga ću se posrati na pločice kupaone, umočiti u govno dvije slamke i cipelom zagaziti u to bogatstvo što će me podsjetiti na moj kraj i život koji nije simulacija poput ove urbane pizdarije.



- 23:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.03.2007., subota

dnevnik jednog pripravnika



Hvala na pitanju, još uvijek sam prijavljeni radnik na čak potpun iznos plaće. U četvrtak sam napokon počeo raditi posao s kojim ću se boriti slijedećih valjda nekoliko godina sve dok me ne prozovu carem od uvrnutog pisanja i sranja, i nagrade nekom svotom da se mogu posvetiti duhovnom razvoju.
Žao mi je što jučer nisam bio na koncertu Majki, koliko sam shvatio bilo je neponovljivo.
Kolege i kolegice na poslu većinom su mladi ljudi, netom akademski građani, dobar tim, puno zajebancije, ali kad se radi onda nema navlačenja kožice i glađenja stidnice.
Iako sam skoro najstariji, osjećam se kao da sam još jučer kopao nos i sjedio u zadnjoj srednjoškolskoj klupi.
Ja često kopam nos. A znate zašto? Zato jer gotovo nikad ne dišem na usta, a u nosu imam guste dlake koje uhvate i najmanji trun prašine i zato su mi nosnice gotovo uvijek zaštopane smolom. Molim da se to uvaži.
Osjećam se kao šegrt. Evo danas sam kao svaki ozbiljan čovjek od 33 godine, pun iskustva i para, pospremao majice u ormar, sklapao kutijice za šalice i trudio se da se na meni ne vidi da sam muško jer sam radio s dvije simpatične djevojke i nisam im htio narušiti njihov ženski mir.
Znate li da će vam neke nadređene žene kad-tad, kad se za to ukaže prilika, uvaliti ženski posao samo da ukažu na neke probleme u društvu?
No kad dođe šleper cementa, evo muškarca, snažnog mužjaka, Hulka, koji će ga malim prstom istovariti. Ma može on to, on je muškarac.
Je li vam ide na kurac kad netko zabušava na poslu? Meni da. Idu mi na kurac ljudi koji neprestano love krivine. Da sam radio za vrijeme socijalizma na penisu bih imao kojih desetak milijuna Jugoslavena.
Srećom, ovdje svi neprestano rade uz visoku razinu duhovitosti koja vam olakšava stres zbog stranaka kojih ima ko prišteva na Kate Moss.
Dragi dnevniče, danas sam kupio pola kilograma lokarde koja baš i nije neka kvalitetna riba, ali, bože moj, riba je riba pa makar bila gorka i kisela.



- 18:13 - Komentari (16) - Isprintaj - #

08.03.2007., četvrtak

žene još nisu na zelenoj grani



Sjedim, stojim, križam noge, ruke, blejim, zujim i sve ostalo što se radi kad se čeka u prijemnoj sobi jedne moderne tvrtke. Čekam da me napokon odvedu tamo gdje ću zaista raditi kako bih napokon mogao neki kurac i naučiti i postizati radne pobjede koje će mi omogućiti da nakon tri mjeseca ne dobijem nogaru u dupe.
Tu i tamo uputim neku besjedu simpatičnoj tajnici koja mi se smiješi. Ne znam je li to kurtoazija ili joj se sviđa što sam mladolik, a posred glave prorijeđena mi kosa dok se na obroncima zgušnjava i zato je svakog tjedna po kratkom postupku šišam na nula zarez dva milimetra.
Čekajući tako sam sebi više nisam dovoljan pa produžim nogu i korak sve do fotografija na zidu i hinim da me interesiraju. Me kurac.
Ulijeće neki debeljuškast lik s naočalama posred okomice glave, u desnoj ruci mu moderna torba, ona od laptopa, bez laptopa, a u lijevoj još jedna torba, ona od fotoaparata, bez fotoaparata. Gospodična tajnica razjapi svoja polubrbljava ustašca da će ga pozdraviti kadli čudak izvadi tri mobitela i stane voditi neke naoko vrlo ozbiljne poslovne razgovore nalik onima koji se vrlo često čuju u vrapčanskoj šumi.
Bacim pogled prema tajnici, ona prema meni, u njihovom sjecištu eksplozija čuđenja.
Deset minuta i dvadeset i dvije sekunde prošlo je otkad je tip nazvao četrdeset i dva poslovna partnera i još toliko njihovih ortaka i onda je rekao 'dobar dan'.
'Dobar dan', odgovori sve simpatičnija gospođica tajnica, Katica za sve osim za voženje bagera i prekoocanskih brodova.
'Ja sam taj i taj, trebao bih to i to', zapjeni se debeljko, a licem mu kotrlja debela graška znoja.
Gospođica tajnica puna iskustva s klijentima uhvati se u koštac s njegovim željama i na kraju svega priupita ga za ime.
'Gospodin Mario, evo, ovdje vam je posjetnica'.
Tip se naziva gospodinom.
Ja sam dobio napadaj. Ne zato što smo svi mi, nepoznati ljudi, te oni poznati koji zaslužuju da ih se poštuje, gospoda, odnosno gospođe, nego zato što mi se sere od ljudi koji sami sebi dodjeljuju titulu gospodina.
E sad sam slučajno došao do još jednog problema. Budući da je dan žena, podebljat ću taj problem i još mu nabiti outline.
Kad se muškima daje taj, ne znam kako se to gramatički kategorizira, naziv ili titula 'gospodin', onda to poprima skoro počasnu konotaciju s naglaskom na štovanje i uvažavanje, a kada se ženu oslovljava s 'gospođa', prva slika koja nam pada na uvaženu pamet jest udana žena, starija od, recimo, 38 godina, bez onih počasti koje prate uvaženu mušku gospodu.
Jesam li u pravu ili sam iskonstruirao ovu teoriju muške zavjere kako bih ukazao na potlačenost žena u današnjem i prijašnjim društvima i tako ostavio sliku tankoćutnosti baš na ovaj dan svih žena?
Uz put, sjećam se kako se za vrijeme komunizma i 'osmih martova', pilo i ružilo do u kasne sate, a onda dolazilo kući i maltretiralo slavljenice uz devizu 'svaki strani poljubac za jedan domaći šamar'.

- 23:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.03.2007., utorak

patnje jednog guštera



Hvala na pitanju, radi se, punom parom. Ili su mi ventili slabopropusni pa mislim da je pritisak velik, a kad ono radim s trideset posto kapaciteta.
Nije bitno. Prvog dana morao sam obići cijeli pogon i sa svih mogućih dvadesetak radnika upoznati se, predstaviti, rukovati i po mogućnosti zapamtiti imena. Zapamtio sam ih ni manje ni više nego jedno. Je li to čudno, jesam li malo priglup, ima li Tanzanija spalionicu kemijskog otpada?
No da bih uopće došao do stadija upoznavanja, morao sam doći na posao. Gdje god da idem ja uvijek dođem barem petnaest minuta prije. Ovaj put došao sam čak pola sata i kopao nos ispred zatvorenih vrata. Nema veze, saznao sam da imam zlatnu žilu i da će mi djeca biti bogata.
Nakon što sam upoznao sve što hoda, gmiže i leti te četiri samostojeće vješalice, krenula je izobrazba. Sjedio sam pokraj kolege i promatrao što radi. Tu i tamo napravim se pametan s nekim općim konstatacijama koje služe samo da se praviš pametan, odnosno da ne ispadne da si potpuno nezainteresiran. Rekoh sebi: polako, ni Bog nije prvog dana stvorio četku za ribanje školjke. Prvo je stvorio svoju bradu, a onda sve ostalo. Da je stvorio sve odjednom, možda se Zemlja ne bi okretala oko osi nego bi, kao Mjesec, na jednoj strani imala milijun i dvjesto tisuća noćnih skijališta, a na drugoj milijun i dvjesto tisuća karipskih otoka i, što ja znam, Yucatana.
U ovoj firmi mnogo je žena. One su ravnopravne muškarcima. Hoću li ikada masturbirati na koju kolegicu? Ne znam, vrag nikada ne miruje, čak ni kad ga uškope.
Negdje oko petog sata žuljanja hemoroida na uredskoj stolici (već sam sam sebi bio pametan koliko sam srao), neki me žarač opeko po nutrini, gospode, pa ja bih mogao nešto ubaciti u kljun. Ali kako? Sendvič nisam ponio, a zjake nisu jestive.
Pa što onda što nemam sendvič? Imam zakonom zajamčeno pravo na pauzu od pola sata.
Pitam kolegu je li bio na pauzi, a on mi kaže da ne koristi pauzu. Fala lepa na pomoći. U ovoj firmi izgleda da gotovo nitko ne koristi tu jebenu pauzu. E pa našao se jedan proleter koji će promijeniti to stanje potpune zaokupljenosti radom. Ustao sam, izašao na hodnik, popio čašu vode i vratio se u borbeni položaj. Imam žvake, one s okusom jagoda, a jagode sadrže vitamine, pogotovo ako imaju oznaku "ekstrakt". Tko je još vidio prvi dan na poslu šetati se do trgovine, kupiti si mastan burek i vratiti se sa sjajem na obrazima.
Pitam kolegu hoće li kavu, kaže da neće. Onda dobro, ja hoću.
Ubacim pet kuna u automat, odaberem produženu i čekam da mi đubre vrati tri kune. Robinson je prvi brod dočekao nakon, što ja znam, dvadeset godina, Hrvatska je na svoju samostalnost čekala deset stoljeća, ona dva zgubidana nikada nisu dočekala Godota. Baš kao ni ja svoje tri kune.
I tako prosjedih ja još tri sata i dođe vrijeme da polako počnem odljepljivati hlače sa stolca. Pitam kolegu do koliko on radi, do pola pet, kaže. A ja do četiri poslije podne. Bilo bi dobro da ostaneš do pola pet, kaže on mudro i iskusno. Zašto? Pitah se u sebi, a van sebe ustvrdim da bi ostati do pola pet bilo jako dobro, štoviše, odlično. Istovremeno me nutrina psuje vrlo opako.
Prođe i tih vječnih pola sata, a kolega se ne miče. Pa dobro, oca mu pomrsim, ima li on dom, obitelj, suicidalnu depresivnu mačku koja s nožem pod vratom prijeti prostoj papigi da će se ubiti ako gazda ne dođe?
Gladan sam. Jučer sam podrezao nokte, a nisam ih spremio u zadnje džepove. Od smole iz nosa čak ni INRI ne bi mogao napraviti kreposni objed. Jedino jestivo što imam su ostaci oprane papirnate maramice u prednjem lijevom džepu.
Je li cerumen hranjiv?

- 20:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.03.2007., subota

Raid vs. Neopitroid


Upravo se vratih iz SC-a gdje gledah osrednji dokumentarac o tome kako je Putin postao ono što jest i zaista mi je drago da ne živim u Rusiji. Drago mi je da ni moji preci, unazad petstotinjak godina nisu tamo živjeli, a nadam se da ni moji potomci, ukoliko se osmjelim produžiti vrstu, neće popizditi i odseliti se u majku Rusiju.
No to ne znači da me ta ogromna zemlja, pusta sibirska prostranstva, njena povijest i njena književnost ne interesiraju. Naprotiv, sve što je vezano uz Rusiju me fascinira, pa čak i narod koji se rađa proklet i kojem je genetski usađen politički mazohizam. Moji su književni uzori većinom Rusi, a u zadnjih pola godine pročitao sam gotovo sve rusko što se nalazi u knjižnici u kojoj posuđujem knjige. Naravno, bez klasika romantizma – davno sam ih čitao, svojim opsegom oduzimaju vrijeme i ne donose mi ništa novog.

Nego, ono što sam vam htio tako važno priopćiti jest da sam prije dva dana objavio apsolutni rat žoharima u kuhinji. I prošlih tjedana bilo je sporadičnih razmjena vatre, ali kad sam ih u četvrtak ugledao kako se skližu po sudoperu, držeći se za ruke, zaljubljeni i umotani u šalove, kao pravi mrzitelj ljubavi i sreće, odlučio sam iz ropotarnice protuinsektnih preparata izvući najjači adut – Neopitroid.
Ma kakvi Rajdovi, kakvi nadraživači za insekte kojima takvo sredstvo predstavlja novi oblik droge pa kad sam prošli tjedan ispraznio gotovo cijelu limenku Raida protiv žohara, cijelu noć nisam mogao spavati od partijanja đankija na insekticidnom spidu.
Vjerujte mi, Raid, Biokill i ostale pizdarijice od kojih ovi nametnici veselo kišu, su stvoreni da vam posišu lovu. Zato su onako šareni, ilustrirani, puni riječi samohvale o dugogodišnjem iskustvu u genocidu nad insektima.
Sve je to produkt usranog kapitalizma.
Ali Neopitroid… e to je nešto sasvim deseto. Spram Raida, ovo je sredstvo, ako ih usporedimo s eksplozivnim napravama, ekvivalent hidrogenskoj bombi dok je Raid jednak plastičnoj kapisli koja je nespretno pala u lokvu vode i rastopila se.
Sjećanje na Neopitroid seže još u prvi razred osnovne škole kad sam neizbježno pokupio koloniju ušiju, običnih, ne stidnih, i kad mi je majka zaprašila glavu kao da sam ja u stvari jedna velika dosadna krvopijna uš, što sam i bio, ali o tom po tom. Nakon toga nekoliko sam dana nosio maramu na glavi, skriven unutar četiri mračna zida, kako me slučajno ne bi neki od zlonamjernih suigrača iz razreda prepoznao kao latentnu djevojčicu, a ne snažnog i grloglasnog Tarzana, kralja džungle, ili krivonogog John Waynea u bilo kojoj kaubojskoj ulozi.
No na uštrb slobode, sve su uši na glavi pocrkale. RIP.
Kroz život sam kročio praćen ulogom Neopitroida kao glavnog ubojice insekata koji su mi zagorčavali življenje, a samim tim i tjelesnog čuvara i spasitelja tekućine koje baš i nemam na razlijevanje – krvi.
Ponekad mi je i žao tih jadnih stvorenja kojima je njihovo obitavanje i procesi koji mu služe, prirodom dano i po njenom zakonu zajamčeno kao pravo na život, baš kao i u nas ljudi. Međutim, s napretkom civilizacije, postali smo prokleto osjetljivi, prave netaknute pičkice, pa nam smeta svaki kurac, a najviše siroti insekti koji nam čak ne mogu ni osrednje slabo nauditi.
Kao gadi mi se mrav, gadi mi se muha, gadi mi se žohar, gle kak je gadan, odvratan, ljigav, što li već. I tako kroz zadnja desetljeća, utjecajem okoline i ja sam postao takav. Jednostavno nismo spremni na suživot s insektima. Naravno, drage su nam mačke koje nam ližu šupak ili psići koji to još bolje rade, i stoga im dozvoljavamo da nas ponekad ometaju u seksu, da nas promatraju kako trpamo u vaginu ili normalno, a insekata se zgražamo.
Sad mi je i žao što sam na pod kuhinje istresao tri kilograma Neopitroida i što sam jutros pronašao prvu žrtvu, žohara od gotovo dvanaest milimetara kako u predsmrtnim mukama bespomoćno miče ticalima pa sam ga da mu prekratim muke pošpricao Raidom i postigao suprotni učinak – đubre je oživjelo, ali ipak nije preživjelo pritisak od sedamdeset i pet kilograma antikukčne sile osovine.
O bože svih insecta oprosti mi.



- 18:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

01.03.2007., četvrtak

Pernata shizofrenija



Imam predosjećaj gdje će biti vrata i zauzimam položaj. Strateško mjesto koje će mi omogućiti da zauzmem sjedalo na koje sam se višemjesečnim stažem pretplatio, a na koje nitko, od onih šutljivih suputnika koji me kroz ovih nekoliko mjeseci s čuđenjem promatraju, ne sjeda jer osjećaju da bih mogao zalajati, a bogami i ugristi ako treba.

Imam predosjećaj kada treba kupiti kartu na kiosku (kod vozača je skuplja, a kuna i pol po kuna i pol i eto malog bogatstva koje valja dobro uložiti i tim sredstvima priuštiti si pseću hranu renomiranog proizvođača, a ne proizvod s oznakom veletrgovine). Također imam i nepogrešivi osjećaj kada je treba poništiti. Kontrolori odašilju miris koji moj izoštreni njuh gotovo sa stopostotnom sigurnošću osjeća čak i kad su oni tri stanice daleko. I zato nikada nisam lajao na njih, a još rjeđe ih ugrizao.

Kad mi se piša u autobusu, uvijek znam na koje sjedalo trebam podignuti nogu – biram ona mjesta gdje sjedaju višednevnim znojem skoreni ljudi – oni ne osjećaju miris psećeg urina. Ponekad to učinim i tamo gdje nema sjedala, tamo gdje će isti oni znojni ljudi stojeći uhvatiti se za rukohvat i tako podaviti nekolicinu osjetljivijih jadnika u mnoštvu. Ni na njih ne lajem niti ih grizem jer, kao što sam rekao, oni ne osjećaju neugodne mirise.

Ima trenutaka kada osjećam neodoljivu glad, a razlog tome su osobe koje baš moraju jesti u autobusu. Pužem ispod sjedala, između svakojakih cipela, kičastih kopačaka bez čepova, oštrih špicastih papaka i klaunovskih postolja japijevskih uniformi i vođen mirisom pekarskog smeća, razmotam jezik na pod i vučem ga sve dok ne osjetim mrvice koje su proždrljivci bezobzirno razbacali ispod sebe. Na te žderače ne lajem, a još manje ih grizem jer sam zauzet žvakanjem.

Uslijed prirodne potrebe, ugledavši dobro uokvirenu femme fatale, uz pretpostavku da je miris ženke jednak u svih sisavaca, sjedam nasuprot njoj, dignem desnu ili lijevu nogu i ližem svoj pseći penis. Ne znam zbog čega one odmah pocrvene. Ne lajem na njih niti ih ujedam jer sam uspaljen i nakon svršavanja nemam snage ni da spustim onu nogu koja me ometa da se rasteretim, a kamoli da sam glasan i grub.

Kada je stvoritelj ovog cirkusa zvanog Zemlja stvarao ljude, nekima je ulio previše govornog sirupa, i to me često nervira. Rijetko kad osjećam potrebu da se u busu poserem, ali kad čujem te budilice koje se nikada ne isključuju, pa čak i kad im opruga poprimi ravninu jednog pravca, opet se provlačim između šume smrdljivih najlonki i stvrdnutih čarapa i vođen neprestanom zvonjavom zauzimam položaj velikog nuždenja i olakšam se točno ispod sjedala vječnog alarma. Na njih nema potrebe lajati, a još manje ih gristi jer će to učiniti pare psećeg govna koje će im izjesti nosnice.

Iako je psima zabranjen ulaz u autobus, ponekad kriomice uđe neka psina ili psetance.
E na njih lajem, a ako se ne ogluše na moj protest onda ih ujedam.

Ako se kljukanje jednog pijetla može nazvati ujedanjem.

- 20:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>
Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ČASOPIS TARZAN
glavni i odgovorni urednik: Sisajed


izdavač:www.blog.hr

novinski majl:
objes(e)ne@sise.hr




Blog.hr




Creative Commons License
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Croatia.