20.03.2007., utorak
moje desno uho
|
Znate li da rijeke nestaju. Neke u morima, neke u ponorima, a jedna u mojoj glavi. Ulazi kroz lijevo uho erodirajući mi zvukovod i bučeći nestaje u šupljini. Nije mi prvi puta da čujem kako buči i šumi i neki mi kažu da je sutra misa za gluhe jer ništa ne čujem osim buke u glavi. Zahvaljujući desnom uhu. Desno uho - ta naprava koja me spašava kad mi tramvaj zvoni, a ja okrenut lijevim uhom prema njemu, zadubljen u kopanje nosa i promatranje jednog mrava koji prti teret pet puta teži od sebe, ne čujem i ne shvaćam da sam stao nasred pruge - nekada je u manjem omjeru spram lijevog bridjelo kada sam u školi kasnio na sat ili se spuštao klizeći niz gelendere. Ljudi su većinom dešnjaci i kada te vuku za uho vuku te za lijevo. Ako ste ikada doživjeli da od vas netko hoće napraviti magarca i još vas tako naziva, onda ste osjetili i kako vam tamo, gdje se uška spaja s glavom, pucketa i čini vam se da će vam istrgnuti cijelo uho zajedno sa srednjim i unutarnjim i dijelom mozga, ukoliko imate sreće da ga posjedujete. Ponekad se to ispitivanje elastičnosti hrskavice naglo prekine i kada mislite da je tortura gotova i kada vam se peta, koju je sila oprečna gravitaciji podigla, lagano spušta na tlo, odjednom vas dočeka takva šamarčina da su obje pete, već udomaćene na tlu, ponovno u zraku i spuste se podalje od epicentra. Ako je netko tog, recimo zimskog, jutra prozračio školu ili možda netko drugi nije platio grijanje, suze koje će padati na hladne stepenice pretvorit će se u snijeg. A ako ste se uz to još i sjetili da je najdraži zeko pronašao svoj psalam u kuharskoj bibliji, onda će iza vas napadati toliko snijega da će još netko postati sivi oblak iz kojeg će sipiti jer će se okliznuti ili spuštati niz gelender ili kasniti na sat. Desno je uho oprobalo i jače udarce od šamara. Možda je i lijevo, ali kroz njega prolazi rijeka i uvijek ga hladi tako da se bol ni ne osjeti, a ako od udarca glava i poleti, pomišljam da je to od vjetra ili neke dobre glazbe. Jednom sam bio pijan. U stvari više puta, ali fokusirajmo se na «jednom». Bio sam pijan i vozio bicikl. I bilo je dobro kada sam ga vozio. Ali nije bilo dobro kada je on vozio mene. Bicikli su loši vozači. Oni su poput poludivljih konja – kada ih čvrsto držiš za uzde onda su poslušni, a kada olabaviš, onda su svojeglavi – skrenu u jednu stranu, pa u drugu i onda naprave piruetu ne bi li se otresli nametnika kojeg nose. Jednom sam bio pijan i bicikl je vozio mene. Jednom sam vidio kako ulične svjetiljke lete u noć, a onda sam ih vidio kako se hvataju u kolo, uglavljuju palčeve pod pazuha i kruže oko glave. Ispod ceste šumi neka brza ponornica. Ne, to je šum u uhu. Asfalt je topao. Ne, to je krv iz desnog uha, satelitske antene na kojoj sam nosio naušnice. Dvije. Jednu na resici, drugu na hrskavici. Pravi su likovi uši bušili iglom. Pravi su likovi glupani. Ja sam bio poluglupan jer sam iglu žario upaljačem, a potpuni glupan jer je nisam ohladio. Naušnicu na gornjem dijelu često crvene uške instalirao mi jedan Albanac. Zvao se Djok. Umjesto «higijena je pola zdravlja» on je u zlatne pločice gravirao imena, datume i neke nebuloze. Zato nemam dio uha. Jednoj su mrtvoj babi štakori pojeli kapke, a meni je naušnica pojela uho. Nego, manimo se ušiju. Vidio sam dobrostojeću gospođu u velikom mercedesu kako se svojski trudi da joj smolokop ne ode u stečaj. |
- 20:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
