- Eto vidiš da ti se ne isplati bježati, pogotovo kad si ti jedan usrani pješak, a ja motorozirana divizija
- Ali, gospodine, zašto ste tako luđački jurili za mnom?
- Slušaj, kretenu jedan, sad ću ti objasniti neke stvari:
Prije ne znam koliko tisućljeća čovjek je kročio kroz prostrane pustopoljine, šume i stepe oslanjajući se samo na svoje dvije noge. Ukoliko je koristio četiri znači da je počeo shvaćati što je to fermentacija. Jel' me pratiš?
- Pratim, gospodine
- Nemoj drhtati, neću dugo, evo dok se smiriš prestat ću te šamarati. Dakle, da nastavim:
Čovjek je tako tisućljećima koristio svoje noge i nije mu bilo teško – mozak mu je još uvijek služio samo za osnovne animalne potrebe i nije se suočavao s dosadom. Međutim jednog je ne baš običnog dana za automobilsku industriju, nešto zaiskrilo u njegovoj glavi i jedan je čovjek shvatio da mu je već pun kufer penisa tog hodanja. Onda je izmislio kotač. Na taj kotač nabio je daske, a sve je to upregnuo u neku tegleću marvu pod kojom su se često brojali i njegovi suvremenici, odnosno njegova vrsta.
Sada su u ne baš brojnoj skupini ljudi postojale dvije skupine istih – oni koji se po Zemlji kreću izdignuti nekoliko pedalja iznad nje i oni koji su još uvijek svoj mozak koristili kao što ga koristi i ne baš živa glista, i neprestano hodali po Zemlji.
- Oprostite što vas prekidam, ja sam prestao drhtati još prije pet minuta, a vi mi još uvijek dijelite prilično zapečene šamare.
- To ti je za utrošeno gorivo zbog pojačanog gasa uslijed nenadane potjere. Evo prestat ću, ali ću ti svakih petnaest sekundi pribiti jedan čveger u glavu da stekneš neki respekt prema ljudima koji to zaslužuju, odnosno prema meni. Dakle, prošla su stoljeća i stoljeća i uvijek su na kugli nam zemaljskoj obitavale dvije skupine – pješaci i oni koji to nisu. Potonji su se toliko razmnožili da je u prošlom nam stoljeću dragi nam Bog umalo poslao projektante kako bi započeo izgradnju nove kule babilonske, ali se jedan njegov mudrac, ime mu ne znadem, dosjetio da nema potrebe za novim stečajem Bogmonta d.o.o. i predložio da se na zakrčena križanja postave semafori. Sada su pješaci imali svojih pet sekundi, a gospoda svojih trideset. Kapiši?
- Ne, ne razumijem, čemu sve to?
- Evo ti jedan uguzni čizmak za neprimjerenu neinteligenciju i nisku razinu intuicije.
Da nastavim, onaj božji mudrac, upravitelj sektora za promet mrtvih duša i predsjednik upravnog odbora kočijske škole za anđele, «Uzde», odredio je da se svatko kome se na semaforu upali zeleno može upustiti u daljnje kretanje zacrtanim smjerom, a da se onima kojima se ukaže crveno oduzme to pravo.
Iz početka su pješaci strpljivo čekali da svaka iole sposobna naprava na kotačima prođe i tek su onda prelazili cestu.
Međutim, jedan od onih likova na nebu, odnosno pod zemljom, a čija je uloga da opravdava postojanje društva bez odgovornosti Pakao d.b.o. čiji je glavni upravitelj također gospodin Bogović, biva upozoren od strane gospodina nadležnog da homo sapiens od kada je prva vijuga doživjela mitozu, teži kaosu i samouništenju i da bi bilo vrijeme da vrag tu umiješa svoja kopita.
I što je ovaj napravio? Izmislio je moderni kapitalizam: strka, žurba, gužva, stres i zbrka. Nitko više nema vremena za ništa. Svi nekud žure. Svima kuca smrtna ura.
- I što je dalje bilo?
- Što je bilo? Ti si bio, konju jedan do stotinjak. Pješaci više nisu strpljivo čekali da se upali zeleno. Auti bi jurili, a oni bi vrebali trenutak da, migoljivši se među jurećim mašinama, prijeđu cestu.
- Ali zašto ste baš mene jurili od onoliko ljudi koji su na crveno prelazili cestu?
- Zato jer si ti, kopile jedno, bahata slinava seljačina, zelenjavo iz vrta nezrelosti, produktu roditeljske nebrige i nemarnog odnosa prema pravilnom odgoju, rezultatu pohlepe tvojih trulih predaka, odlučio kao i svi drugi u krivo vrijeme priječi cestu, ali su drugi za razliku od tebe potrčali kada su vidjeli da nailaze automobili kojima je svijetlilo zeleno, a ti si, gnoju svojeg prišta, predvodniku degenerične generacije postratovskih mutanata, namjerno usporio korak i natjerao mene i mojeg sirotog Japanca da zasmrdimo i zapečemo lamele kako ne bi odgovarali za tvoju smrt koja je dio projekta gospodina Bogovića i v.d. Pakla d.b.o. gospodina vraga.
- Ali…
- Ma što ali? Nema ali. Muhamed je Ali, a davno prije njega Baba s prefiksom.
- …ja se duboko ispričavam, ali na semaforu je bilo zeleno.
- Jel' vidiš ti to? Đavo se ne predaje, ti si mu na piku. Želi da te sada, ovog trena, iz ovih stopa, zbog laži neodgodivo ubijem.
- Ako vi gospodine mislite da lažem, slobodno me ubijte, ali na semaforu je bilo zeleno.
- Ako ti tako želiš, evo ja ću sada izvaditi pištolj i ubiti te kao pseto.
- Što će reći zeleni?
- Tko ih jebe.
Bum!
Pouka: Ako već prelazite na crveno onda se barem požurite.
Post je objavljen 21.03.2007. u 23:19 sati.