18.03.2007., nedjelja
Ptice nemaju srca
|
Eh što ti je život. Još jučer sam lijepio tisućice kurvama među bedra, a sada, s uperenim pištoljem u glavu kopam ovaj tvrdi lapor, oca mu jebem. Da mu jebem. Iako sam naviknut na ovu scenu, nekako mi je neugodno priznati da sam ovaj puta ja onaj koji kopa grob, a ovaj što drži predugu devetku je onaj koji je učio od mene. Gledajte ga, glupan, doveo me da se jebavam s laporom i da si tako produžim život za kojih sat vremena. Ja sam svoje žrtve vodio u šumu na ona mjesta gdje je kopanje lako i brzo te im ne ostavi mjesta za grozničavu kombinaciju za bijeg. Doduše, od svih mrtvaca samo su dvojica pokušala pobjeći sudbini no njeno je ime ugravirano na čahuri od 9 milimetara i nisu previše odmakli, tek toliko da im rupa na leđima ne bude umrljana čađom. Ne znam kako vi, sličnih sudbina, razmišljate kad vam smrt sprema večeru, raspravljate li sami sa sobom o prošlosti ili se molite Bogu jer nemate što izgubiti – ako postoji možda će vas baš zbog tih stotinjak molitvi koje ste na brzinu izmolili ipak pržiti na tisuću stupnjeva, a ne na, recimo, tri i pol tisuće – mene trenutno to baš i ne dira. Više me nervira taj tvrdi sloj zemlje. Nikada nisam volio kopati grabe. Grozio sam se i same pomisli da bih bio grobar. Koja je to muka. Svakog dana lopatom iskopati tri, četiri rake. Pa to, je, issa ti, osam kubika zemlje, jedna kamionska prikolica! A još kad naiđeš na kosti pa se jebeš da ih pretrgneš, da popizdiš. Te grabe treba i zatrpati. Istinabog, pomogne ti rodbina i prijatelji, ali oni nikada ne zagrabe punom šakom pa je ta pomoć mizerna. Glista u laporu? Mora da mi se priviđa. Sunce probija kroz lišće i udara mi u glavu. Dobit ću sunčanicu i žuljeve prije smrti – jadan li sam. Ovaj krvavi uskoro će puknuti, a to nije nimalo ugodno. Dopustio mi je da predahnem i zapalim posljednju cigaretu. Largo. Dvadeset pet zamotuljaka korijenja. Koji odvratan okus. Ma nek ide u pičku materinu i cigareta pa makar i posljednja. Daje mi Lucky Strike. Jak je, reže mi pluća. Nešto mi je kapnulo na glavu. Ptičje govno. Koji posrani kraj jednog ubojice. Ptice nemaju srca. Molim krvnika da ubije tog djetlića. Kada sam kupio prvu pušku, malokalibarski snajper, riješio sam muke jednog Peru. Ubo sam ga posred vrata, a đubre se zaglavilo u krošnji. Debil se ceri i kaže mi da je vrijeme. Napokon. Odlažem lopatu i kleknem. Zemlja je hladna. Nadam se da ću umrijeti odmah. I od metka, a ne od promrzlina. |
- 18:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
