- Ja sam adventist, ja ne radim subotom
- Daa? Čekaj malo, to bi značilo da ću ja raditi svaku subotu?
- Žao mi je, ali za nas adventiste subota je neradni dan.
- O Isuse!...
I onda se uokolo mene podigao gusti dim, negdje je zagrmjelo, pojavila se šarena cijev kao u ZF filmovima i odjednom eto me pred nekom potleušicom. Vidim, vrata otvorena, uđem unutra bez srama, po zemljanom podu prašina i naravno zemlja.
Vidim neki bradati čovjek sjedi za stolom i moli.
- Hvaljen Isus.
- Jesam li?
- Što?
- Pa jesam li hvaljen?
- Od kud da ja to znam?
- Pa rekao si «Hvaljen Isus»
- A vi ste Isus?
- Glavom i bradom.
- O Bože!...
Opet se stade podizati gusti dim…
- Ček, ček malo, nismo još ovo riješili.
Stadem rukama mahati ne bi li otjerao dim.
- Ako ste vi Isus glavom i bradom, onda sam ja u rimskoj državi
- Tako nekako.
- A onda dobro. Pitali ste jeste li hvaljeni? A što da vam kažem. Oni koji vas hvale su licemjerni, oni koji šute ne znaš što misle, a ostali vas spominju daleko više no što bi trebali.
- Kako to misliš?
- Pa sjete se vašeg imena samo dok su u nevolji.
- Mole?
- Naprotiv, kunu.
- O Bože!...
Znate već što se događa – dim i grmljavine. Pojavljuje se Bog.
- Što je sine, zašto me zoveš?
- Ne zovem te oče, izletjelo mi. Nikako da se naviknem da kada te spominjem izričem tvoje ime unatrag.
- Koji ti je ovaj?
- Neki čudak iz budućnosti.
- Ma jel' to onaj golman iz Titograda?
- Nije oče, koliko vidim on je sa sportom na vi.
- Pa znate da i jesam. Kao mali tjerali me da igram tenis, ja sam igrao dvije godine, vidjeli da neću na ATP listu i ispisali me.
- Nego, reci ti meni sinko…
- Što da ti kažem Oče?
-Ma ne ti, reci ti meni čovječe iz budućnosti spominju li ljudi često božje ime?
- Da.
- U kojem kontekstu?
- Paaa, znate, neki vas spominju zbog navike, neki zbog prisile, a ostali zbog obijesti.
- Hoćeš reći da me psuju?
- To ste vi rekli, ja nisam.
Ne bih htio da zbog mene počne padati kiša sto dana i da tamo neki brodovlasnik iz Armenije uspostavi monopol na plovidbu.
- Hm – zamisli se Bog i nestade.
- Što si trebao čovječe?
- Ja? Ovaj, sad kad sam se već našao jedan na jedan s vama, htio bi vam nešto reći.
- Što?
- Pripazite malo na ovo vaše stado.
- Zašto? Što ne valja?
- Što ne valja? Ništa ne valja. U ovih dvije tisuće godina vaša se sekta razdvojila u milijun drugih i više se ne zna tko pije, a tko plaća.
- Nije valjda da se svi bave ugostiteljstvom?
- Ma ne, jedni vas priznaju, drugi vas ne priznaju, jedni ne rade subotom, drugi ne rade uopće, jedni se križaju s pet prstiju, drugi s tri, svi se međusobno pljuju, blate i biju.
- O Bo… ovaj, ežoB! Morat ću nešto poduzeti.
- Molim vas.
- Pođi u miru.
- Hvaljeni Vi, zaista!
Dim, grmljavina, šarena cijev, kolegica.
- Hoćeš li se mijenjati za subote, ovu bih morala u svatove sestrični u Zenicu?
- Zar nisi maloprije rekla da ne radiš subotom?
Kolegica me u čudu pogleda kao da sam jeo napoj, prstima, a ne žlicom.
- Rekla si da vi adventisti ne radite subotom.
- Jel' tebi loše, jesi li se najeo gljiva stršljenara, adven-što?
- Oprosti, nešto sam čudno zabrijao.
- Nema veze, to je zbog nagle promijene vremena. Nego, u povjerenju, nemoj nikome reći da sam ti ja to rekla, radit ćeš svaku nedjelju.
- Zašto?!
- Pa zbog Zorana, on je katolik, a dobro znadeš da oni ne rade nedjeljom.
- ?!
Post je objavljen 23.03.2007. u 18:04 sati.