30.03.2005., srijeda
pacifistički protest s malom dozom zajedljivosti
|
Eto jedno pitanje koje me ne muči, ali nije fer prema mojim štovateljima i vjernoj čitateljskoj masi. Zašto se na naslovnici bloga ne promiču znanstveni blogovi i oni koji u životu donose neki kurac za popuniti rupe u mozgu? Zašto moj esej o pizdi nije na primjer na naslovnici bloga? Jest da smo mi kreativci tašti, ali jebemu sto, zar ne bi toliko truda zavrijedilo bar par redaka pohvale. Eto samo da dadem primjer da od deset blogova na naslovnici, sedam ih je foto-reportažnih. Znači, odem van, fotografiram mačji drek, napišem da je to autentični, autohtoni drek zambijske impale na pločnicima Adis-abebe i eto nova razglednica za ne zahtjevnu blogovsku publiku. Ili to tako mora biti u ovom svijetu gdje je zgražanje prema ljudskim izlučevinama jače od glupog cinizma kojeg pojedini blogeri ističu kao novu (ili staru) vrstu humora. A rekao sam sam sebi da neću kritizirati blog i da stvari kakve jesu zbog novokapitalizma valjda moraju takve biti. |
- 15:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #
28.03.2005., ponedjeljak
eksperiment br. 823
|
sranje kroz gusto granje Jučer sam bio u šumi i djelomično riješio neke nedoumice u svezi starog izraza «sranje kroz gusto granje». Dakle popeo sam se na vrh nakupine granja koja se nalazila na tlu, čučnuo i obavio to što sam trebao. Nakon što sam sišao dolje uzeo sam štopericu, uključio je i promatrao put sranja. Ovaj put se ispostavilo da se izraz može koristiti u svakodnevnim situacijama. Sranje je bilo tvrdo i brzina kretanja kroz gusto granje bila je 2 cm/h. Međutim što da je stolica bila meka poput fotelje? |
- 19:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #
26.03.2005., subota
saturday night
|
Birtija. Vrata. Ljudi. Probijanje. Šank. Dozivanje. Dozivanje. Pivo. Plaćanje. Sitniš. Gutljaj. Blejanje. Veliki gutljaj. Gužva. Guranje. Pomicanje. Vraćanje. Gutljaj. Cigareta. Džep. Hlače. Jakna. Hlače. Upaljač. Oči. Dim. Suza. Prst. Gutljaj. Dim. Ljudi. Pijanac. Dosada. Napast. Uzmicanje. Položaj. Pretraživanje. Ženska. Ženska. Ružna. Simpatična. Kljuka. Ženska. Pička. Tip. Pod. Plafon. Pička. Kemija. Tip. Pogled. Prijetnja. Uzmicanje. Položaj. Pivo. Dim. Šank. Osoblje. Dozivanje. Pivo. Plaćanje. Sitno. Hlače. Džep. Dosada. Gužva. Cigareta. Upaljač. Ženska. Ženska. Vamp. Nemoć. Slabost. Sjeta. Depra. Tuga. Pivo. Usamljenost. Ženska. Šank. Dodir. Pogled. Drugi pogled. Susret. Vatra. Riječ. Tupost. Trud. Zid. Malaksalost. Odjeb. Pivo. Novac. Cigareta. Jad. Samoća. Život. Sranje. Pivo. Sranje. Muka. Zahod. Školjka. Prst. Muka. Urlanje. Pljuvanje. Papir. Voda. Olakšanje. Šank. Pivo. Potres. Pijanstvo. Pivo. Bauljanje. Ženska. Vatra. Akrap. Mast. Napaljenost. Baljezganje. Akrap. Votka. Pivo. Cigareta. Pad. Ženska. Pad. Valjanje. Ustajanje. Padanje. Ustajanje. Separe. Šlatanje. Žvalenje. Sise. Petica. Dupe. Traper. Pička. Ustajanje. Gužva. Ljudi. Fliper. Vrata. Zrak. Mrak. Park. Klupa. Parovi. Napaljenost. Pivo. Cigareta. Žvalenje. Sise. Dupe. Dugmad. Ruka. Sise. Pička. Dlake. Pivo. Vlažnost. Skučenost. Prst. Vrh. Kruženje. Žvalenje. Zadah. Jezik. Sise. Bradavice. Ruka. Kosa. Glava. Šlic. Kurac. Usta. Ruka. Glava. Pritisak. Pušenje. Triježnjenje. Gađenje. Vađenje. Odguravanje. Zakopčavanje. Odjeb. Odlazak. Žurba. Akrap. Trčanje. Bijeg. Paranoja. Ugao. Ulica. Haustor. Čekanje. Vrijeme. Mobitel. Jakna. Hlače. Jakna. Hlače. Nevjerica. Gubitak. Birtija. Zahod. Šank. Pijanac. Ljudi. Klupa. Sumnja. Jaka sumnja. Dlan. Glava. Lupanje. Debela kurva mi popalila mobitel. |
- 15:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #
25.03.2005., petak
Esej o pizdi s filološkom podlogom i moj sukob s "njima"
|
Za potrebe ovog eseja prelistao sam neke od rječnika hrvatskoga jezika kako bi ono što hoću reći dobilo i filološku podlogu. Na kraju sam izabrao Anićev "Rječnik hrvatskoga jezika". Neću opisivati anatomiju pizde jer nit sam ja ginekolog nit ste vi spremni za komadanje tog organa na dijelove. Ovdje je riječ o pizdi kao izrazu, odnosno njenoj ulozi u karakterizaciji likova i događaja. Pokojni Vladimir Anić veli, odnosno ja velim, a on mi daje povod za to: Pizda…khm…hm … dakle… pizda je opisana u par koraka, ako dobro vidim, tri stavka. 1. ženski spolni organ – gledano s anatomskog aspekta. Kao što sam rekao, izbjegavam anatomski opis pa tako neću ni zalaziti u njegove detalje. 2. osoba lošeg karaktera – nadodajem: pizda s ovom značajkom, kao riječ je u stvari najkorištenija (osim anatomskih asocijacija i direktnih aluzija ). Moja je procjena negdje oko 78 %. Anić još tu navodi, pazi sad, "bez obzira na spol". Nisam nikada imao namjeru – ili negdje čuo u prolazu – nazvati žensku osobu pizdom zbog njenog lošeg karaktera. Za tu namjenu koriste se daleko slikovitiji i pogodniji nazivi poput: glupača, kučka, prasica, monstrumski gerber zlopaki i sl. Dakle ispravit ću Anića i napisati da se ova značajka koristi pretežito za osobe muškog spola. 3.osoba vrlo slabe moći shvaćanja; glupak – ne mogu si predočiti situaciju u kojoj bi nekog glupana ili glupaču nazvao pizdom. Ako je netko pizda, gledajući na karakternu osobinu ili umna dostignuća, onda to pretpostavlja da ne može biti glupan, jer za zajebati nekoga treba bar solidno popunjen fond dasaka u glavi. Mislim, možda ta osoba i jest glupa, ali vezano uz zajeb, ispala je pametna, odnosno pametnija od osobe koja je žrtva tog zajeba. Dakle ovaj opis pizde potpuno otpada. Slijede izrazi koji u sebi sadrže riječ pizda kao imenicu, objekt, glagol ili pridjev. Mala digresija: ne postoji riječ koja tako snažno može opisati neko stanje, osobu, pojavu ili događaj kao što to radi psovka. Pizda je jedan od osnovnih primjera. Pazi sad ovo: "Bojim se (toga) kao pizda kiše" . Kaže Anić: ironija; ni najmanje ga nije strah, ne boji se ni najmanje. Probat ću ukomponirati ovaj izraz u jednu vrlo kratku i poučnu priču: "Jednog dana u kojem nije bilo dvojbe kakvo će biti vrijeme iduća tri sata jer se s istoka približavao crni oblak dupkom pun potencijalnog pljuska, stajali smo ja i prijatelj, kojem nikada nisam uspio saznati ime, i promatrali kako ulični psi prestrašeno kevću i bezglavo bježe zbog najezde letećih pizdi, preciznije, zbog klepetanja njihovih krila. Najstrašnija je stvar bila u tome što su te iste, leteće, pizde bježale pred kišom. Odjednom moj bezimeni prijatelj reče:' Ajde glupa pseta, što se bojite letećih pizda ko one same kiše', i nakon toga spustio se pljusak. Jedno potpuno stravično popodne." Pizda u letu ima topiva krila i zbog toga bježi od kiše – to je uzrok psihosomatskih poremećaja u pizda. Nakon toga slijedi: "strugati (trljati, grepsti, gratati – što mu ovo znači? Prvi puta čujem za taj izraz) pizdu". U objašnjenju stoji: pejorativno - dakle pogrdno - gubiti vrijeme, dosađivati se u neradu. Ajde da konkretiziramo frazu: "- Milice, jebem li ti sunce tvoje usrano, dolazi vamo! - Što je opet šefe, što ste nadrkani? - Jesam li ti rekao sto puta da ne očijukaš s inspektorom rada? - Ali šefe, što da radim kad mu se jako sviđam - Odjebi ga - Ali šefe… - Ma znaš što Milice, bolje da stružeš pizdu, a ja da ti to plaćam, no da imaš odnošaj s tim protukapitalističkim elementom" Isto kako se Bog pobrinuo da Adam dobije svoje žensko Ja, tako i ovaj izraz ima svoju mušku verziju: "drkati kurac". Obje fraze govore da je masturbiranje gubljenje vremena i da je vrijeme da se razbije kasica-prasica i pare potroše na kurvu/žigola. Slijedeći izraz remekdjelo je uličnog komuniciranja glasnicama: "ne vrijedi ni po pizde hladne vode". Kako divno, kako dražesno, kako milozvučno. Ovdje je pizda poistovjećena s čašom ili nekim sličnim predmetom u kojem se može držati tekućina. Zoran primjer korištenja ove fraze: "U neka davna vremena poslao zao car djevojku Maru na hladan izvor da donese bistre vode. Ustala Mara u jutro rano, ponijela dubok ćup i krenula na dalek put po vodu. Kad je već došla na kraj puta presretne je strašni tigar i razbije joj ćup. Što će Mara sada, nesretna, uplakana i jadna? Odjednom se iz plavičastog oblaka dima pojavi duh i reče: Maro, Maro, ženski rode Kak' ćeš sada nosit' vode Pomoć' ću ti tak' da znaš Ako smjesta pičke daš I dade Mara duhu pičke, a ovaj joj objasni kako će nositi vodu:' Skineš gače, napraviš stoj na rukama, raširiš noge, a ja ću ti uliti vode u nju'. I tako došla Mara na dvor s punom pizdom vode, a car reče:' E Maro, to što si svim sredstvima nastojala izvršiti moju želju, za to ćeš dobiti velika blaga, ali, jebo te prepelica žuta, mozak ti ne vrijedi ni po tvoje pizde vode!" Pretposljednji izraz koji ću ovdje spomenuti glasi:"Pizda nema zube", na latinskom "vagina dentata". Kaže doktor Vladimir da to znači da se neiskusan muškarac ne mora bojati žena jer mu se ništa neće dogoditi. Ima jedna zgoda koja pobija ovu tvrdnju: "U jednom njemačkom gradiću došli otac i sin da sinu skinu junfer. Ušli u javnu kuću, odabrali odgovarajuću kurvu, izjebali je obojica, platili i otišli kući u pokrajinu Wuntherbaden. Nakon nekog vremena sin dobio sifilis, a otac triper." Eto, pizda ima zube ako iza sebe ima sto kuraca. Šećer na kraju vezan je uz nomadsku manjinu, Rome. Riječ je o staroj priči prema kojoj Ciganka medom maže cijelo tijelo pa i pizdu, pa od tuda i izraz "Ciganka i pizdu maže". To znači da je netko rastrošan, razbacuje se, ne zna štedjeti, nema računa o potrošnji čega. U podravskim krajevima sinonim za ovaj izraz glasi: "ti bi i vraga zatrajal". Na kraju spomenut ću i par smiješnih prezimena kao izvedenice riječi pizda: Pizdek Pizdekman Pizdinović Pizdulesku Pizdarović Pizdarovski Pizdošević Pizdić Muflon Zahvaljujem svima na strpljenju, a najviše pokojnom Vladimiru Aniću što je hrvatski narod darivao ovako bogatim rječnikom kako bi svi do jednog bili pismeni i elokventni. |
- 15:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #
24.03.2005., četvrtak
medo
|
U tom trenutku na njenom licu primijetio sam pravi mali vragolasti osmijeh, a odmah nakon njega slijedila je neopisiva nabujalost sreće. Tako veliko oduševljenje na ljudskom licu nisam vidio godinama. A samo sam neprimjetno bacio pišljivih pet kuna. Mogao sam ih potrošiti na jednu od tisuću godišnjih kava, na gluposti što ih u novinama pišu senzacionalisti, dodati na drugih pet kuna i kupiti zimsku umjesto tirolske. Mogao sam staviti na hrpu ostalih kovanica koje svakog dana ubacim u limenku, za neke drugačije dane. Mogao sam ih držati duboko u džepu i sjediti na zidiću pokraj kojeg se ova stara jadnica svakog dana umorno gega noseći vrećice s malim, jeftinim stvarima. Mogao sam pljuckati svakih pet minuta na vruć asfalt i reći sebi, a drugima odaslati vibru, da me boli kurac za ono što se oko mene događa. Mogao sam iskombinirati neku jebenu kombinaciju i u kladi umjesto deset tisuća, očekivati petnaest. Mogao sam biti proklet i reći da bolje da ih bacim kroz rešetke odvoda nego da ih netko bez muke dobije. Mogao sam ih ubaciti u crkvenu škrabicu i darivati velečasnom za gorivo. Mogao sam…milijun stvari sam mogao napraviti s kovanicom od pet kuna i bio bih opet sasvim prosječan nitko. Ma, da sam imao sto kuna, otrčao bih deset metara dalje i bacio i njih, samo da još jednom vidim tu sreću na njenom licu. |
- 15:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #
23.03.2005., srijeda
...
|
ljudi, kaj ima kod vas u vašim bogatim životima, boga vam vašeg poljubim? |
- 18:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #
21.03.2005., ponedjeljak
igra
|
Sunčano podne ili neko vrijeme oko njega. Gmizanje – definicija hoda po suncu do klupe na koju ću sjesti i prekrižiti noge. Poput usamljene žene kojoj je povremena šizofrenija prijatelj. Gmizati – strugati đonom istrošenih cipela u položaju okomitom na gmizanje, zmija npr. Zagmizati – napraviti prvi korak; zakoračiti sa zadnje stepenice ispred zgrade. Zaogmizati – zaobići prepreku na putu do klupe bez žurbe, vrlo lijeno i nezainteresirano. Obavezno držati ruke u džepu i igrati neku nevidljivu igru. Dogmizati – dovući se do ciljane klupe, naizgled umorno - u stvari fjaka izlazi na uši i sve otvore koji pristaju izrazu. Ugmizati – napraviti posljednji stružući korak i sjesti na klupu. Sjesti – spustiti lijeno dupe na klupu i zauzeti položaj. Položaj – definicija strateškog mjesta na kojem se tijelo skljokalo od bezvoljnosti i definicija odnosa udova spram trupa i glave. Klupa – predmet, eksterijerni objekt radnje koja varira od odmaranja do prilično dobre pozicije promatranja okoline. Promatranje – upiranje pogleda u interesantne pojave; pronalaženje zanimljivih objekata i situacija; nedostatak pametnijeg posla. Živi organizmi – tjelesne pojave koje se kreću ili stoje u odnosu na promatrača. Neživi organizmi – trupla i strvine životinja, kukaca i ptica. Priroda – okolina u čijoj sredini se nalazi promatrač i klupa; daje ugođaj odvojenosti od urbanizma i betonskog sivila; u ovom slučaju park ili šetalište. Šetalište – ravna ili krivudava putanja po kojoj se živi organizmi, pretežito ljudi, besciljno kreću po mogućnosti bez napora i stresa; psi ne uočavaju putanju šetališta, već se kreću kaotično. Sjedim već tri sata, sunce okolo prži, ljudi nezainteresirano prolaze, ženske također, što je u ovom slučaju najgore. Čak me i psi zaobilaze. Ne pišaju po klupi. Osjećaju svojim izoštrenim njuhom da sam nezanimljivi nitko. Muhe ne ometaju, komarci ne grizu, pčele pod oštrim kutom skreću lijevo i desno i nakon mene vraćaju se na svoj put. Lišće ne pada po meni, ljulja se u zraku tik do klupe, a zatim ga neki nevidljivi vjetar otpuše daleko uokolo. Ni proljetni dim paljevine ne drži da sam zanimljiv pa ometa duplom gustoćom druge promatrače na ostalim klupama. Boli me kurac za sve njih. Sve dok igram nevidljivu igru. |
- 01:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #
20.03.2005., nedjelja
Drvena Marija
|
Znam točno što sad radiš Okrenuta si prema zapadu i čekaš Već jedan dan i nešto sitno Jučer sam ti rekao vrlo ozbiljno Da u 15 i 30 idem na istok I rekao sam ti prije toga da je Zemlja okrugla Ali nisam spomenuo da je velika Opsega oko 44 000 kilometara Tvoj znatiželjni duh i moć zaključivanja Okrenuli su ti glavu prema zapadu Jer ako sam krenuo na istok Doći ću sa zapadne strane Ti razmišljaš na taj način I koliko ćeš čekati? Tu sferu tvojeg mozga još nisam Proniknuo Tako da nisam siguran Ali i sama pomisao Da ćeš me čekati dok god se ne pojavim Tjera me na pod da se valjam Jer sam otišao na istok I u drugoj ulici skrenuo lijevo Na pivo |
- 03:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #
19.03.2005., subota
teleći ragu
|
Negdje, u nekoj važnoj knjizi, najvažnijoj od važnih knjiga, zapisano je da pravi pisci ili oni, vonabi, da bi napisali istinski dobar tekst moraju dobro jesti. Kako uza se u 90 posto slučajeva nemaju nekoga tko bi im svaki dan kuhao, moraju se sami mučiti s vječitim problemom domaćica i žena koje vrijede, odnosno znaju kuhati – što danas skuhati? Da ne duljim i razvlačim, danas sam spremao teleći ragu. Budući da je vrijeme brzoprolazno i vrlo dragocjeno, treba kuhati za dva ili tri dana, ako to gljivice i plijesan dozvole. Namirnice: 500 grama teletine 400 grama gljiva (šampinjoni forigzampl) goveđa juha (4 dcl) glava luka tri režnja češnjaka peršin sol, papar tjestenina zaprška (po potrebi) Dakle, na sitno narezati teletinu i na ulju popržiti. U drugom loncu na ulju zagrijati sitno nasjeckan luk do zlatne boje, dodati krupno narezane gljive, peršin i sitno nasjeckani češnjak. Pirjati sve dok tekućina koju gljive otpuste ne ishlapi. Dodati juhu, sol, papar, malo vegete i kuhati dok ne zavri. Nakon toga dodati teletinu i kuhati cca 35 minuta, odnosno dok ne omekša i postane kompaktna masa u zajednici s gljivicama i ostalim pizdarijama. Ako je prerijetko dodati zapršku i to je to. Preljev za prste polizati ali ne i držati u njemu, jer je još prevruć. Što s tjesteninom, to znate, niste debili. Ili jeste, hu ker. Eto, jelo je gotovo, ima ga za dva dana (za usamljene duše poput mene), a dojam je da me svaka može oženiti, pogotovo za pare. Evo i prigodna pjesmica: Ajde kravo što se bojiš Mrtva lezi, zašto stojiš? Meni komad mesa treba Stog se vini sad put neba. |
- 04:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.03.2005., petak
Juda u Osijeku
|
Vidim da su popularni ovi inozemni blogovi, pa ajde da i ja doprinesem svojoj popularnosti koja varira od anonimusa do anonimusa plus. Ime mi je Antun Tjuner. Živim u Osijeku, glavnom gradu istočne države Slavonije. Nekada su tu po zemlji i zemljankama prčkali Rimljani pa su s obzirom da su imali potrebu živjeti ili spavati u nadsvođenom prostoru izgradili nastambe, povezali ih u mjesni niz i nazvali ga Mursa. Nakon nekog vremena, kao što svakih nekoliko stoljeća bude neizbježno, dogodila se prostorna penetracija stranih nacija i na vrata Slavonije pokucali Slaveni. Budući da je taj ljudima obiman narod bio mnogo hrabar i lud, baš kao i ja i moji preci, istjerali oni Rimljane ili ih asimilirali i nastanili ove prostore ne mareći za osvajački bumerang. I baš taj bumerang vraćao se godinama pa ponovo bivao odaslan i tako više puta. Tijekom kasnijih stoljeća razbucali se Rimljani na dva carstva. Tako razjedinjeni razjebali su ono što su gradili stoljećima i postali ranjiviji od mrtve svinje razapete na vješalima. Bio je to glavni razlog da ove prostore zauvijek prisvoje Slaveni i gradu nadjenu ime Osiek. Mala digresija o povijesti bolesti ovog grada. A sada nekoliko mudrih o današnjem proljetnom danu i suncem izazvanim srsima. Nakon dugih mjeseci prokletog snijega koji se u zadnje vrijeme svakih nekoliko sati pretvarao u bljuzgu, pa opet u snijeg, pa u led i iznova u bljuzgu, bacilo je sunce svoje valove i transcendentalno razdragalo srca onih koje ne jebe dnevno-politička situacija i malograđanština tako snažno prisutna na ovim prostorima. Izašli medvjedi na zrak, a medvjedice izbacile jedre sise i oble stražnjice. Dokotrljali se oposumi na obalu Drave, a među njima i ja, jazavac, i razgalili jadne crknute štakore koji povremeno plutaju po površini vode. Živo sve je ovih dana, pa se i sjebani nogostupi, a i svud prisutna prašina i blato, nekako čine kao dio veselog folklora prožetog glazbom s istoka. Proljeće je prilika da kurčevitost ovdašnjih momaka na sebe navuče trenirke i prsluke, da se posjedne na skutere i prosere gradom koji nekad bijaše velika meka kulture. Proljeće je i prilika da se kurčevitošću ovdašnjih momaka oslade i djevojčice te uzdignu taj sveukupni seljački sklop na višu razinu. Jedva čekam da gazde izbace stolce na terase, da se snobofili ugnijezde na njih, da se kočoperne kvočkice privinu uz njihove novčanike, a ja da se hranim njihovom prozirnošću i iznova se preispitujem: «Koji kurac radim ovdje?» |
- 01:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #
17.03.2005., četvrtak
tražim posao u Zagrebu gradu
|
Pun mi je kurac ovog posla i primitivaca koji me koče u idejama (šefa koji gnječi jaja dok razgovara s radnicima i koji jedva čeka da ih okalja pred nadređenima samo da uzdigne svoje dupe). Od danas počinjem tražiti drugi posao, u Zagrebu. Ako ima tko zainteresiran da uposli jednog vrijednog i nadasve pametnog diplomiranog informatičara s malim iskustvom u informatici, ali velikom željom za učenjem, neka se javi na moj mail koji se nalazi desno, ne. Zanemarite ono što vidite na ovom blogu, jer to je samo moj alterego koji nesvjesno piše dok pravi ego spava ili se bavi ozbiljnim poslom. U obzir također dolaze i drugi poslovi. Radio sam desetak različitih poslova u životu i snalažljiv sam do jaja. Svoje sam dragocjene prste močio u Radu na teletekstu Dizajniranju kataloga i sličnih stvari za malu tiskarsku radnju Sitotisku Soboslikarskim radovima Proizvodnji aerofleks cijevi Proizvodnji limene galanterije i postavljanju iste Pisanju u slobodno vrijeme i mnogim drugim poslovima. Imam veliko životno iskustvo, radio sam dvije godine u Amsterdamu, bez mame, tate ili strica da me tetoše, i nastojim se boriti s novim saznanjima do penzije. I kao što bi glasila modificirana uzrečica: Daj posao, znam da imaš Ajde ljudi, razmislite da li vam je bolje zaposliti nekog nepoznatog ili ovako duhovitog i inteligentnog mladića u ranim tridesetima koji je stvarno spreman dati sve od sebe da zadovolji poslodavca (osim seksualnih usluga naravno) |
- 00:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #
16.03.2005., srijeda
put na čomolungmu - part 2
|
Sjeo sam ispred šatora na prostirku od bambusa i promatrao oblak u daljini. Siva je gomila, slična božjim beskrvnim mošnjama, skrivala vrh Himalaje poput babinih gaća koje velikom površinom pokrivaju naborano međunožje. Odao sam se meditaciji pogledom i umjesto spokoja i prisebnosti izazvao u sebi bujicu gađenja. To je moja podsvijest zabijala kajle u planinarski optimizam. Dio podsvijesti koji se u narodu zove obrambeni mehanizam gonjen kukavičlukom kojem je uzrok iznenadna pojava moguće bezizlaznosti. Neki bi rekli i: «Ne seri, bojiš se poput smežurane pičkice». Dobro, recimo da je i to jedna od vrlo mogućih definicija. Ako prihvatim tu, nečiju, definiciju, dolazim do preciznog objašnjenja trenutnog stanja: bojao sam se daljnjeg napredovanja prema samom vrhu nepalskog gorostasa. Bojao sam se oblakom prekrivenih stjenovitih oblika, zaleđenih krivudavih staza i samog šiljastog vrha u koji sam trebao zabosti zastavu svoje zemlje. Koje zemlje? Rođen sam u Evropi, školovao se u Africi, lutao po svijetu hineći da sam brod u boci; bacali me valovi na oštre hridi slabo posjećenih krajeva; tu i tamo razbio se kao staklena pička i opet tražio staklenu bocu u kojoj ću nastaviti besciljno plutanje. Nemam ja, prijatelju radoznali i prije svega nedokazani, svoje zemlje kakvu bi ti kao takav, radoznao i prije svega nedokazan, očekivao da bi je ja mogao imati. Ja sam stanovnik svijeta. Nacionalnost: Zemljak. Ženski oblici moje vrste nazivaju se Zemljakinje. Država Zemlja. Jezik zemaljski. Nekada, prije, do pola punu pećinu godina, zvali smo se stanovnici SFRSS, Socijalističke Federativne Republike Sunčev Sustav, a nakon par milijardi godina, revolucijom Centrifugalnih Snaga Decentraliziranog Komiteta za Bolju Eliptičnu Putanju (CSDK BEP), prenaglo i zaprepašćujućom brzinom, odvojili smo se, kao i ostalih osam republika i postali kapitalistička planeta Zemlja s natruhama socijalizma, anarhizma, teizma, ateizma i kakvihgod-izama. Nakon formiranja gornjeg i donjeg parlamenta, imenovanja kralja, predsjednika, županija, općina i kotara, postali smo federativna unija s izraženim –izam sufiksom, u psihološko-sociološkim krugovima često nazvanim idiotizaM s debelim M. Od milijardu i nešto sitnog broja Zemljaka i Zemljakinja ostali smo samo ja i neko pleme u jugoistočnom Zimbabveu koje tekovine idiotizMa pronosi putovima savanskih rovova koji služe za obranu od podzemnih voda, a ponekad i za odvodnju. Putovnicu nemam jer mi ju je mama oprala skupa s dionicama Ghana Loyda, poznate afričke osiguravajuće tvrtke čiji je glavni strateški plan osigurati sve stanovnike južno i sjeverno od Ekvatora od poplave i čestih padalina. Nemam ni domovnicu. Uostalom što je to? Egipatski pergament s hijeroglifskom šahovnicom ili zoološki rodni list s korijenom porodičnog stabla označenim kao Homo Neanderthalis? Kaj će ti to. Imaš jabuku i grickaj je skupa s košticama. Možda, uz redovito zalijevanje, posereš gotovo rajsko stablo. Priznajem, bilo me je strah. A kako i ne bi. Kraj sebe sam imao šerpu Pasanga, lika koji se predstavljao kao budist i još k tome šerpa, a na desnoj nadlaktici imao je istetoviranog Lenjina, Staljina te srp kojeg je presijecao nedovršeni čekić. Tip se kleo u budizam, hinduizam i taoizam jednakom žestinom kao što je i svakog jutra na hladnom potoku potpuno čaporastim kažiprstom prao svoje iznimno prorijeđene zube. Ponekad bi iskopao povelik komad hrane i spremao ga u platnenu torbu na kojoj je nevješto bila izvezena zvijezda petokraka sa sedam krakova. Pasanga sam sreo u Ulaan Batoru ispred prenoćišta u kojem je već nekoliko dana odsjedao gospodin Hillary i njegova ekipa. Već duže vrijeme pratio sam Novozelanđanina u stopu kao što krokodila prati njegov iznimno krokodilski rep… Nastavit će…se.. |
- 02:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.03.2005., subota
put na čomolungmu
|
(beta verzija prilično duge kratke priče) Gospodina Hillarya upoznao sam jednog ne baš oblačnog dana, 1953, dan prije no što se uputio sa svojim šerpom Tenzingom Norgayom i britanskom ekipom na osvajanje najvećeg vrha, majke oceana i božje matere ovog svijeta, Mt. Everesta. Sasvim normalan tip, ugodan čak. Nije bitno što smo mi raspredali i zbog čega smo se zarakijali iste večeri kad smo se i upoznali, ali Sir Edmund otišao je potajno u rano jutro dok sam ja hrkao s komadom polusirove ribe u ustima. Možete misliti kakva je to pijanka bila kad su oko mene mrtvi pijani ležali jakovi, ili su to bili bikovi, nemam pojma, a moj osobni šerpa Pasang Rita Šerpa zaspao je na gredi koja je poprečno držala zemljanu kolibu, odnosno jedva držala da se sva četiri zida ne raspadnu ko kartonska kutija s Playboy zečicom kao poklonom. Jedva sam ustao, ispljunuo ribu na zemljani pod posipan slamom, ali kad sam shvatio da sam neizdrživo gladan, zahvatio sam je nožnim palcem i prstom do njega, nabacio kao pravi nogometaški junak, uhvatio zubima i snažno prožvakao. Skinuo sam šerpu s njegovog ležaja gađajući ga blatnom cokulom, nakon čega se ovaj pet minuta križao po njihovom i derao na sanskrtu – vjerojatno je, koliko sam naučio procijenjivati domicilno stanovništvo u mjesec dana svojeg boravka u Nepalu, spominjao majku i sestru i ja jako dobro znam čiju (kako on zna da imam sestru, jebem li mu brata i od kuda on zna sanskrt kad je taj jezik izumro prije pun šleper godina, a osim toga on nije učeni Indijac, proklet bio?). - Što se čudiš konju nepalski, magarče himalajski, ustaj, ti najveća pijanico s najviših prostora na Zemlji? Jesam li ti rekao da držiš na oku onog Zelanđanina Hillarya i ako on krene, da me osvijestiš od ove vaše kosooke rakije. Pasang me je s vrlo glupim izrazom lica blijedo promatrao i opet nešto mrmljao na sanskrtu. - Što blejiš mazgo K-dvojska? Ajde, spremaj goveda i opremu i pičimo za Hillaryem, jebo li ga britanska ekipa u dupe. Kad smo krenuli, sunce je strijeljalo svojim, tada još ne UV, zrakama i to okomito na naša masna tjemena. Ja sam se klatio na nepalskom govedu, nepoznate marke, dok je Pasang, prokleti šerpa-zgubidan, nogu pred nogu, hodao ispred mene. Kaj je Nepal i Himalaja? Ništ. Kamenje, tvrda, smrznuta zemlja, ledeni potoci i gdje koji zeleni plato. Brdska pustinja. Kako bih razbio monotoniju putovanja, malo-malo gađao sam Pasanga, nepalskog brkatog tuljana, kamenčićima, dok je on psovao majku onim njihovim pticama koje non-stop nužde na veliko i s velikih visina te im se govno kad stigne do tla smrzne i postane tvrdo kao kamen. Zajebavao sam se vrlo dobro što znači da sam ispunjavao norme zdravog života koje propisuju puno dnevnog smijanja i zabave. Nakon cjelodnevnog tandrkanja po kamenitim puteljcima, stali smo na visini od 3542 metra, pronašli neku zaravan i tamo razapeli svoje alanfordovske šatore. Putem smo nailazili na ostatke i otpatke koje su bacali oni britanski preseratori na čelu s dupeliscem Edmundom. Kaj si ti imitatori planinara misle, da će se Čomolungma sagnuti ko stara baba i prostrti crvenih tepih kako bi ti, netom odprištavjeli paraziti zapiknuli zastavu točno u oko Himalaje? E druškane i suparniče, ne ide to baš tako, kao po loju. Život je borba i svojim sanjkama više kliziš po gnoju no po loju. Opet sam zabrazdio zbog mamurluka. Moja je agresija bila neopravdana i njeno porijeklo bilo je nepoznato. Do dana današnjeg nisam shvatio zašto sam s tako manijakalnim žarom proklinjao Edmunda Hillarya i njegovu ekipu. Možda mi je Pasang, taj nepalski vombat, stavljao čudne gljive u onu njihovu splačinu od rakije, a možda je to samo nasljedna šizofrenija od koje je bolovao moj pradjed, Ilie, Rumunj čiji su se preci dokotrljali s dalekog kavkaskog gorja. ... nastavit će se, a možda i ne ĆE |
- 07:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #
11.03.2005., petak
moderna poezija hrvatska
|
Današnja moderna hrvatska poezija toliko je usrana i peterosmislena i toliko puna nebuloznih rečenica da ću vam i ja na svojem novinarskom blogu koji nema nikakve dodirne točke s novinarstvom prezentirati jedan od svojih, u ovom trenutku izmišljenih, zasranih uradaka. Jebeš poeziju koju razumiju samo kritičari i književni nekidreki koji nalaze veći smisao no što je autor u stanju izraziti se. Meandar riječi Radgona je daleko Tvoji prsti prosipaju sjećanje na utvare u kaminu Prosipaju pa grebu Tvrde esencije u mojem univerzumu Lete strofe manijakalnih brazda i redova Po nebu iskupljenja prema slobodi Uzak je put pun razapetih misli Paučina i žrvanj nesvrstanosti U tami nerazrađena priča. Ulaziš kao glavna uloga vodvilja Obasjana šaljivom pljesni A zatvaraš vrata Hada Bla, bla, bla Trla baba lan Ja sam moderni poeta Jebote Zaratustrina teta ----------------------------------------------------------------------------------- A sada poruka ministarstvu zdravstva u svezi podrazumijevanog doniranja organa: Dobit ćete kurac! |
- 07:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #
10.03.2005., četvrtak
...
|
- Pst! - Tko je? - Ja sam, putnik koji prelazi granice - Što radiš tu? - Putujem po svojoj mašti - To znači da sam ja samo plod tvoje mašte - Na žalost da. U stvari, to možda i nije tako strašno. Stvorio sam savršenu sliku o tebi. - Kako izgledam? - Bujno - Koliko ću živjeti? - Pet minuta - Zašto tako malo? - Toliko traje seks u mojem braku --- samoća nitko neće pričati sa mnom zato jer sam gnom neugledni patuljak na kurcu vrtuljak aaa, NE nisam derpe ružičasti pluton već veličine S mali kurton |
- 07:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
09.03.2005., srijeda
Napola doživljena ljubav u desetak boja
|
(apsolutno, nedvojbeno, 100% istinita priča) Spletom okolnosti upoznao sam Gretu, zvijezdu na nebu bez sjajnih točkica, koja je zaslijepila sav moj svemirski prostor. Nije uopće bitno kako smo se upoznali, kojim sam postupkom privukao to biće, ustvari, i ja se čudim kako došlo do toga unatoč mojoj totalnoj neaktivnosti, osim onih, često nedjelotvornih, čeznutljivih i nenapadnih pogleda. Uglavnom, da ne duljim, u neobaveznom razgovoru ponudio sam joj pomoć u svladavanju razredbenog ispita iz psihologije. Neoprezna laž, ali u nastojanju spajanja sve je dozvoljeno, pa i ovakve teške laži. Ja nisam nikada učio psihologiju, o ljudskom ponašanju znam samo iz vlastita iskustva, koje je bogato, ali na svojstven način i ne bih dao ruku u vatru da se podudara s normalnim psihološkim objašnjenjima. Ona mi je usput, u tom vrlo neobaveznom ćaskanju, odala adresu svoje kuće i ja sam drugi dan, nakon što sam se vratio s posla, krenuo u izvidnicu, isto onako neobavezno, s nekom ne pretjerano velikom nadom da ćemo se sresti. U toj nakani postojao je jedan mali problem, zaboravio sam adresu. Potraga za tajanstvenom osobom trajala je nešto duže od nekoliko minuta i ja sam se, s nekim široko tumačenim predosjećajem, vezanim uz providnost i čudne putove božje, vraćao kući: "Mislim na Gretu, njen osmijeh, naočale, na njenu poluotkrivenu sliku. Mislim na Gretu. Pozvala me k sebi da pogledam njene prekrasne male labradore. Prolazim pokraj šarenih kuća, upirem pogled u dvorišta, u tminu haustora, u pojave koje izlaze iz parkiranih automobila, ali Gretu ne prepoznajem. Moje je pamćenje vrlo nezainteresirano za tako važan podatak kao što je adresa osobe koju bih htio upoznati do srži. Vraćam se kući i prati me osjećaj polurazočaranosti i neizbježnosti kraha kao rezultata loše karme koja me prati kroz život. Tako najvjerojatnije mora biti, barem u ovom slučaju. Pogledom pratim okretaj pedala. Što mi to znači? Baš ništa. Jedna vrst samohipnoze kruženjem jedne točke. Ne znam što bih trebao očekivati od toga. Povremeno podižem pogled. Sreća, intuicija ili iskrivljeni prst sudbine? GRETA. Okrećem veselo bicikl, a u ušima se loži zimska vatra. Upravo je bila kod mene (ja sam njoj također dao adresu, što sam totalno smetnuo s uma). Kako to miluje moje endodermne stanice i ono što se nalazi iza njih. Najviše srce. To je vrlo jak osjećaj. Ljudi moji, pa ja sam usamljen. Slamka spasa? Ne deblo. Ha, ha, ha… ovaj, pa i nije smiješno. Slušamo glazbu. Gretina se pojava čas otkriva čas pokriva. Balansiram između suviše otvorenog razgovora i neformalnog. Bojim se previše ulaziti u dubinu. Ljude odbija dubina, kao neki tamni ambis iz kojeg dopiru nikad doživljeni zvukovi. Dočaravanje žica koje se u ljudima ponekad, prečesto ponekad, ne smiju dirati. Ipak ja ih diram. Ispitujem granice duhovnog prodiranja. Ona prihvaća moje duhovno isprobavanje. Ponekad se zamisli, a zatim se odjednom nasmije i njen prodorni osmijeh mijenja strukturu moje pećine. Voli iste stvari, manje-više. Sutradan mi donosi budilicu. Koja neprijetvorna i vrlo ohrabrujuća gesta. Pravim requiem party. Malo Schopena, zrnce Mahlera i potez Albinonia. Morbidan način barenja. Ali pretpostavljam da shvaća da odudaram od standarda. Promatram je bez skrivanja. Ispitujem njenu reakciju. Leži i šuti. Kaže da je umorna. I ja ležim. Analiziram i raščlanjujem. Nastojim posložiti dojmove u neku iole vezanu cjelinu… Odlazimo u šetnju. Greta, Zoe i ja . Uz rijeku. Zoe veselo njuška okolo, mašući svojim radarom. Malo je oronula, zbog štenaca i štenjenja. Prihvatila me kao nekog tko nema ništa protiv pasa. Ne suviše prisno, tek kao naviku… Šećemo uz rijeku, bez Zoe. Greta lagano, ali samouvjereno korača ispred mene, ponekad zastane. Pričam. Pokušam održavati neku razinu duhovitosti. Dajem sve od sebe. Ona se iskreno smije ili se uopće ne smije. Nema sivog. Djeluje previše sigurna u sebe. Zamka. Ponekad mi se čini da se maskira. Sjedimo na obali, Greta, ja i mnoštvo ptica i kukaca. U želucu se događaju sukobi. Netko nekog svrgava s trona, a ovaj se, nakon nekog vremena ponovno vrača uz veliku pompu i krvavu osvetu. Korupcije, erupcije, mitinzi, krunidbe, kraljevanja, ratovi, burenevremenabujice. Mogućnosti vezivanja. Koliko razgovornog cementa, vodenih emocija i šljunčanog izgleda je potrebno da se napravi ovaj zid? U kojem je smjeru krenula izgradnja: prisnost ili kraj? Mračan ili olakšavajući završetak? Greta poznaje zanimljive ljude. Taktiziram. Bol u želucu sprečava me da se izrazim na pravilan način… Njena je soba puna cjevastih zvona. Onih koja melankolično odzvanjaju. Smiruju. Pokazuje mi kutiju punu četverolisnih djetelina. Duboko spiritualna osoba. Neizvjesnost titra svugdje u zraku. Njen rok trajanja je nepoznat. Ispijam pivo povelikim gutljajima što mi smanjuje koncentraciju, prisebnost. Listam stranice stare enciklopedije iz djetinjstva. Sjećam se svake ilustracije… Ležimo na spojenim madracima. Svaki trenutak vrišti "SADA!". Svaki trenutak nakon potmulo ušutkava vrisak. Pitanje: da li odlazi razočarana? Subjektivno viđenje: DA. Objektivno: nemoguće je utvrditi. Da li se bori ostatak svijeta? Možda sam samo ja kažnjen borbom. Ne povlačim obarač jer je zakočen. Uvijek je zakočen. Možda je zalijepljen, ili čak zavaren. Zakovice su zakovale ruke, tijelo, onaj osmijeh pun želje za intimom, samo misli odzvanjaju eksplozijama… Gledam kroz prozor. Ljudi. Isti – gomila, mnoštvo – stranci. Gledam kroz njih. Nije primila poruku. Nije htjela doći… Stoji u holu željezničkog kolodvora i osmijehom me doslovno rasterećuje. Na leđima leprša ruksak od pedeset dekagrama, a u ruci prazna torba. Neka se tramvaj ne ljuti što će ulicom drndati usamljen. Tramvaj, pa-pa… Ona dolazi. Nosi malog psa sa sobom. Poklanja ga. Provjerava ljude. Želi sigurnost i želi ljubav. Za psa… Stojimo na mostu koji lagano podrhtava. Noć je. Mjesec je crven. Rijeka mirno teče noseći oblake pijeska. Pričamo. Greta je poput plahe životinjice nemirna. Približava se i udaljava. Da li očekuje moj teatralni nastup, točku klauna ili monolog strastvenog ljubavnika? Nemam pojma i ne shvaćam. Ne prepoznajem trenutak. Odluka je u drugoj galaksiji, u prostoru koji ne mogu ni izmaštati. Hodamo uz obalu. Zastaje. Ja hodam dalje. Ipak kasnim svjetlosnu godinu. Pita me da li pričam ljudima ono što bi htjeli čuti. Opravdavam se, izmišljam odgovor, izbjegavam direktnost i točnost, dakle, da i ne. Sjedimo u autu. Ne izlazim. Pogledom tražim taj neizbježni trenutak. Između nas je neprozirna zavjesa. Dolazim iz vanjskog vidno uznemiren. Moljci oko lustera to primjećuju i odlaze u skrivene prostore. Svjetski je rat odavno započeo. U meni se gužvaju horde upitnika, a ispred svakog stoji moćno i silno pitanje. Privlačnost, neosviještenost, akcija. Težak je korak usred gomile dvojbi... Greta je zvala na mobitel. Sada se ne javlja. Zvoni mobitel. Njoj je dosadno. Nakon posla dolazi do mene. Na kratko. Da li je to dovoljno? Jest. Neophodno. Ljekoviti susret za tjeskobu… Izašli smo van i zabavljali se. Smijali se glupostima, pomalo skakutali i ispijali pivo. Vozi me kući. Promatrano sa strane, kao da smo u čvrstoj vezi. Sve upućuje na to. Svaki dan se vidimo. Pričamo kao zaljubljeni (izuzev tepanja i nekih intimnih riječi). Pričamo kao ljudi koji se znaju i razumiju do u srž. I naši su osmijesi poput zaljubljenih, blagi i strastveni. Ali, uzalud, nismo zajedno. Ni jednom se nismo dotakli, čak niti slučajno. Žudim za dodirom… Njena gromovna izjava kako će cijeli život ostati sama razrezala je moje srce na četvrtine. Znam što znače te riječi, opravdanje za napuštanje. Nonsens i notorna glupost, još gora od onog da ćemo ostati prijatelji. Boji se prekida. Boji se istih osoba koje je sretala u životu, onih koje su je povrijedile. Baš kao i ja . Da li joj ja sličim na jednu od njih? Pretpostavljam. Znači borba će biti žestoka… Danas radi popodne. Užasno je boli želudac. Možda zbog istih razloga. Kaže da je rastura. Šaljem joj poruku. Nešto ćemo izmisliti da bol nestane. Terapija smijehom. Shvatio sam da mi to uspijeva. Istog trena bi doletjela, ali ne može. Posao… Pita me da li se prečesto viđamo. Pretpostavljam na što cilja. I ona se bori sa sobom, baš kao i ja. I u njoj odjekuju plotuni i detonacije. Ali, čini mi se jača u nastojanju da se othrva zovu prisnosti. Jača od mene. Ja ne želim biti jak. Prepuštam se emotivnom nagonu. Opasna zamka za duševno zdravlje. Nova, potencijalna eksplozija misli. Pitam se, ako je toliko jaka da će se othrvati mojim nevidljivim emotivnim napadima, što mi je činiti. Odustati? Kulirati? Postupno se otuđiti? Poznajem sve ljubavne zamke, ali da li sam spreman primijeniti poučeno, da li sam razum stavio ispred emocija. Bit će vrlo teško. Krvava bitka bez izvjesnosti… Donosi mi ručak. Tjestenina i povrće. Osjećam bujicu osjećaja. Sreća se zove to stanje. Može i radost. Ukusno je. Greta ne jede meso, u stvari, jede ga vrlo rijetko. Stavljam još jedan plus u svoju bilježnicu. Masira me. Ima čvrste ruke i ja uživam. Topim se i predem, opušten do vegetiranja. Nehotice joj dodirujem noge. Žudim za tim dodirom. Drži mi lijevi dlan na leđima, kao da prenosi svoju energiju u moje tijelo. Vidim njen lik u odsjaju stakla televizora. Žmiri. Drugu ruku drži na čelu. Ili prenosi energiju ili razmišlja. Muče je dvojbe. Govori mi kako je neki dan rekla nešto što uopće ne misli. Vjerojatno cilja na onu izjavu o samoći. Čini mi se da se boji da ne posustanem… Nekako sam trunku hladniji prema njoj. Danas se uopće ne trudim. Ne zabavljam je. Nemam volje i ne znam kako bih opisao tu fazu. Možda kao trenutnu. A da li je samo trenutna? Silazna, vodoravna ili uzlazna? Mislim da je krajnje vrijeme da se nešto dogodi, nešto konkretno. Morat ću nastupiti bez okolišanja. Ili da još pričekam? Borba. Bitka. Pokolj razuma i subjektivnosti… Zoe je svaki čas ulazila u vodu i izlazila van. Sparno prijepodne. Sjedimo na prostirki i uživamo. Sve je idilično osim travnatog tla s milijunima krpelja. Priroda je prilično netaknuta i divlja. Greta se brine o Zoi kao o djetetu. Ja joj pomažem skidati krpelje sa psa. Volim pametne pse… Gledamo film. Umoran sam i uspavan. Pruža mi dlan. Želi da ga masiram. Uzimam njenu ruku. Osjećaj je tup. Kao da se gubi u umoru i bezvoljnosti. Pratim je kući. Svaki put kada razgovaramo osjećam da želi reći da već jednom napravim taj prvi korak. A meni se danas apsolutno ništa ne započinje. Umor ili dvojba, vidjet ću slijedeći put… Od silne razdraganosti i radosti izlanuo sam takvu glupost da se je uvrijedila. Odlazi demonstrativno, pozdravljajući me kratko i ljutito. Šaljem joj poruke isprike. Zaista nepotrebna uvreda, a i šala, realno gledajući, i nije bila baš na mojem nivou. Zaista vrijeđajuća. Bio je to automatizam i nepromišljenost. Tražim je. Otišla je sa Zoe do rijeke. Ne ljuti se, ali mi govori da će mi duplo vratiti. Ne vjerujem. Moram biti pažljiviji. Obuzdavati svoj nagon za šalu i sprdnju. Ali te šale nisu zbog pakosti, već zbog razdraganosti. Ponekad su neslane. Grube. Međutim, neću da me zbog te zgode peče savjest. Tako će biti lakše. Izjedanje samog sebe iznutra ne vodi nigdje. Optimizam je najvažniji. On je čvrst temelj sadašnje i buduće radosti… Moji su osjećaji pozitivni i negativni intervali. Valovi koji putuju od vrha do dna i nazad. Ne znam što se nalazi ispod pokrova neodlučnosti: razočaranje, strah ili neki drugi osjećaj. Ne mogu zaroniti u svoju neizvjesnost. Pada kiša. Noć je. Odustajem od svega." Ostali smo znanci, a možda i prijatelji. Ni jedno ni drugo. Nismo se više nikada sreli. |
- 08:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
08.03.2005., utorak
kaj čovek stvarno vmira ili kaj?
|
"Svaki čovjek zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on" F.Nietzsche K sebi dojti nesem mogel Z glavom sem lupal Vajglina zlupal Pilaka vu vuva rival Konja z rđavemi čavli potkival Nokte pukal Z klučom za seno Z zmazanem hanđarom Prerezal si veno Kaj bi skužil jedno I imal mačka vu vreči Kaj je Niče s tem Pametno štel reči I onda V jednom času Prebil sem na masu Presvletel kak dupler Zaroškantal kak z rikverca v ler Na varburgu karavanu Kak pekleni jogenj sem svetlel Kak z benzinom polejani detel Kak stara Ignacova klet Dok je popil vina vedri pet Skužil sem i oblejal me je zdeni znoj Zdeneši nek smrti poj Da Niče je reči štel Dok vmerneš vkočen kak žrd Dok ti je palasak sivi i trd Da ne peš nit v pekel nit v raj Da tebi takvom kakov jesi Došel je zanavek kraj Pak sem onda okretal se na riti Kak da gliste vunje imam To tak nemre biti! Za kojega vraga na vuzem se napijem Za kojo vražjo mater v cirkvi se mijem Za kojega čemera deci velim v lice Ak ne bodo dobra da dojdo coprnice I zakaj na vulice moja bena Bara Dogo čeka popa i Štefa zvonara Zakaj nofce v škablin kak bogat namečem Zakaj li se križam, krunico premečem Ma znate kaj Nek Niče pripoveda i filozofera Nek on mak na konec z jezikom potera Ja sem kak i Drele Jenput videl sveca Bila je to moja Od bake strine teca |
- 07:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #
07.03.2005., ponedjeljak
DNEVNI FAKTI I
|
Prva činjenica ili fakt koju sam neki dan saznao je da ljudski mozak pamti tako kako pamti, a u mojem slučaju, vrlo malo, iz tog razloga što kad bi pamtio sve što vidi došlo bi do zasićenja moždane memorije (kao i one u računala) i više ništa ne bi stalo u njega, osim ako bi izbrisali neke podatke iz pamćenja. Eto vidiš vraga kako stoji iza ugla i zna kako te spriječiti da zapamtiš, čak i one osnovne stvari i događaje. Druga činjenica je vezana uz postanak svemira. Stephen Hawking je tip, fizikalne struke, invalid do jaja, ali jedan od najgenijalnijih umova koji trenutno udišu ovozemaljski zrak. Svemir se širi, a bio je jedna točkica beskonačne gustoće i energije. I onda je negdje puklo. Vrijeme je nepostojana veličina. On kaže da vrijeme ima početak i kraj. Uzjebo mi maštu. Još tvrdi da se ne može odrediti položaj nekih čestica (ne mogu se sjetiti kojih), odnosno, može se odrediti položaj, ali ne brzina, i obratno. Hm. Da, i zaboravih spomenuti da je svijetlost koju vidimo ovim našim očima istovremeno i elektromagnetski val i čestica. Sve što postoji u ovom univerzumu je skup ili nakupina valova. Gib, gib, dol, gor…pras i fljas, valovi. A zašto je nebo noću tamno, a puno je zvijezda na njemu? One i svijetle čak. Da je svemir statičan i ovakav kakav je sada, da je postojao odvajkada, ugrijao bi se, a na Zemlji bi non-stop bio dan sve dok god bi ona postojala, odnosno dok se ne bi od vrućine rastopila kao maslac na vatri. Dakle tama je gore zbog toga jer nas to obasjava tmina davnih milijarda godina, davnih početaka svemira, a neke zvijezde nikada nećemo vidjeti jer se galaktike udaljavaju od nas, kao i mi od njih. A ima ih stvarno pun kurac, ovaj, pun prostor. Ma jebo zvijezde. Od same pomisli koliko ih ima ode ja u vinograd. Kasnije ću se vratiti u bogatstvo udaljenih galaksija. Treća činjenica je da prokleti program za prženje cd-a ne može snimiti datoteke čija imena imaju veliki broj znakova u nazivu. To je sve za danas koliko sam se sjetio, odnosno koliko sam trenutno uložio truda da iz slabog pamćenja izvučem neke fakte važne za moj život, a bogami i za život cijelog univerzuma, ako on uopće percipira činjenice na način kao što ih ja percipiram. U Zambiji još voze vlakovi na paru. Da li je to dobro za njih, koje su prednosti, kako stoje s gorivom, kakve su ozonske rupe iznad njihovih glava, koja je širina njihovih pruga? Svaki dan saznati važnu informaciju i dodati par (ne)suvislih komentara, to je cilj dnevnih fakata. |
- 07:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #
04.03.2005., petak
dojava
|
pobjednica Dore 2005: Žak Houdek i "Nepožderiva" |
- 21:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
03.03.2005., četvrtak
Kunu nemaš a fukati možeš
|
Rekla mi je cinično, skoro da mi nije pljunula u obraz. Bio sam posramljen. «Marš» , izgubio sam strpljenje, «Marš u pičku materinu», dodao sam i prilošku oznaku mjesta. Sjedili smo jedno nasuprot drugom. Na sebi je imala nove traperice, razvratni topić i prilično prljavu pernatu jaknu. Imala je velike tamnopute grudi. Da, htio sam je tu negdje, u nekom grmu, prostoriji, bilo gdje. Htio sam je s guza. Nije mi smetalo što je prljava i što ima još prljaviju jezičinu. U glavu mi je ušao veliki jebozovni crv. Prljavi seks s prljavom ženom. Nije više gledala u mene, nego je nastavila žicati prolaznike. Buljio sam u nju kao što žaba bulji mimo muhe. Nije više obraćala pažnju. Niti će ikada više. Ustao sam, obuo svoje raspadnute cokule i silovito nategnuo posljednjeg «Ribara». Razbio sam joj flašu o glavu. Dok se krv cijedila niz raščupanu crnu kosu, čvrsto sam je uhvatio za sise. Da, nemam kunu, ali fukati mogu! |
- 18:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
02.03.2005., srijeda
intervju-ujvretni
|
Donosimo intervju s vonabi piscem dr. Sismirom Brad... i tako dalje i tako dalje Kakvi su ti planovi i strategija osvajanja čitalačke publike? Nemam pojma. Nisam točno odredio što i o čemu ću pisati. Svakog dana na pamet mi padaju različite ideje. Imam zaista bujnu maštu. Međutim, nemam samokontrolu. Izgubim se u šumi misli i riječi i više ne znam što sam htio reći. Uvod mi je jača strana. Ali i jedina. Pisanje je kocka. Sastoji se od dvanaest bridova. Ja sam nacrtao samo jedan. Znam značenje još par njih, a ostale bih trebao otkriti kroz pisanje. Da li osjećaš strah od godina? Mislim znameniti su pisci u tvojim godinama iza sebe imali pregršt djela, a ti još nemaš ni zbirku poezije. Što o tome misliš? Često se zapitam da li su dobri samo oni pisci koji u životu stvaraju (i budu popularni) od pubertetske dobi pa sve do duboke starosti, ako ih život kakav žive prerano ne pokosi. Zaista hoću postati pisac, ali kad će se to ostvariti, bojim se, pod stare dane. Ipak mislim da imam vremena i da imam prednost nad nekim piscima, a to je lucidnost i dječja mašta. Iako su stvari koje opisujem prilično jednostavne i plitke, žar i dubina kojima ih obdarujem nadopunjuje njihovu jednostavnost. Mogu iz običnog kamena napraviti prekrasnu priču, izmisliti njegov nastanak, bitak, ulogu u prošlosti. Prednost je što mogu lagati. Nisam opterećen znanjem i ne dovodim u pitanje istinitost svojih tvrdnji kad je sve što pišem izmišljotina. Na primjer, ako uzmem taj kamen i stavim ga na dlan. Što će se dogoditi tog trena? Kamen će stajati na mjestu, a ja ću se vrtjeti oko njega, sve brže i brže, nastat će vrtlog. Vidjet ćemo samo brzinu, a u sredini će postojano stajati kamen. Dakle to je početak velike priče o bijelom kamenu. Odjednom će brzina kao vrtlog nestati i ostat će kamen. Sam u prostoru. Lebdjet će. U stvari stajat će, a okolo će biti praznina veća od svemira. Taj će kamen tako stajati milenijima, a onda će jednog dana, u stvari u jednom trenutku, jer zemaljsko računanje vremena više nema veze s kamenom i prostorom oko njega, u jednom će trenutku dogoditi se nešto što će pokrenuti prostor, zavrtjeti ga kao početni vrtlog i nazad vratiti moje tijelo i dlan na kojem kamen leži u položaj iz kojeg smo krenuli. Tako će nastati prošlost jednog svijeta. Moje je samo da tu prošlost nadopunim događajima, stvarima i vremenom i da je povežem u jedan tijek. Bojiš li se putovati u taj svijet, odnosno imaš li snage opisati ga tako da bude jedan novi svijet, još ne viđen i još ne zamišljen? Svakako da se bojim. Putovati u takav svijet je teško. Potrebno je izgubiti vezu sa stvarnim svijetom, isključiti okruženje, ovozemaljske stvari i činjenice, potpuno se očistiti od utjecaja okoline, ljudi, predrasuda, iskustva i vjere i tako ogoljen dozvoliti mozgu da stvara nešto sasvim novo. Utjecaji i iskustvo su velika zamka za stvaranje novog svijeta. Sve što napišeš već je viđeno i pročitano. Pisanje pisca koji nosi naslage ovog svijeta samo je podsvjesno izbacivanje na površinu onog što se kroz život kolektira. Različitost je samo u interpretaciji. Kad bi iz mozga izbacili sve stečeno iskustvo i saznanja, odnosno ogolili misli do onih esencijalni pojmova kao što su govor usmjeren na fiziološke potrebe, potpuno usredotočena, usmjerena misao i prirodni instinkt, dobili bi gnojivo kojim bi zagnojili potpunu novosvjetsku, nikad prije viđenu književnu i misaonu biljku iz koje bi izrasli plodovi potpuno novih vizija i književnih struktura. Nešto slično razmišljanju jednog potpunog luđaka, kojem je mogućnost da će ikad biti normalan svedena na minimum, ali s čvrstom niti povezanom u cjelinu. Ima svoju svrhu i oblik. Može čak i oscilirati od zbrkanog i neskladnog pa sve do omeđenog i obujmljenog u pravilne oblike ili tijela. Dakle, različitim putovima, možda čak i isprepletenim, a možda toliko odvojenim da pomislimo da se priča kreče u tisuće pravaca i da se nikad neće spojiti u jednu točku – kraj – ali ipak se na kraju spoji u tu točku. Mogao bih to nazvati sferoidnom fabulom koja se sastoji od tisuću meridijana i paralela, ali nimalo sličnih onima na globusu. Svaka paralela u svakom trenutku može postati meridijan i obratno. Čak se može vratiti u polaznu točku i ponovno krenuti prema drugom polu kugle. Svaka je ta krivulja jedna priča, odnosno jedan događaj unutar djela bez kojeg bi u samom djelu zjapila praznina. Možda to ne bi bila velika praznina, čak možda ne bi bila ni značajna pored jakih i čvrstih meridijana i paralela, ali ipak bez nje je djelo nepotpuno. Mislim, sve to stoji ukoliko mislimo na savršeno djelo. Vratimo se malo kamenu. Da li uzimaš u obzir tu mogućnost da ti on, uslijed umora, nedostatka entuzijazma, volje ili neke pesimistične faze, jednostavno isklizne iz ruke i padne u bezdan koji si prije pada stvarao? Da li ćeš nakon toga tražiti novi kamen na putu ili ćeš čeznuti za starim i pokušati ga pronaći? To je pitanje vremena, odnosno pitanje sazrijevanja. Ukoliko čovjek nije na čistu sa svrhom svojeg djelovanja i ukoliko još ne zna koji put izabrati, onda mu gubitak tog kamena teško pada i pokušat će ga pronaći, ali neće uspjeti , jer vrijeme baca neprobojne slojeve na esencijalne stvari (u ovom slučaju taj kamen) i sve što pronađe biti će samo slično njemu, neka kvazi projekcija ali ne i sam kamen. Dakle, treba ustrajati u prvotnoj ideji, bez obzira na okolnosti i izgurati stvar do kraja. U protivnom treba pronaći novi kamen i držati ga na dlanu sve dok se ne pojavi onaj isti početni vrtlog, odnosno sve dok se tijek priče o njemu ne spoji u jedinstvenu točku na kraju drugog pola – kraj. Misliš li da je ovo što pričaš nebuloza i glupost i da nema smisla tako olako trošiti vrijeme na nešto što u početku miriše na propast? Ne mislim. Kvalitetna misao se razvija kroz razmišljanje. Možda je na početku konfuzna i besmislena, ali kako se nižu redovi misli tako se dolazi i do novih ideja i spoznaja. Evo, ovo sad već ima neku dubinu i smisao. Ulazim dublje u problem svojeg stvaralaštva i razotkrivam skrivene misli. U moru rečenica koje u trenutku nešto znače, a kasnije možda ništa, ipak će se iskristalizirati par dobrih i kvalitetnih redaka iz kojih će ljudi moći izvući značenje. Treba neprestano zapisivati svoja razmišljanja, uči u kontinuitet, zagrijati mozak do maksimuma i onda će iz njega izlaziti neki nevjerojatni zaključci. Treba postignuti polusvijesno stanje, naprosto postignuti misaone halucinacije (ne mislim na vizuelne) jer smatram da podsvijest sadrži gomilu nevjerojatnih misli i zaključaka do kojih možeš doći samo neprestanim, potpuno koncentriranim njihovim izbacivanjem. Baš kao što sada radim. Kada sam počeo večeras pisati ni na kraj pameti mi nije bilo da ću ovo napisati. Mislio sam napisati satiričnu priču o dvojici šarlatana, a sada pišem o misaonom sastavu svoje podsvijesti. I to je sve što si htio reći? Apsolutno. Pa ti me zajebavaš. Naravno. |
- 15:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #
01.03.2005., utorak
Ljubav
|
Našao sam se u ovoj kupaonici, bez ikakvog cilja i namjere. Sjeo sam u kadu i doputovao. Avanturistički duh pustolova na kratke udaljenosti. Probijam se kroz gužvu bidea i lavaboa koji nestrpljivo iščekuju svoje tuš kade. Nepoznati emajlirani predmeti, otuđeni od svojih sanitarnih čvorova. Krenem prema vratima i odjednom osjetim lagana gibanja u probavnom traktu. Sjedam na talijanske pločice i čekam. Promatram fuge kako neravnomjerno sučeljavaju keramičke površine. Rad na brzinu. Pravi fuš. Nekad su bile nevino bijele, a sada se na hrapavu površinu uhvatila zelenkasto-siva patina prljavštine i pljesni. Odjednom u crijevima zasvira peristaltički vojni orkestar . Pregrupira snage i tjera ih prema izlazu. Dolazi vrijeme "serskih" ratova. Napokon akcija. Pažnju mi zaokupe toaletna klepetala, školjke sa šarenim vodokotlićima. Besposleno sjede na svojim postoljima i izmjenjuju besmislene šumove. Kakofonija klokotanja. Njihovi vodeni mlazovi ne govore ništa. Monotono prskaju debelo naneseni emajl ispod kojeg se nalazi samo noću viđena keramika. Iznutra su loše ispečene, nekvalitetne, s malom količinom prave glinene mase. Zato i nanose tako debeli sloj blještavog pokrova. Naivno očekuju da će na njih sjesti idealan seronja ili barem onaj koji posjeduje najfiniji toaletni papir. Njihova definicija idealnog seronje tip je koji na površini ne ostavlja puno tragova. Onaj koji se isere na brzinu, čvrsto, u jednom komadu. Seronja za jedno sranje. One ne žele da ih gnjavi, da sjedi na njima cijeli život i u malim ravnomjernim količinama ispušta svoj teret. Takvo ih sranje iscrpljuje. One žele avanturu. Prilazim školjci boje maslina i pokušavam sjesti. Ona bezobrazno zatvara poklopac. Nisam njen tip. Širim seosku vibru. "Seljačina", pomisli i okreće se svojoj prijateljici, svježe obojanoj školjci te joj ispusti par nadmenih isplaka o dosadnim i napornim tipovima. Prijateljica me prezrivo gleda. Osjećam kako mi njeno gnušanje usporava peristaltiku. Odustajem i prilazim drugoj školjci. Njezin je poklopac čvrsto zatvoren. Tip školjke koji zna što hoće. Na sebe ne pušta svakoga. Samo one s debelim troslojnim papirom. Znam da ću popušiti odmah u početku, ali isplati se. Njezina glatka površina uzbuđuje me toliko da mi nuždenje stvara veliki problem. Osjećam teški pritisak na čmar. Jedva se obuzdavam. Prilazim s čvrstom namjerom, na način "Sjedi il' šetaj", bez dvoumljenja i smetenosti. Pokušavam silovito odignuti poklopac. Bez rezultata. Čvrsto stišče drveni pokrov i ljutito me promatra svojim izazovnim otiskom renomiranog proizvođača. Slomila je moju odlučnost. Smeđe se vraća nazad u debelo crijevo. Moj najveći izazov – školjka koja zna što hoće – postao je potpuni fijasko. Odustajem od daljnjih napora i ponovno sjedam na hladne podne pločice. U meni kruži govno bezizlaznosti. Osjećaj napuštenosti i neumitne samoće. Čak je i čmar pesimistički opustio svoje mišiće. Kako je težak taj teret koji nosim u sebi, kako je teško naći svoju školjku u ovo doba keramičke feminizacije i zahodskog liberalizma. Izvadim frulu i sviram neku iritantnu melodiju. Valovi crijeva gibaju se u ritmu. O bože, pa ja se moram posrati. Ne mogu više čekati ni trena. Ovaj pritisak postaje neizdržljiv. Najednom ugledam nju, jednostavnu bijelu školjku s poklopcem prekrivenim uzorkom šarenih cvjetova. Klokot njena vodokotlića širi se kroz toaletni eter poput božanstvene rapsodije. Ta neobično primamljiva i laksativna melodija u meni stvara ponovno rođenu želju da joj priđem i lagano, s puno osjećaja, sjednem na nju. Iz džepa vadim "Bref duo aktiv" i zataknem ga s njegove vanjske strane. Iz drugog džepa izvadim tajne rezerve troslojnog, mekog papira, najbolje kvalitete, i onako nemarno, do pola, ubacim ga nazad da se vidi i troslojnost i kvaliteta. Ona neprimjetno baca pogled prema mojoj pojavi i nastavi klokotati svojim predivnim klokotom. Polagano svlačim hlače manirom najkulturnijeg seronje u svemiru. Njeno klokotanje ne mijenja ni ritam ni glasnoću – poput mirne rijeke koja se gotovo neprimjetno kreće. Ali to je varka. Rijeka je sila. Snaga koju je teško obuzdati. Poput peristaltike koja me, blaženom školjkom izazvana, tjera da se olakšam. Ona želi da se polagano, dugo i nježno, iskrcam. Da ostavim što manje tragova, ali da ih ipak ostavim. Želi da su ti tragovi ravnomjerni, pravilni, paralelni. Želi da je smeđe čvrsto ali ne i pretvrdo. Sve joj to mogu pružiti. I hoću. Oprezno skidam gaće spuštajući ih do poda. Njeno je postolje blistavo i potpuno čisto. Polako, oprezno, s najvećom pažnjom, sjedam na nju. Osjećam kako zrači nekom onostranom blagošću. Rajskom hladnoćom. Kroz tijelo mi prolaze sladostrasni trnci. Lagano, poput perca, poput djeteta koje se rađa, govno kreće prema izlazu. Prema sjedinjenju s vanzemaljskom čistoćom bijelog emajla… …sprllllfffff, sprljjlfljjjjjrfffffr, bloarrrggghjhhhh, spprljjlj-ff, sprljjjjj. Izletjelo je kao bujica, kao neman, kao poplava koja amo-tamo baca Noinu arku. Bio je to podmukli, zao, vražjeg postanka, proljev. Sve sam upropastio. Uništio sam idilu i savršenost trenutka do neprepoznatljivih pojmova. Nevinost rajske keramike poprskao sam najsmrdljivijim, najodvratnijim proljevom kojeg je ljudsko dupe ikada posralo. Ubio sam ljubav da se više nikada ne pojavi na ovom svijetu. Ja sam uistinu seljačina. Ja sam uistinu divljak. Odlazim ne obrisavši dupe, ne pustivši vodu, u osamu svojeg bivanja. Prokleti seronja osuđen na sranje u poljskom WC-u. |
- 15:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
