Upravo se vratih iz SC-a gdje gledah osrednji dokumentarac o tome kako je Putin postao ono što jest i zaista mi je drago da ne živim u Rusiji. Drago mi je da ni moji preci, unazad petstotinjak godina nisu tamo živjeli, a nadam se da ni moji potomci, ukoliko se osmjelim produžiti vrstu, neće popizditi i odseliti se u majku Rusiju.
No to ne znači da me ta ogromna zemlja, pusta sibirska prostranstva, njena povijest i njena književnost ne interesiraju. Naprotiv, sve što je vezano uz Rusiju me fascinira, pa čak i narod koji se rađa proklet i kojem je genetski usađen politički mazohizam. Moji su književni uzori većinom Rusi, a u zadnjih pola godine pročitao sam gotovo sve rusko što se nalazi u knjižnici u kojoj posuđujem knjige. Naravno, bez klasika romantizma – davno sam ih čitao, svojim opsegom oduzimaju vrijeme i ne donose mi ništa novog.
Nego, ono što sam vam htio tako važno priopćiti jest da sam prije dva dana objavio apsolutni rat žoharima u kuhinji. I prošlih tjedana bilo je sporadičnih razmjena vatre, ali kad sam ih u četvrtak ugledao kako se skližu po sudoperu, držeći se za ruke, zaljubljeni i umotani u šalove, kao pravi mrzitelj ljubavi i sreće, odlučio sam iz ropotarnice protuinsektnih preparata izvući najjači adut – Neopitroid.
Ma kakvi Rajdovi, kakvi nadraživači za insekte kojima takvo sredstvo predstavlja novi oblik droge pa kad sam prošli tjedan ispraznio gotovo cijelu limenku Raida protiv žohara, cijelu noć nisam mogao spavati od partijanja đankija na insekticidnom spidu.
Vjerujte mi, Raid, Biokill i ostale pizdarijice od kojih ovi nametnici veselo kišu, su stvoreni da vam posišu lovu. Zato su onako šareni, ilustrirani, puni riječi samohvale o dugogodišnjem iskustvu u genocidu nad insektima.
Sve je to produkt usranog kapitalizma.
Ali Neopitroid… e to je nešto sasvim deseto. Spram Raida, ovo je sredstvo, ako ih usporedimo s eksplozivnim napravama, ekvivalent hidrogenskoj bombi dok je Raid jednak plastičnoj kapisli koja je nespretno pala u lokvu vode i rastopila se.
Sjećanje na Neopitroid seže još u prvi razred osnovne škole kad sam neizbježno pokupio koloniju ušiju, običnih, ne stidnih, i kad mi je majka zaprašila glavu kao da sam ja u stvari jedna velika dosadna krvopijna uš, što sam i bio, ali o tom po tom. Nakon toga nekoliko sam dana nosio maramu na glavi, skriven unutar četiri mračna zida, kako me slučajno ne bi neki od zlonamjernih suigrača iz razreda prepoznao kao latentnu djevojčicu, a ne snažnog i grloglasnog Tarzana, kralja džungle, ili krivonogog John Waynea u bilo kojoj kaubojskoj ulozi.
No na uštrb slobode, sve su uši na glavi pocrkale. RIP.
Kroz život sam kročio praćen ulogom Neopitroida kao glavnog ubojice insekata koji su mi zagorčavali življenje, a samim tim i tjelesnog čuvara i spasitelja tekućine koje baš i nemam na razlijevanje – krvi.
Ponekad mi je i žao tih jadnih stvorenja kojima je njihovo obitavanje i procesi koji mu služe, prirodom dano i po njenom zakonu zajamčeno kao pravo na život, baš kao i u nas ljudi. Međutim, s napretkom civilizacije, postali smo prokleto osjetljivi, prave netaknute pičkice, pa nam smeta svaki kurac, a najviše siroti insekti koji nam čak ne mogu ni osrednje slabo nauditi.
Kao gadi mi se mrav, gadi mi se muha, gadi mi se žohar, gle kak je gadan, odvratan, ljigav, što li već. I tako kroz zadnja desetljeća, utjecajem okoline i ja sam postao takav. Jednostavno nismo spremni na suživot s insektima. Naravno, drage su nam mačke koje nam ližu šupak ili psići koji to još bolje rade, i stoga im dozvoljavamo da nas ponekad ometaju u seksu, da nas promatraju kako trpamo u vaginu ili normalno, a insekata se zgražamo.
Sad mi je i žao što sam na pod kuhinje istresao tri kilograma Neopitroida i što sam jutros pronašao prvu žrtvu, žohara od gotovo dvanaest milimetara kako u predsmrtnim mukama bespomoćno miče ticalima pa sam ga da mu prekratim muke pošpricao Raidom i postigao suprotni učinak – đubre je oživjelo, ali ipak nije preživjelo pritisak od sedamdeset i pet kilograma antikukčne sile osovine.
O bože svih insecta oprosti mi.
Post je objavljen 03.03.2007. u 18:06 sati.