Imam predosjećaj gdje će biti vrata i zauzimam položaj. Strateško mjesto koje će mi omogućiti da zauzmem sjedalo na koje sam se višemjesečnim stažem pretplatio, a na koje nitko, od onih šutljivih suputnika koji me kroz ovih nekoliko mjeseci s čuđenjem promatraju, ne sjeda jer osjećaju da bih mogao zalajati, a bogami i ugristi ako treba.
Imam predosjećaj kada treba kupiti kartu na kiosku (kod vozača je skuplja, a kuna i pol po kuna i pol i eto malog bogatstva koje valja dobro uložiti i tim sredstvima priuštiti si pseću hranu renomiranog proizvođača, a ne proizvod s oznakom veletrgovine). Također imam i nepogrešivi osjećaj kada je treba poništiti. Kontrolori odašilju miris koji moj izoštreni njuh gotovo sa stopostotnom sigurnošću osjeća čak i kad su oni tri stanice daleko. I zato nikada nisam lajao na njih, a još rjeđe ih ugrizao.
Kad mi se piša u autobusu, uvijek znam na koje sjedalo trebam podignuti nogu – biram ona mjesta gdje sjedaju višednevnim znojem skoreni ljudi – oni ne osjećaju miris psećeg urina. Ponekad to učinim i tamo gdje nema sjedala, tamo gdje će isti oni znojni ljudi stojeći uhvatiti se za rukohvat i tako podaviti nekolicinu osjetljivijih jadnika u mnoštvu. Ni na njih ne lajem niti ih grizem jer, kao što sam rekao, oni ne osjećaju neugodne mirise.
Ima trenutaka kada osjećam neodoljivu glad, a razlog tome su osobe koje baš moraju jesti u autobusu. Pužem ispod sjedala, između svakojakih cipela, kičastih kopačaka bez čepova, oštrih špicastih papaka i klaunovskih postolja japijevskih uniformi i vođen mirisom pekarskog smeća, razmotam jezik na pod i vučem ga sve dok ne osjetim mrvice koje su proždrljivci bezobzirno razbacali ispod sebe. Na te žderače ne lajem, a još manje ih grizem jer sam zauzet žvakanjem.
Uslijed prirodne potrebe, ugledavši dobro uokvirenu femme fatale, uz pretpostavku da je miris ženke jednak u svih sisavaca, sjedam nasuprot njoj, dignem desnu ili lijevu nogu i ližem svoj pseći penis. Ne znam zbog čega one odmah pocrvene. Ne lajem na njih niti ih ujedam jer sam uspaljen i nakon svršavanja nemam snage ni da spustim onu nogu koja me ometa da se rasteretim, a kamoli da sam glasan i grub.
Kada je stvoritelj ovog cirkusa zvanog Zemlja stvarao ljude, nekima je ulio previše govornog sirupa, i to me često nervira. Rijetko kad osjećam potrebu da se u busu poserem, ali kad čujem te budilice koje se nikada ne isključuju, pa čak i kad im opruga poprimi ravninu jednog pravca, opet se provlačim između šume smrdljivih najlonki i stvrdnutih čarapa i vođen neprestanom zvonjavom zauzimam položaj velikog nuždenja i olakšam se točno ispod sjedala vječnog alarma. Na njih nema potrebe lajati, a još manje ih gristi jer će to učiniti pare psećeg govna koje će im izjesti nosnice.
Iako je psima zabranjen ulaz u autobus, ponekad kriomice uđe neka psina ili psetance.
E na njih lajem, a ako se ne ogluše na moj protest onda ih ujedam.
Ako se kljukanje jednog pijetla može nazvati ujedanjem.
Post je objavljen 01.03.2007. u 20:21 sati.