29.04.2005., petak
voodoo susjedi
|
Kak ja kao običan građan i seljak republike Hrvatske gledam na ulazak iste u Europsku uniju? Kroz pare, normalno. Za kulturu me b. k. jer im toga fali kao i nama, a možda i još više. Za međuljudske odnose još više, jer ako je netko otuđen onda su to zapadnjaci. U stvari, tu smo ih već pomalo sustigli. Sve je manje kavica kod susjeda, druženja, zajebancije, od susjedskih odnosa preživjela je samo krkačina sa susjedama. U svojoj zgradi ne kontaktiram ni s jednim susjedom jer se odnose prema mladim podstanarima kao prema nečem okuženom i zlom i jedini dodir s njima je kad ubiru pare za vodu, a i onda je taj kontakt nužno zlo: pozvone jedanput, odmaknu se tri metra i zauzimaju obrambeni stav. Ako nemaš pare, prijeti ti vudu mađijanje i ubrzo sjediš po par sati na školjci mučeći se s dizenterijskim proljevom. Ako pak povisiš ton u veselom druženju s društvom, prijeti ti policija. Ne daj bože da ti nešto hitno zatreba, neće ti uopće otvoriti vrata, a kad razočaran odeš, izvadit će iz ormara tvoju lutku i probosti je iglom za štrikanje. I opet si pokupio vrlo tekući proljev i manijakalno štucanje. Toliko o susjedima i otuđenosti. Dragi netko koji vodiš administraciju i brigu o budućim putovima Hrvatske, ne bih ja u EU jer ako su sada tako skupi stanovi da me puca velika depresija i gust periodični proljev, kako ću tek onda kupiti stan? |
- 16:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #
27.04.2005., srijeda
nje-nje
|
Moj traktor ima dimnjak, a ti nemaš. |
- 19:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #
25.04.2005., ponedjeljak
instalacija
|
Prije par godina jedna je moja frendica, student likovne akademije u Zagrebu, imala svoju prvu izložbu skulptura i instalacija povodom dana zaštitnika našeg sela. Kako bih sudjelovao u ovom, za naše mjesto, velikom događaju, pridružio sam se tisućama žitelja željnih kulturnih zbivanja i otišao pogledati što nam naša veleumjetnica nudi. Specijalno za ovu prigodu izložbeni je prostor bila učionica stare škole, iz razdoblja Marije Terezije ili njene ćorave babe, ispred koje se nalazio pozamašan broj pijanih i veselih ljudi i jedan turski putujući cirkus. Nakon teške i iscrpne borbe s mještanima oko ulaska na malena vrata, uletio sam sumanut u hodnik ovisan o rijetkim likovnim i inim izložbama, dakle kulturno lud. Napravio sam par koraka i okamenjen poput Hermesa stao. U kutu su bila naslagana tri panja, jedan na drugi, krivocrtno. Oprezno se približim toj nakupini drva i stanem pažljivo promatrati. Nigdje ne piše što je to, mislim, znam da su to hrastovi panjevi, ali što predstavljaju, boga im poljubim? Kružim oko skulpture, zavirujem u najtamnije pore kore drveta, češkam se po glavi, češkam se po dupetu. Kulturni crv mi ne daje mira. Što je to, jebem li mu Michelangela i Meštrovića zajedno. Rekoh sebi, ajde da potražim frendicu-likovnjaču da mi razjasni, odnosno da ne popizdim od znatiželje i prije vremena se napijem ( vani pun k. šatora, pevaljke, odojci). Uletim u glavni izložbeni prostor i ugledam one naše vrhseoske čelnike kako poput lešinara okružuju našu buduću kulturnu diku. Moram napomenuti da joj je stari također jedan od uglednijih seljačina (selo – seljačine, grad – građani). I što sad? Da se probijam preko debele prasadi. Ništa, vratim se zagonetnoj skulpturi i nastavim grickati nokte. U kurac i kultura i skulptura i moderna umjetnost. Je li to projekcija čovjeka u vrtlogu starenja, je li to nevidljivi teret sadašnjosti nad homo sapiensom prošlosti, je li to… što li je to, vrag mu je mater stvoril? Odjednom, iznebuha, uleti majstor Štef, podigne dva panja i iznese ih van. Koji kurac?! Potrčim za njim, no on nestade. Uzeo Štef dvije trećine skulpture i propao u zemlju. Okrećem se oko osi, bacam očna kladiva uokolo, baš kao što zimbabvejske kladivašice to rade s pravim kuglama. Nema Štefa, nema skulpture, nema kulture. I sad nastupa bjesnilo. Jebem ti selo, jebem ti umjetnost, jebem ti modernu umjetnost, jebem ti meandre, kubizam, pop-art, pizdarije, drkarije, svinjarije. Da se smirim sjednem pod prvi šator i naručim veliku kriglu piva. Čekajući pivo, motrim ljude oko sebe. Vesela pijana bagra. Odjednom skočim kao gromom opižđen. Štef. Stoji pokraj rotirajućeg odojka nabijenog na kolac i pijucka olimpijski gemišt. «Jebem ti sunce da ti jebem, Štef, kaj si napravil z ona dva trčka?». Štef izbaci oči poput žabe i zasuče rukave – spreman je za fajt. Znači došlo je vrijeme borbe za kulturne tekovine našeg sela. I baš ja moram biti taj kulturni heroj. Sto mu svega lošeg! Skočim u zrak u namjeri da napravim bruslijevski udar nogom i... skljokam se na pod. U zraku sam shvatio sve. Ono u hodniku nije bila skulptura već Štefova zaliha drva za pečenje odojka. Ispao sam teška kulturna budala s glavnim usmjerenjem: idiot. Ustanem, uzmaknem korak, napravim glupu facu, okrenem se i pobjegnem u 553 kilometra udaljeno mjesto na rumunjskoj granici |
- 17:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #
24.04.2005., nedjelja
prst u nosu, tragovi kočenja na školjci
|
Velika hvala svim ljudima koji imaju veliki entuzijazam za promicanje kulturnih ideja. Budući da je mnogo vrijednih ljudi koji se bacaju u takve financijski neisplative i nedovoljno cijenjene projekte, ja sam izabrao lakši put i promicat ću nekulturu. Ništa ne košta, a čovjek se oslobađa stresa i potiskivanih negativnih vibracija u sebi. Evo za početak: Hračk! U pičku materinu! Prrrrd! Za kraj, moja najdraža uzrečica: U KURAC! |
- 16:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #
23.04.2005., subota
Jeste li znali…
|
Da ljudi koji smrde po znoju zbog vlastitog smrada imaju izobličene receptore za miris i zbog toga misle da u stvari vi smrdite. Da genijalnost nije stvar genijalaca, već glupe okoline u većini. Da su oni koji zabavljaju ljude genijalci zbog prethodnog saznanja. Da treba poslati u Srbiju one koji slušaju narodnjake i da će ih tamo nazivati ekstremnim seljačinama. Da je ekonomski fakultet nadaleko poznat po dobrim i priglupim pičkama. Da je tri puta više Hrvata postalo siromašno zbog Hrvata no zbog rata. Da trava ne liječi pluća. Da su nogometaši inteligentna bića samo još nije usvojen standard za testove koji potvrđuju tu tvrdnju. Da se sprema velika optužnica protiv Nove TV u svezi slanja novootkrivenih bakterija dizenterije koje se mogu prenositi putem malih TV ekrana, sofisticiranim humorom pod kodnim imenima «Laku noć Hrvatska» i «Mala klinika», a manifestira se dvotjednim proljevom. Da su prema Dalmaciji okrenuta jaja, a prema Slavoniji kurac. Da smo svi stali u govno, samo neki imaju gumene čizme. Da su sada 3 sata i 5 minuta, a mene muče valovi peristaltičnih gibanja različitih frekvencija. |
- 03:05 - Komentari (13) - Isprintaj - #
20.04.2005., srijeda
bajka za Queer natječaj
|
Harry Peder i kamen koji ulazi u šupak Letio Harry Peder na metli ponad šuma i dolova, rijeka i pritoka, kamenjara i travnjaka i sletio na jednu zimzelenu granu gdje je suri orao peder savio svoje gnijezdo za posvojene orliće, buduće leteće pederčiće. Dakle Harry je Peder došao u posjet svojem prijatelju surom orlu pederu. Gdje će sad, kad je sletio na granu, Harry Peder s metlom, pomisli on. - Bada-peder-šupak-muć - reče magične riječi i zabije si vršak metle u šupak. Vlati magične metle raspršili su se poput uplašene moruzgve koju je napala električna jegulja, a zatim se beživotno olabavile poput običnog kuhinjskog džogera-vlasuljara. - Pa gdje si leteći brate po primanju u guzu istospolnih organa, nisam te dugo vidio? – veselo, razdragano i pretjerano feminizirano upita sura orlušina peder Harrya Pedera, mladog, ali radoguzodajnog čarobnjaka na praksi u domu za homoseksualni odgoj vještaka koji dupetom žele dobrodošlicu svakom muškom biću, a najviše Ciganoviću. - Evo me dragi moj leteći grabežljivcu istospolnih jedinki muškog ptičjeg spola kojem ni silovanje muškog plijena nije strano, pa ni nekrofilija nad njima (naravno ako su muški), evo me kralju nebeskog pederaja gdje ni telefonski stupovi nisu sigurni ukoliko ih je izdubio neki peder djetlić, a i električari kad se penju zaklanjaju šupak u strahu od tebe, dragoviću ptiću, pederski mladiću, jebem li ti sriću. - Nego reci ti meni vješče kurcopušni, srećo tatina, šupku podmazani najmelemskijim čarobnim vazelinom koji štiti od hemeroida, depilira dlake i lubricira površinu koja je odraz interkoitusa te pritom cvrči poput silovanog cvrčka od strane njegovih homoseksualnih rabijatnih drugova, reci. - Što da ti kažem pernata homoseksualna lokomotivo koja za sobom može povući kompoziciju od tisuću i petsto napaljenih pedera s vrhova himalajskog lanca gdje i Jeti čepi šupak plutenim čepom kako bi sačuvao jedini muški junfer i izbjegao uvoz, a omogućio normalno prošireni izvoz, što? - Gdje ti je onaj kamen koji ulazi u šupak, kamičak koji su tisućama godina stari mudraci nosali u središtu sfinktera, na smijene, kako bi zrnata masa tog čarobnog oblutka zadržala čaram-baram silnice i omogućila budućim dobrodošlokurcnim udupnim naraštajima da pomoću njega zbare čvrstodupnog istospolca? - Prohujao s vihorom tijekom odnošaja sa skinsima i zaustavio se negdje oko čira na dvanaestercu. - Auuuuuuu, daj pusu. |
- 03:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #
19.04.2005., utorak
natječaj za queer kratku priču
|
Ništa me ne može spriječiti da mislim na nju. Niti tri litre najbolje bosanske šljive, prepečenice, ljute kao najezda tatara na stepskim bolidima, čistokrvnim mongolskim konjima na kojima poskakuju čvrsta sedla ispod kojih se nalazi znojem usoljena šnicla. Niti dvije kile mladih janjećih rebarca, naravno slanih, okupanih u polovicama mladog krumpira, ukrašenih zelenim svježim krakovima mladog luka sa sitnom glavicom, bijelom poput puti tek iznjedrenog sjevernog medvjeda. Niti najnoviji špil Mađarica s uzorkom golih pičaka koje je buraz jučer dofurao iz Austrije, a s njim i dva kompleta društva za belu u četvero koji su svaki ponaosob donijeli ogromne količine limenki piva i tako tanko narezanog pršuta da se vidi struktura njegovih mesnih stanica. Niti finale svjetskog nogometnog prvenstva do kojeg je kroz deset utakmica, završenih produžecima pa penalima, došla hrvatska nam naša repka s postavom mlađom od juniorskog zbora Crkve svetog tog i tog. Niti cijeli dnevni opus novina poredanih - kao japanska lepeza koju je raširila najpopularnija gejša na Honšuu nakon što je obznanila svima da je još uvijek spremna na primanje i davanje – na zidu najtoplijeg i najugodnijeg toaleta na cijelom jugoistočnom području kontinenta nam Europe. Niti trolitrena vodena lula, na kojoj je pečat radnje unikatnih rukotvorina iz južne Indije, punjenja najmasnijim vrhovima najnasmijanijeg skunka kojeg su uzgajali vrhunski uzgajivači marihuane pod uvjetima idealnijim od onih u laboratoriju za izdvajanje kvarka iz jezgre atoma. Niti ona mala sisata prekrasna plavuša, bijelih zubi ko u malih crnaca s neotkrivenih područja oko ekvatorijalne Afrike, koja se inače ne jebe sa svakim, ali ja joj se jako sviđam i htjela bi to učiniti na najneobičnijim mjestima i na najbizarnije načine. Niti…u stvari da…jedina stvar koja me može spriječiti i natjerati da me boli kurac za nju jest činjenica da sam peder. |
- 01:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #
18.04.2005., ponedjeljak
alert
|
Samo da upozorim nepotpisane komentatore da ću brisati svaki njihov komentar, prvenstveno zbog velike nepismenosti dr Sismir B. |
- 02:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.04.2005., nedjelja
nije dobro
|
Noćas sam pao u nesvijest. Ustao sam naglo, protegnuo se i odjednom izgubio svijest. Totalno sam se izgubio. U glavi mi je brujalo ko da sjedim u ogromnom bombarderu. Sva mi se unutrašnjost tresla. Sreća da sam ostao stajati na nogama. Inače pad, udarac glavom o pod, duža nesvijest, jezik u grlo, gušenje… piiiiiiiiiiiiiiiii Čudno je to iskustvo nesvjestice na nogama. Ne znaš gdje si, ni što se događa, ali ipak u svakom trenutku znaš tko si. Trebalo mi je desetak sekundi nakon prestanka brujanja i mraka da shvatim gdje se nalazim. Mislim da lagano odlazim u kurac. |
- 04:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #
16.04.2005., subota
vatra
|
Ngha je sjedio pokraj tog čudnog svjetlećeg fluida koje se polagano lelujao i ugodno zračio još ne doživljenom toplinom. Duboko je razmišljao. Jučer su ukrotili prvu vatru. Nedaleko pećine grom je rascijepao drvo i iz njega je počeo šiktati jarki, crveni plamen. Najstariji mužjak Gnunga vidno preplašen, ali ipak natjeran bojazni da zbog svojeg kukavičluka ne izgubi mjesto vođe čopora, zgrabio je komad plamtećeg drva i otrčao u pećinu. Za njim su, ispuštajući neartikulirane glasove podrške i divljenja, potrčali svi ostali članovi plemena, osim Ngha-a koji je stajao pokraj drveta i zamišljeno promatrao kako užareni ugarci pucketaju. On je htio biti taj koji će prvi ukrotiti plamen. Međutim njegov plan da bez borbe zadobije naklonost ostalih i postane vođa plemena, propao je u jednom trenu. Navečer kad su svi zaspali, Ngha se pravio da spava. Ustao je po tiho i izašao van. Mjesec je jako svijetlio dok su se u daljini čuli tupi i teški koraci mamuta u selidbi prema travnatim krajevima. Ngha je otišao do potoka i u izdubljenom drvetu donio vode. Po tiho je ušao u pećinu, prišao vatri i ugasio je vodom iz potoka. Prva vatra bila je još u igri. |
- 02:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #
15.04.2005., petak
Krajevi gdje « the žene do what žene got to do»
|
Tak nekaj si razmišljam i odjednom mi ispred lijevog nožnog palca izleti brzovijugajući mrav-tobolčar. «Ka'e mravac?», pitam ga, a on mudro sjedne na ledeni kamičak, čisto osvježavajući, budući da je vani vrlo vruće, i podboči se poput velikog mislioca starogrčke filozofske škole matematičkog smjera. «Znaš», veli on, «Jučer sam bio u Kirgistanu i slušao šareni pjev prastarih borova, a oni žive i tri tisuće godina, i od prve shvatio što su pjevali». Rekoh mu da koja je on veličina da mu nema veće, čak ni u termita divokopa. Mrav se malo namršti, vidi se da je pala uvreda s moje strane i da će svoje sićušne obrve dignuti ravno i okomito u zrak, pa mu ja na brzinu uletim: «Nema teških osjećaja mravac. Slušaj, ispričat ću ti jednu kratku poučnu informaciju s putovanja Marka Pola, korčulanskog Mlečanina». Mravonja spusti obrve podboči se o tri koljena i pozorno stane slušati što mu kanim reći. « Kad je Marko Polo, staroga Pola sin i južnog pola sjeverno smješteni čovjek, napustio Kublaj kana, njegova moćnog i strašnog poslodavca, stigao je, nakon više stotina dana, u jedno tibetansko selo. Kako je Marko Polo bio u velikoj kanovoj milosti, a kako su i velika područja cijele Azije i šire bila pod kanovom okupacijom, svud gdje je došao s pločicama na kojima je bilo zabilježeno kako je on jako važan lik i koje mu je silni mogul darovao, bio je vrlo dobro počašćen. Na tom putu gdje god bi došao tu bi uživao u najvećim blagodatima i blagostanju koje je to mjesto moglo pružiti. Ali još ni na jednom nije doživio slijedeće: Stigao Markone u pokrajinu zvanu Zaradanan, što bi na perzijskom prijevodu kineske riječi značilo 'zlatni zubi'. Tu su muškarci imali zlatom presvučene zube, a žene nisu. One su po vrijednosti kotirale negdje između nuklearno-katastrofično inflacijski oslabljenog pjastera i kapi kišnice unutar šestog kilometra Tihog oceana. Žene su u ovom predivnom i rajskom kraju radile sve poslove koji su bili namijenjeni robovima, zajedno s njima. Kad bi žena zatrudnjela i rodila, muž bi ostajao u krevetu 40 dana, a žena bi ustajala iz kreveta i radila sve kućanske poslove te služila muža u krevetu. Kako bi mužu bilo lakše odležati te iscrpljujuće dane, u posjet bi mu dolazili prijatelji te bi se svi zajedno veselili, a često i ponapijali poput višekratno pijanih svinja.» Mravac je zabezeknuto, širom otvorenih usta, zvjerao u mene i s nevjericom mahao svojom velikom glavom: « Sereš buraz, sereš, ko i za onu Ukrajinu, najgluplju putopisnu reportažu koju sam ikad čuo». «Ne serem malac, vjeruj mi, slušaj dalje ono što je bilo s Markecom prije nego što je saznao ovo posljednje; par rečenica prije ove: Stigao Markulesku sa svojom moćnom svitom u pokrajinu Kjen-Kangu i tamo obnevidio od radosti i sreće. Naime, a i prezime, tamo postoji jedan vrlo stari običaj prema kojem se ne smatra sramotnim ako neki stranac liježe sa suprugom, kćerkom ili nekom drugom ženom iz te porodice. To smatraju velikom čašću i dobrotom i vjeruju da će ih za to njihovi idoli nagraditi. Kad čovjek vidi da mu stranac dolazi u kuću, izlazi van, naloži svima da ga svojski dočekaju i počaste i ode van iz kuće i ne vraća se sve dok stranac ne obavi svoje. Kako bi gazda znao da je stranac u kući, ovaj na prozor vješa svojoj šešir ili neku drugu stvar i dok god je ta stvar na prozoru nit domaćin nit ikoji drugi stranac ne ulaze u kuću» Pogledao sam put mrava. Njega više nije bilo na kamičku. Ošlo đubre svima rastrubiti kako ja lažem. A baš sam danas čitao «Putovanja Marka Pola». |
- 00:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #
11.04.2005., ponedjeljak
jutarnja tjelovježba
|
Dobro jutro, danas ćemo izvesti vježbu za razgibavanje cijelog tijela i (u pozadini svira Blaž Lenger – podravska glazbena legenda). Obujmo gumene čizme. Strugnimo dvije ljute. Nakrcajmo se slaninama. Najvažniji je prvi obrok. Kružimo lagano očima (čeka nas čišćenje štale). Jedan-dva, dva-dva, tri-dva… Povećavamo broj okretaja očiju (treba natovariti punu «platonku» gnoja). …pet-dva, tri-dva, dva-pet… Oči nam se okreću tako brzo da nam šmrklji centripetalno centrifugiraju i levitiraju u zraku (popodne k ženinoj familiji orati mekotu) …sedamdeset-dva. Nakon što smo zagrijali oči, razgibajmo jezik. - Baara! Baaara! - Kaj se dereš? - Gde mi je kožuv? - Tam gde si ga ostavil. Jedan-dva, dva-dva, tri-dva… - Pa slekel sem se fčera pred štalom - Onda ti tam i je - Pa nema ga. …četiri-dva, tri-dva, dva-dva… - Naj me vužigati, kam si ga skrila? - Piši me vrit. - Bara! Naj! Sad te… - Kaj očeš, pijanec jeden! Fčera si se napil kak svinja i ostavil kožuva tam gde si i pijan spal. Na guvnu. …osam-dva, jedna-dva, dva-tri… - Vrag ti je mater stvoril jezika tvojega te ti je stvoril. …devet. Sada istegnimo prste. Stojimo ispod strehe dok vani kiša pljušta i kopamo nos. Gledajmo u jednu zamišljenu točku negdje u daljini. Dok razvlačimo elastično-krutu smolu razmišljajmo: «…a kaj mi znači te život. Ništ. Delam po cele dane, rintam kak bedak, nigdar novac nemam, baš sem siromah. Fčera šuma, denes mekota, zutra grob…» Budući da smo prste i misli razgibali do usijanja, vrijeme je da razgibamo noge. Tražimo demižon s vinom. Nalazimo ga u špajzi. Prazan je. Razljućeni što nam je netko popio vino, vežemo ga špagom za guvernal bicikla i lagano pičimo u vinograd. Za nama odjekuje ženina distorzirana pjesma – vrlo dugačka verzija death-metal glazbenog pravca s tekstom sodomo-gomorizma, čemera i prijetnje smrću. Sedam-dva, tri-dva, jedan-dva… Na kraju ulice nalazi se trgovina. …pet-dva… Vožnja biciklom izaziva dehidraciju. …tri-pet… Popiti pivo. …četiri-pet… Ili šest. …dvanaest-trinaest. U podravskom tijelu čemerni duh! |
- 09:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #
09.04.2005., subota
mitovi i legende
|
Priča o Prometeju je alegorija alkoholizma |
- 08:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #
08.04.2005., petak
Kako i zašto je nastao čovjek?
|
Od svojeg postanka, od doba označenog kao prijehistorija, od prve čestice još ne znane današnjim znanstvenicima, organizmi proizvode kakicu. Negdje u prvoj milijardi godina od odvajanja planete Zemlje kao sunčeva izdanka (tako glasi jedna od teorija Zemljina postanka), prvi su jednostanični organizmi kakicu pravili u vodenom okruženju. Nije to bila bog zna kakva materija za gnojenje morskog dna, ali s vremenom se talog jednostanične kakice nakupio toliko da je izazvao ekološku katastrofu unutar morske biosfere i natjerao jednostanične organizme da se udruže u višestanične i pokušaju očistiti zasrano dno mladog planeta. Milijunima godina organizmi su se spajali i na kraju stvorili «komunalnu ribu», čistača koji će posrkati dno praoceana. U početku su čistači svoj posao revno obavljali i izgledalo je da će rat protiv kakice ubrzo rezultirati njenim porazom. Međutim, čistača je bilo malo, a kakice sve više. Treba napomenuti da su i ti višestanični organizmi također pravili kakicu, koja je sada već bila konkretno izmetno uže, daleko veće zapremine od izmeta jednostaničnih organizama. Na pomolu je bila sto puta veća katastrofa od one koju su izazvali jednostanični organizmi. Kako bi riješili pitanje čišćenja podmorja, nekoliko višestaničnih organizama, koji su sada već tvorili 99 posto životinjskog svijeta, odlučilo je da se čistači, koji su srali duplo, odnosno svoj i usisani izmet, izbace na kopno. Nakon milijuna godina serskih ratova, napokon su čistači izgurani na kopno. Tako su nastale prve kopnene životinje-seronje. Kao što znamo iz geološke prošlosti, kopnena površina Zemlje bila je jedna kompaktna cjelina zvana Pangea. Kako je i Zemlja jedno ogromno biće čija duša se prirodom naziva, nakon slijedećih milijuna godina sranja životinja-seratora ona je odlučila razdvojiti ta bića cijepajući Pangeu na 6 regija, kako bi nakupine kakice bile što raspršenije. Tako su nastali kontinenti. Međutim, jedna se reakcionarna skupina životinja-seratora odlučila evolucijom boriti protiv majke Zemlje i nastali su primati zvani čovjekoliki majmuni. Daljnjim milijunima godina, ohrabreni sranjem i klasnom borbom protiv buržoazije, u ovom slučaju, Zemlje, čovjekoliki majmuni evoluirali su u ljude. Kao što znate u dugogodišnjim ratovima oružja postaju sve sofisticiranija pa je tako i čovjek razvio mozak kako bi, osim iz analnog otvora, mogao proizvoditi kakicu i mislima, te njihovom aparatu predstavljanja - govorom. Dalje je sve bliža povijest. Misli su prelazile u govor, govor u djela, djela u sveukupnu ugroženost planeta Zemlje. I što danas imamo: ratove, ekološke katastrofe daleko većih i pogubnijih razmjera, izumiranje flore i faune, otuđenost, lakomost, zlo na svakom koraku. A sve je počelo od jednostaničnog organizma kojem se jednom davno, prije tri milijarde godina, naglo prisralo. |
- 11:40 - Komentari (10) - Isprintaj - #
07.04.2005., četvrtak
...
|
Ja koji težim Optužuju me za rasizam Šovinizam, razni-izam Zašto su mi strane bijele Zašto težim jednobojnom Gdje je križ, zvijezda, mjesec Zašto nemam Očenaša Niti slova pijeteta Zašto nisam jako desno Il' ne češljam kosu lijevo Zašto mi je mrzak Stevo Pa ne volim niti ljude Žene, živež, djecu, starce Homofobno da sam govno Licemjerni gnojni prišt Heeej, lakše malo Ja od toga nisam ništ Bez povodca i idola Čovjek samo ----------------------- Sinoć dremuckam ispred televizora. Na sve moguće načine se trudim zaspati ali ne ide. Uzimam daljinski. Okrenem na RTL i vidim bit će polusatni prilog o princu Rainieru III od Monaka. I sad slijedi uvod. Žena koja tamo obitava iznosi što će biti u emisiji. Slijedi reklama pa glavni dio emisije. Žena koja tamo obitava ponovno iznosi isto s par dodanih glagola i veznika. Mislim neka greška. «Vraćamo se nakon reklama…», i kaže što će biti u slijedećem prilogu. Opet isto. Lupim se debelom knjigom po glavi da se razbudim. Odvrte se reklame. I….pogađate, opet isti prilog. I tako još pet puta. Jesu li to kakve govorne vježbe ili obilježavanje obljetnice prve pojave deja vu-a? Ili je to skrivena kamera gdje zajebavaju vonabi voditeljice? A možda je HRT ubacio Vox populi kameru pa se glupače iživljavaju? |
- 08:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
06.04.2005., srijeda
u kratkoj potrazi za izgubljenom klupom
|
Tko pita ne skita, glasi znana poslovica, no mi smo krenuli na dalek put bez pitanja. Naprotiv, naš je zadatak bio skitati bespućima Podunavlja i pronaći izgubljenu klupu ili alternativu, čisti balvan, u netaknutoj prirodi gdje ćemo po ovom predivnom proljetnom vremenu odmoriti kosti, još uvijek obložene prokrvljenim mesom, i s neskrivenim divljenjem promatrati kako teče Dunav. Svojim preciznim kalkulatorom OKM73 (oči-karta-mozak; rođen 1973.) izračunao sam da moramo priječi dalek put od 24 kilometra kako bismo stigli do Aljmaša i krenuli u potragu za izgubljenom klupom. Kako to obično ide, na pustolovno-avanturističkim skitanjima čekaju nas mnoga iznenađenja – količina iznenađenja je veća što je čovjek veća zbunjola. Jedno od tih iznenađenja bila je i rampa preko ceste s natpisom «razminiravanje u tijeku – ako želiš vozilo pretvoriti u sito, pridruži nam se». Iako je cimer htio da od svojeg novog Clia s ful opremom i minimalnom kubikažom napravi jedan lijepi prosijač za brašno, s dva snažna šamara i sedativnom injekcijom uspjeli smo ga smiriti, ugasiti auto i pričekati da veliki stroj s lancima prođe uz cestu i pokaže minama čija mama aktivira neaktivirana minska sredstva. Nakon petnaestak minuta ( čeka se obično 45 minuta do 1 sat) krenuli smo dalje osjećajući kako nas miris proljetne gnojidbe naprosto nosi svojim amonijačnim parama. Neću sad iznositi sve detalje i zgode koje su se događale tijekom puta, ali samo da vam kažem da je bilo uzbudljivo i napeto. Znate, ono, zavoji, voziš 67 na sat, susrećeš se s drugim vozilima, psi laju, u Iraku automobili bombe i te spike. I eto, došli mi u Aljmaš. Selo malo, al' je srcu drago, Karašica daleko, Dukati drndaju negdje oko Zagreba, hu kers. U Aljmaš se ulazi kamenitom cestom opižđenom po sredini pješčanog brda, tako da imaš osjećaj da se voziš srednjovjekovnim Parizom kroz kojeg je protutnjao bager i napravio guduru. Zašto Pariz? A zašto Temisoar? U stvarnost nas vraća lampored ulične rasvjete. Aljmaš je poznat po svojoj Gospi od Aljmaša i novoizgrađenoj crkvi istog naziva koja je središte događaja kad se jednom godišnje ljudi malo više mole i malo više opijaju. Gdje, kako, zašto i gdje pronaći izgubljenu klupu pokraj Dunava, nismo uspjeli otkriti. Spustili smo se do obale, omirisali smeđu vodenu masu moćnog Dunava i krenuli dalje, u stvari nazad pa lijevo, prema Erdutu. Erdut, nekoć srednjovjekovni grad, a danas mjesto na krajnjem istoku Hrvatske (citiram web stranice «Erdutskih vinograda»)- uzdiže se stotinjak metara iznad desne obale Dunava, između Aljmaša i Dalja. Gdje, kako, zašto i gdje u Erdutu pronaći izgubljenu klupu, na putokazima nigdje ne piše. Zato je najbolje pitati nekog nepristranog i podobnog stanovnika namjernika. Ali, budući da smo mi divljaci i ne družimo se s ljudima, već s napuštenim klupama i trulim balvanima, odlučili smo sami otkriti veliku tajnu izgubljene klupe. Kružimo klijom poput mačke oko vruće kaše i ubadamo slijepe ulice poput slijepaca. Nakon petnaestak minuta zujanja i nastupanja letargije miješane s depresijom ipak uspijevamo parkirati auto i krenuti pješke uzanim puteljkom prema negdje. Desno od puteljka baba kopa vrt i ne obadaje nas. Lijevo stare kućice – nostalgija u meni. Odjednom ispred nas pojavi se utvrda s kulom i razrušenim nečim do kule. Auuuuu.  A od utvrde lijevo, desno, pravo, piči pogled do unedogled. Dunav, most, šume, prijeko Vojvodina, dolje čamci, gore nebo, sunce, joooj. T, maj grlfrend, fotografira pejzaž, mi se divimo starini, pušimo, jedemo čipse, vjetar nas lagano gurka, a pogled puca li ga puca. Nemam riječi – predivno. Na Internetu nisam pronašao nikakve podatke u vezi ove utvrde, osim na njemačkom, a taj jezik poznajem jako malo (anjc, cvaj, šnel, los…). Stojim na toj, u slavonskim mjerilima, planini i zamišljam kako topom gađam turske horde i štapićem za punjenje kubure čistim uši. Eeeeee, kako je to nekad uzbudljivo i strašno bilo, srce mi zaigra, odmah. Na žalost našu i turističku, utvrda je prilično devastirana i sudeći prema izdvajanjima za kulturnu obnovu starina kopnenih krajeva, tko zna kad će zasjati u svom prvotnom obliku. Šteta. Je, ništ, idemo dalje. Klupu nismo pronašli ni tamo pa smo sjeli nazad u auto i otišli u Kopački rit, žderati baranjske odreske s jajima i gljivama. Eto.  kula s koje topom možeš pogoditi udaljenog komarca u jaja  neki grb, valjda starog Erduta |
- 08:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #
03.04.2005., nedjelja
krul...krul
|
nije istina da tko radi ne boji se gladi, jer ja sam gladan ko putanina vagina |
- 18:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #
01.04.2005., petak
duga noć br. 2
|
Opet moram bdjeti cijelu noć. Prasica se prasi i tko zna kad će doći taj veličanstveni trenutak. Možda za pola sata, a možda za šest. Uf! 1 sat i 16 minuta Napisati putopisnu reportažu o prostorima na koje nikada niste nogom i okom kročili, problem je koji sam već više puta predstavio sebi kao vrlo malu zapreku. Jednostavno skočim na dasku i surfam. Pronađem slike, proučim ljudska lica, njihove izražaje, kulturu i tradiciju i već sam tamo. Tako je najlakše i najjeftinije. Evo, malo prije bio sam u zapadnoj Ukrajini. Skočio sam virtualnim padobranom u podnožje Karpata. I baš kao za inat, kao na starim ratnim filmovima, zapne mi padobran o grane graba i visim ovdje već tri sata. Ljuljam se na ugodnom vjetru, slušam cvrkut ptica u hladu šume i promatram vjeverice kako skaču gledajući me u nekom svojem životinjskom čudu. Tu i tamo ispod protrči šumski miš ili neki srodnik glodavac i zabije se u zemlju, od straha. Pere ga prirodna paranoja vezana uz nagon za preživljavanjem. Sve to lijepo i idilično zvuči, ali budući da je moj probavni trakt tempiran periodički na tri sata, vrijeme je da se teleportiram u neku ukrajinsku urbanu sredinu. Ne želim brisati dupe lišćem bršljana. Sad sam u Lvovu. Kažu Ukrajinci da je to biser Europe. Bogme i jest. Tu je ruska siva arhitekturna ruka rijetko gdje pružala svoje monotone prste. Osim na perifernim dijelovima gdje su pravilno uzdignute kockaste jednolične zgrade. Komunizam = bolest arhitekture, bogatstvo minimalizma. Grad je dobio ime po sinu nekog princa, kojem ni ime ne znam, ali, sto mu, ja sam samo obični putnik-putopisac, a ne povjesničar. Ime tog važnog i velebnog sina bilo je Lev. Za početak sasvim dovoljno – da ne bi pomislili da je dobio ime po strašnom zalutalom lavu koji je oslobodio grad od okupacije nekih drugih strašnih zvijeri i barbara. Lvov se nalazi s «one» strane Karpata, u oblasti gdje su nekad davno, prije petnaest stoljeća živjeli Hrvati, točnije Bijeli Hrvati. Tamnoputi su postali tek kad su došli na Jadran, ali to je neka druga priča i pustimo je neka stoji u mojoj prašnoj mozgovnoj knjizi. Stoljećima je ovaj sedam stoljeća star grad bio sjecište putova između zapadne i istočne Europe, Baltičkog i Crnog mora, središta i stratosfere Zemlje. Da ne pričam koliko se ovdje skupilo kultura, nacija i stoke sitnog zuba. Danas je Lvov glavno ekonomsko i kulturno središte zapadne Ukrajine. Nakon što sam ispostavio kakicu ukrajinskom odvodnom sustavu, vrijeme je da se okrijepim svježim zrakom Karpatskih vrhova. Karpatski planinski lanac nama dobro znan proteže se od Poljske, Slovačke, Češke, preko Ukrajine pa sve do Rumunjske. Zakarpatjem kruži legenda da su Karpati nastali kad je u davna vremena ogromni konj imenom Karp-at nakon dalekog puta iz Irana i nakon krvavog boja s Gilgamešom malo prilegao na prostranu zelenu ravnicu i tamo zaspao. Nakon par stoljeća konja je spopala petrifikacija, a noge mu prekrili sedimenti. Jedini znak života koji je ostao jest neprestano pišanje, pa je tako nastala i rijeka Tisa. Na tog su se konja nekad davno, netom prije stoljeća sedmog, popeli južni Slaveni, da bi se potom stropoštali niz strme padine i zaustavili se na ilirskoj zemljici. Sjedim na jednom od mnogih vrhova Karpata, povraćam svakih par sati i čini mi se kao da spavam. Hladno mi je, gladan sam, opet imam «one» potrebe, ništa, vraćam se u zbilju. Pljis-pljas-pljes. Tu sam, ispred monitora, vani je mrak, tišina, idealna radna atmosfera. Ako netko hoće saznati više o zapadnoj Ukrajini neka posjeti rusinsku manjinu u Slavoniji. Oni imaju kontakt s Rusinima i Ukrajincima u njihovoj domovini pa vas možda tamo i ožene. To je sada u trendu. 2 sata i 5 minuta Kažu da slika govori više no tisuću riječi. Ne svaki put. Napisao sam svojoj ljubavi pjesmu od nekoliko redaka i toliko je raznježio da se rastopila poput snjegovića na tropskom suncu. Moje riječi govore više od tisuću slika. 4 sata i 15 minuta  Upravo sam se pogledao u ogledalo. Do skorog pisanja… |
- 23:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ispred mene duga je noć
|
DRUŽITE SE SA MNOM CIJELU JEBENU MRAČNU NOĆ prvo za zagrijavanje malo besmislica Opustite se, vaši su kapci teški, teški, teški… vi ste zidarski konobar… radite na miješalici… vaša lopata pravi jednolične pokrete… šljunak – miješalica, šljunak – miješalica… vi spavate… ronf-zzzz….ronf-zzzz ... probudite se…uzmite pajser i čekić… razbijte žbuku koja vam je pala na kapke... 0 sati i 55 minuta Izolda Njeno ime prevalilo je kilometre preko mojih usana. Krenulo je negdje dolje, iz vražjeg ždrijela (ja jesam sotona), sudaralo se sa stjenkama jednjaka, par slova otišlo je u želudac ( mislim da je jedno «p», jedno «d» i jedno «a», u stvari, u početku se zvala Pizdolada), jedva se doklatilo do glasnica i tamo proizvelo ljudskim ušima znanu frekvenciju, duboko i snažno Izolda. I tako tisućama puta. Izolda, ajde, ajde, Izolda, no, stara, ajde, Izolda, no, ajd, idemo, Izolda, ajd, Bicko čeka. Ajde, stara, no. Nije se pomaknula ni za milimetar. A meni je svaka minuta dragocjena. Ajde Izolda, ne jebi mačku mater. Uzeo sam košaru, nabio joj na njušku i gurao je u rikverc. Izolda je zaroktala i, gle čuda, krenula. Što sam jače gurao, to je ona više gubila volju za otpor i na kraju je sama stražnjim nogama zakoračila na plato bucalke (prikolica u kojoj se svinje, krave i telad, a ponekad i motorna pila, i ljudi, često voze). To stara, to Izolda! Nakon što te Bicko pošteno izjebe, imaš kantu friškog dunsta (za fine gradske seljačine: posije, a za one još finije: mekinje). Oh, Izolda, oh mores. 2 sata i 3 minute Španjolski filmovi ponekad znaju biti jaaaakoo naporni (12) 2 sata i 29 minuta  O JAPANCIMA Možda oni i izgledaju kao neki kulturan narod, ali jebo sam im ispodprosječno niska tijela njihovih ženskih roditelja kad su se nasrali ispred mene i izgurali me tri metra u nazad, tako da sam uspio naslikati samo onaj dio Venere Miloske koji upućuje na njen desni devastacijski hendikep. 3 sata i 5 minuta «…Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. (3) I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. (4) A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, (5) a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati…” Zašto Bog prezire zemljoradnike? Po čemu je stočar Abel i njegova žrtva vrjednija od Kajinove? Mislim, gdje je tu pravda? Nepotizam od prvog dana. 3 sata i 33 minute Crna Dijana idi spat Koliko vas tipova upravo sada sanja kako ih proganja velika sisata neman s neutaživom željom da vas seksualno iskoristi i svojim monstruoznim sisama zgnječi glavu tako da izgleda poput palačinke s orasima ili mušmulama? Sad je najbolje vrijeme za snove. Sad je sneni drek špinčast. Malo prije uključio sam širokovalni detektor kleptomanskih snova i otkrio da jedan lik u zgradi pod brojem 18 sanja kako će sutra opljačkati kladionicu i to potpuno gol, osim što će na kurcu nositi bijelu čarapu s uzorkom hrvatske zastave. Prebacio sam frekvenciju na ženski REM i doznao da će ona plava kokoš koja svaki dan u štiklicama tucka po stepenicama, sutra obuti svoje nove gumene čizme i za srebrni pir njenih roditelja očistiti štalu u kojoj se nalazi petnaest krava. Sanjajte ljudi još malo jer ubrzo će vas budilica razjebati toliko da ćete po milijuniti put požaliti što ste se rodili sa širokopojasnim ušima. 4 sata i 2 minute  Ovo je Stari Grad. Građevina koja je u 15. stoljeću uz pomoć nas Đurđevčana zaustavila najezdu pomahnitalih i prilično smrdljivih Turaka. Na toj sam građevini ja zatupio dvije sjekirice, odnosno baltice, skidajući staru žbuku s prednje građevine. Bauštelo moja mila Moj predivni ručni rad Ja te gledam obazrivo I o tebi sanjam sad. Suza mi je upravo kanula jer drag mi je ovaj moj kraj kojeg sam napustio poput štakora prije brodoloma. 4 sata i 28 minuta Poruka za T. Ljubavi Dok ja u 5 sati u jutro gubim razum Ti me nastojiš izgurati iz kreveta Tvoj je cijeli zgužvani teritorij I silom hoćeš da ja spavam na podu Samo se nemoj probuditi Jer ćeš skužiti Da sam 300 kilometara Daleko. 5 sati i 20 minuta Ovo je posljednji ispraćaj misli na blogovski papir, što ne znači da neću biti još bar dva sata budan. Tako je to u životu, netko spava, netko radi, netko jede zimsku, a netko govna. |
- 02:16 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
