31.05.2005., utorak
Patetika
|
Budući da sam plagijator, evo još malo kopiranih meritornih misli koje sam teleportacijom upio i želim ih se riješiti Kakvi su patetičari ljudi? Vrlo loši. Prije svega sebični. Dijele svoje probleme s drugima, a nikada ne suosjećaju s tuđima. U stvari žele navući što više ljudi na njihov usrani mlin. Njihov je zadatak zaraziti slabe zlom. Patetika je zlo. Ona je pojam tamne vanjštine i bolesne nutrine. I zarazna je. Što patetičar očekuje od pristalica njegova kulta? Očekuje sažaljenje prije svega. Što to sažaljenje njemu znači? Sažaljenje je povratni znak da je misija ozlovoljavanja ljudi uspjela. Patetičari su zli ljudi. Oni nemaju prijatelja i neprijatelja. Oni love sva bića koja su razumno-emotivno slaba i labilna. Upletu ih u svoju mrežu i onda ih snažno cijepe serumom bezizlaznosti, a kad ste jednom cijepljeni dugo ćete vremena biti zaraženi patetikom i kad jednog dana ozdravite shvatit ćete da ste potrošili dragocjene trenutke života na hrdanje osušenog govna. A mogli ste se smijati i zajebavati do mile volje. Jeste li vidjeli koliko se patetike širi ovim prostorima? Ne možeš napraviti ni jedan korak, a da ne zagaziš u patetično govno. Oni koji znaju što je životna radost, zgražat će se tog govna i hitno odjuriti da ga veseljem operu, a patetični manijaci zabit će si zasranu cipelu na nos i punim plućima udisati patetični smrad. Kako se boriti protiv patetičara? Sprdnjom njihovih žalopojki. To je najbolje oružje. Nećete ih povrijediti. Takve se ljude ne može povrijediti. Oni toliko lažno tuguju da će vas bez imalo patetike poslati u pičku materinu. Velim vam, patetičari su bolest međuljudskih odnosa. |
- 12:22 - Komentari (12) - Isprintaj - #
život je drinkišpil
|
Na jednom je blogu (neću reći na kojem da ne bi još fanova podržalo nonsense) vrlo mudro zapisano (mudrije ne bi ni blufonska sova beknula) kako je život ringišpil – ide u krug i neprestano se vrti. Ma koji kurac?! Kakav je život ringišpil? Na kojem se mjestu život spaja tamo gdje je počeo. Ili još bolje, kako se život vrti? Njjjjjjjjaaaaaaaarrrggghhh (rođenje), tnglcngltnglcnglr (življenje), sprluffffff (smrt). Gdje je tu circum? Draga ti djevojko, ostavi se životnih poanti, jer život nije ringišpil. Sad ću ti ja reći što je život. Život je crtica između dvaju datuma na grobnom križu. A vidim ima ona i mnogo sljedbenika koji vide da je život ringišpil. Dajte ljudi, idite u cirkus i pogledajte kaj je ringišpil. Vrteći drek. |
- 09:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Danas je svjetski dan ne pušenja
 Kako je i onog dana, prije nekoliko godina, bio svjetski dan ne pušenja, otišao sam tada u trgovinu s alatom i kupio jedne ogromne tačke. Na njih sam na obližnjoj pješčari dupkom natovario pijesak. Onda sam produžio putovnicu i čekao mjesec dana na nju i tada više nije bio svjetski dan ne pušenja, ali je bio svjetski dan žbukanja, pa sam onaj pijesak koji sam natovario na sad već rabljene tačke pomiješao s cementom i vapnom, dodao vodu i s tom masom ožbukao zid iza kojeg je moja žena zapalila svoju posljednju cigaretu noseći u leđima rupu od srednje oštre sjekire ispod osmog pršljena. Rekli su doktori da je taj pršljen ionako izlizan i da je žena na čekanju do augusta. Za ovaj naziv kolovoza dobio sam po labrnji u jednoj dalmatinskoj zagorskoj birtiji. Poliglotnost je zajebana stvar kad ti se glotovi pomiješaju. Zbog nestrpljivosti sam odlučio skratiti ženi to čekanje i riješio je muka jednom prosječno oštrom sjekirom. Da nisam ja, to bi učinili doktori. Jest da je skalpel bezbolniji i da te prvo puknu plinom, ali, jeste li ikad dobili za dobro jutro sjekiru u leđa? To vam je onaj osjećaj kad vas između lopatica nešto hladno zagolica. Žena je nonšalantno otpuhnula svoj zadnji dim. Približio sam joj se s boka, jer ona ima oči i na licu i na zaglavlju, ali bočno ni kurca ne vidi, i zamahnuo kao da ću presjeći mladu vrbu na obali gdje bezuspješno pecam ribe. Vrbe su za žalošćenje, a ne za ometanje ribića. Dakle, žena je otpuhnula taj zadnji dim, onako preko kurca, a da je znala da će joj on dušu nositi gore tamo gdje odlaze lajave i proklete žene, barem bi ga zakolutala. Jednom će shvatiti da ja nisam imao vremena čekati da ona prestane pušiti. I također će shvatiti, normalno, ako joj tamo gdje je otišla, tamo gdje idu vještice, ne zapale slamu koju je u bali skladištila u glavi, jer slama se lako zapali, a paklu ne nedostaje vatre, shvatit će da pušenje i lajanje na muža izaziva rak kože na leđima i istrošenost osmog pršljena što se vrlo bezuspješno liječi sjekirom srednje oštrine. Uz sjekiru sam proveo svoje najljepše dane. Kad bi uvečer izašao pijan iz birtije, a za mnom trojica također pijanih budala koje su od mene nešto tražile, iz obližnjeg sam im grmlja ponudio sjekiru. Oni su je troglavo prihvatili i zbog tog sam poklona završio u zatvoru. Tamo sam počeo pušiti jer se još nisu slavili svjetski dani ne pušenja. Nakon 12 godina i 7 mjeseci izašao sam napolje kao okorjeli pušač, iako su se svjetski dani ne pušenja već uvelike obilježavali. Još i sad se mrzim zbog toga. Kako je moja stara prija sjekira čamila negdje u policijskom skladištu, vjerojatno već zagušena, bez zraka u plastičnoj vreći, kupio sam od pokojnog strica drugu sjekiru, srednje oštrine. Tog dana bio je svjetski dan ne pušenja i ja sam je isprobao, na njemu. Ionako bi ga rak pojeo. Skupio sam svih 18 krvavih dijelova i bacio ih svinjama. Neka i one okuse dimljeno meso.Onda sam došao kući i zatekao ženu kako puši. Rekao sam joj da jel' ona znade da je danas svjetski dan ne pušenja. Mrko me pogledala i budući da je i ona postala okorjeli pušač, ja sam shvatio da nas više ništa ne veže. Izašao sam van i iz šupe donio stričevu sjekiru. Što je dalje bilo…pogađate. Znate kaj? Već mi ide na kurac obilježavanje svjetskog dana ne pušenja. Danas je također i dan grada Zagreba. U zadnjih petnaestak godina doselilo se tamo pun kurac ljudi. Zapalit ću zadnju cigaretu, a onda idem naoštriti sjekiru. |
- 08:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #
30.05.2005., ponedjeljak
astronom
|
Dok ne znam kaj bi pisal, zagriznem olovku, pogledam v nebo, i zmislim pjesmu. Du-du-du Da-da-da Jebem ti zvijezde ja Sve od pamtivijeka Tra-la-param-pa Čovjek gleda u nebo Kruv te jebo Kak bedak po cijelu noć promatra Svaku svijetlu točku I liči na kvočku Koja prije no što sjedne na jaja Pažljivo ih pobroji. I tako cijelu mrklu noć. Umjesto da snenu pjesmu poji On kraj one cijevi stoji I sve zvijezde iznova broji Ne bi li možda koja nestala Ili tamo, iza horizonta pala Pa iako je naučnik smjeran Malo je i praznovjeran Te zaželi neku sreću I pljune na stran 3 puta 1 na treću. Bulji u to tamno nebo Kruv te iznova jebo Možda ugleda leteću zdjelu I zapjenjen digne uzbunu u selu I dere se sasvim kao lud Da došao je marsovski sud. Pa proklinje što Zemlja je okrugla I da zato pobjeći ne može, Jer kad u bilo kojem smjeru pođe na isto mjesto dođe i bude neprestano meta nekog vanzemaljskog svijeta. |
- 08:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #
29.05.2005., nedjelja
...
|
Trenutno sam toliko umoran da jedva znam kaj pišem tak da očekujem da će iz ovog teksta ispasti neka totalna nebuloza. Međutim, prvo, još dok sam priseban obavijestit ću savez drek-plemena da sam jebeni pehist. Kronologija peha. 24.05. đubre od kolege ne želi se mijenjati za smjenu zato jer je prokleti HIPOHONDRIČNI ŠTAKOR kojem ću drškom žlice odrezati rep i u oči sasuti prilično slanu kiselinu. Moram se mijenjati za slobodan dan kako bih mogao u Zg ispratiti djevojku na avion za Ganu. Dolazim u Zg popodne i saznajem da ona ide u subotu u 12 sati. Dakle sjebo sam slobodan dan, ali sreća je u tome da ću biti s njom. 25.05. Ujutro se vlakom vraćam u Osijek jer popodne radim 26.05. Molim smrdljivog ćoravca (onog istog hipohondra) da se u petak zamijenimo; objasnim mu čitavu stvar, stvarno mi je hitno i nasušno trebam zamjenu za smjenu. Đubre odbija izvlačeći se na sve moguće načine, a u stvari mu se ne radi popodne jer u toj smjeni ima nešto više posla. Svima sam rekao i još uvijek tvrdim da ću mu JEBAT MAJKU kad-tad. 27.05. - 28.05. Radim popodne i nakon posla, u 24 sata idem na vlak za Zagreb. Vlak bi u Zg trebao stići oko 10 do 5. Da me smrad htio zamijeniti mogao sam biti u Zg već u 21 sat, ali ovako ću doći ujutro, vidjeti se s ljubavi par sati, rastati se uz plač i pičiti nazad za Osijek, budući da uvečer radim noćnu, dug od prije tri dana. Da ne bi stvari išle po nekom prirodnom tijeku, pobrinuo se HŽ. U Koprivnici se prebacujemo na bus i pičimo do Vrbovca na vlak za Zg. Riječ je o remontu na pruzi koji se redovito odvija početkom turističke sezone, PIZDA IM MAJČINA. U autobusu svira Narodni radio (ISKOPČALI IM STRUJU DO BESKONAČNOSTI), što je nevjerojatna tortura za uši i mozak i budući da sam izoliran od situacija u kojima bih došao u kontakt s takvom glazbom, ona djeluje na mene poput spoja vode i vrelog ulja. Moram se ozbiljno zapitati što se to događa u mojem mozgu da me tako jako iziritira ovaj šund od glazbe. Iza mene sjede dvije proklete babe od 45 godina i ne prestaju srati do Vrbovca o tome kako neće stići na vlak za Rijeku i kako je željeznica u kurcu, kako je vozač autobusa u kurcu i kako je sve u kurcu. Mislim, znam i ja to, ali, JEBO VAM PAS MATER, prestanite, pustite me da spavam, DA VAM JEBO PAS MATER. U vlaku sam spavao samo 1 sat. U Zagreb dolazim u 10 do 6, umjesto u 4 i 40. Kasnim već sat i pol. Čekam tramvaj i ko za inat ga nema. Na stanu sam u pola 7. Legnem i pokušavam zaspati, ali ne mogu od napetosti, nervoze i prilične tuge zbog rastanka. Odlazimo u 10 na aerodrom, ispraznivši prije toga stan, bacajući uroke na prokletu neudanu usidjelicu CIMERICU-NE-IZJEBANU-VJEŠTICU, i ostavljajući ključeve u poštanskom sandučiću. Tamo (na recepciji aerodroma) saznajemo da je zbog štrajka JEBENIH ŽABARA smrdljivih kokošara koji se samo bezveze neki kurac deru, odgođen let za Milano i da će putovati sutra. Putnička agencija koja je trebala obavijestiti svoje klijente o odgodi puta, odnosno da je let prebačen za 6 sati prije ugovorenog, nije obavijestila nikog. JEBEM IM MATER, PROPALI DA BOG DA. Vraćamo se nazad u grad i sjetimo se da ne možemo u stan jer su ključevi u poštanskom sandučiću. Odlazimo do prijateljice, ali nje nema na stanu. Ona živi na 10. katu. Jedva nekako namolimo staru vješticu koja češlja svoju kravlju grivu na balkonu da nas pusti u zgradu kako bi ostavili kofere pokraj ulaza u prijateljičin stan i onda shvatimo da JEBENI PRETHISTORIJSKI LIFT ne radi. Nemam više snage dalje pričati… Uglavnom, oprostio sam se s pola litre suza koje su kolutale na rubu očiju, ali ih nisam oslobodio, već mi je brada drhtala i mučio sam muku da se ne rascmoljim (Jebiga, iskrena ljubav ne pita za macho sranja, ali ja sam nekako balansirao). Bilo mi je jako teško i nisam mislio da će tako biti. Rekao sam joj da me ne prati skroz do vlaka. Toliko mi je bilo teško da sam prekinuo daljnji razgovor, zagrlio je i otišao. Nisam se više mogao mučiti. A ni ona isto. Umjesto da ja nju ispratim na avion (imao sam priliku u tri navrata), ona je mene ispratila na vlak… 29.05.Sad radim i umoran sam (spavao sam cca 3 sata) i mislim na nju. Zato odjebite s nekakvim muškim sranjima i preseravanjima i budite sretni da vam je djevojka (kao i mama) uvijek pri ruci. PEDERČINE UOBRAŽENE. |
- 00:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #
27.05.2005., petak
vorning za seljačine
|
Treba upozoriti seljoberluščine da ne hrle u tolikom broju po karte za Bijelo Dugme jer oni ne sviraju turbo-folk. |
- 16:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #
26.05.2005., četvrtak
spali metrolikog
|
Od ranog jutra šećem ulicom potišten. Vrijeme je neko u mojem mozgu prilično depresivno. Sjebano stanje. Kompleksnost života, također i njegova prolaznost i ta sranja gnječe mi neurone, bacaju ih jedne na druge zbog čega se oni olako zapale i zbog čega dim iz mojih ušiju vije se u nebo, a ljudi misle "Gle, jede cigare, nesretnik". Sa sobom sam za svaki slučaj ponio bacač plamena. U slučaju da me veliki Meštar baci na obale Marne stoljeće unatrag. Ulica je pusta. Scena iz kaubojskih filmova, i to onih krajnje zapadnih i krajnje divljih. Iz suprotnog smjera nailazi kreatura u bijelim, prozirnim lanenim hlačama. Osjećam da će slijedeći trenuci biti spektakularni. Krv mi uzavri kao što je nekoć ključalo ulje na bedemima Carigrada i stremilo da se slučajno prolije po križarskim genocidlijama. Sad tek jasno vidim što se to približava. Metroliki gejpeder (da se razumijemo, ovo nema veze s homoseksualcima). Hahaha. Biti će vatreno krštenje. Na brzinu otkačim crijevo i dršku bacača i iz džepa izvadim upaljač. Od silne sreće ni sam ne znam što ću prvo opržiti. Da krenem od nogu? Vidim tip nosi japanke. One su zaštitni znak ženstvenosti i ženske jednostavnosti koja me neobično pali. A da ipak krenem od sredine. Uska i pripijena majica i bijele hlače do ispod koljena najbolji su umjetni elementi buktinje. Hm. Jebote lebac i tri stotine lokomotiva! Tip nema dlake ispod pazuha. A da mu ipak spržim to mjesto kako ne bi više nikada morao depilirati dlake. Da, to ću i učiniti prvo. Ili ipak ne. Bekemica s jebenim fudbalom na glavi naprosto usmjerava bacač prema sebi. Dakle, friz je pobijedio na natječaju "spali metrolikog". Vadim zippo iz džepa i krešem kao sumanut kad li tip slučajno okrene glavu prema natrag i pruži mi esktraterestrijalno zadovoljstvo. Na zaglavlju mu stoje sunčane naočale. Hesus Kristuš, par rimskih i jedan toltečki bog!!! Odbacim bacač plamena, zgrabim lopatu iz obližnjeg rova kojeg su iskopali radnici cestogradnje i opizdim ga tako snažno da se svijet pretvorio u prizor iz filma Psiho III kad je isto tako stradala baba onog suhonjavog tipa, ime mu ne znam trenutno. Od tog trena vrijeme je postalo vedro. Ja sam mnogo veseliji, a Amerikanci su potpisali sporazum iz Kyota, mada su žuti listovi već postali višestoljetni muzejski primjerak. |
- 15:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.05.2005., srijeda
milan - liverpool
|
Što da kažem? Mrzim kreketave žabare koji se samo neki kurac deru, mrzim bahate i prepotentne Engleze, Šimić ne igra, Bišćan je pizdetina… najbolje da se utakmica prekine i nikad ne odigra. |
- 20:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #
23.05.2005., ponedjeljak
esej o blogovskom sranju
|
Svi vi dobro znate da je sranje i preseravanje moja opsesija. Potvrdu svega ovog što pišem o sranju našao sam u jučerašnjem broju Jutarnjeg lista. Riječ je o tekstu "Bullshit u filozofiji" i eseju Harrya Frankfurta, 75-godišnjeg profesora filozofije s Princetona, "O sranju", eseju koji je, iako filozofska rasprava, postao pravi hit u SAD-u i Velikoj Britaniji. Harry tvrdi da dok i pošten čovjek i lažljivac znaju što je istina, u današnje vrijeme, kad je ona postala nevažna, najbolje prolazi onaj koji mnogo sere. Također tvrdi da sranje nije ni istina ni laž, nego preseravanje koje nema veze s činjenicama, a sve je češće u svijetu kojim vladaju političari i marketinški eksperti. Neoboriva istina (nije sranje). Svaki čovjek koji ima imalo povezanih sinapsi to znade, ali Frankfurt još dodaje da je činjenica da u današnjem okruženju neprestane komunikacije – od TV reklama i vijesti do novina, BLOGOVA i iritantnih stručnjaka za odnose s javnošću – svatko može lupetati što god mu padne na pamet o bilo čemu, znao o tome nešto ili ne, jednostavno zato što mu je za to ponuđena prilika. I eto, tu smo došli do biti ove rasprave. BLOGOVI. Iako je svoj esej "O sranju" pisao prije 20 godina kada Internet još nije bio ni u prajedinici i pranuli, svaka se njegova tadašnja tvrdnja o sranju može danas primijeniti na blog. Mislim, koliko se blogova piše s namjerom da se drugim ljudima isfuraju vlastiti stavovi - koji počivaju na upitnoj znanstvenoj bazi i, gotovo kao pravilo, na neproživljenom iskustvu - odnosno da se prenese znanje koje je često i prečesto šturo, ali se tako dobro zapakira u formatirane novinske tekstove ili kolumne, da bi prosječni čitalac pomislio: gle tipa kako dobro piše, zašto ga netko ne zaposli u neke novine, mislim da bi svojim oštrim perom jebao majku svima. Danas svatko može biti kritičar. Danas svatko to i radi. Pogledajte moj tekst o Eurosongu. I ja sam jedan od tih kritičara i cinika koji seru. Međutim moja je poslanica seronje pokazati ljudima kako treba malo znanja i načitanosti da bi čovjek neukoj masi stvorio sliku sebe kao mudre osobe s ogromnim umnim potencijalom, a i kapitalom, a u stvari je sve to prokleti bullshit. Zašto sam tako kritičan prema svojem radu? Zato jer čovjek treba biti samokritičan. Ali ipak postoji i druga strana moje tipkovničke medalje, a to je duhovitost i lucidnost o kojoj sam već pisao – način na koji pretačem sranje (proljev) u slova. Ako uspijem nasmijati i jednog čitatelja moja je misija u potpunosti uspjela (fidbek je pozitivan, dakle uspijevam). Rijetko će koja javna osoba (pod ovim podrazumijevam čitane blogere) javno priznati da je ono što piše veliko sranje ili veliki plagijat, neoriginalan tekst kakav su prije njega napisale stotine ljudi. Također će rijetko tko tko drži do sebe i smatra da pameću stoji iznad drugih (homo arogantus), priznati da je u nekoj situaciji bio glup i da je često glup iako da bi to ustvrdio i shvatio, čovjek treba biti pametan. Često takve osobe ni ne shvaćaju koliko je sranja (onakvih o kakvima govori Harry Frankfurt) u njihovim mislima i tekstovima, zato jer su umotane u lažni pokrivač jeftine popularnosti. Ista stvar je i s literarnim blogovskim radovima. Većina je poetskih i proznih ostvarenja toliko prosječna, a i ideje i situacije već viđene, da često sumnjam da sam to isto negdje već pročitao. I ja sam pokušao nekim kratkim pričama uči u taj koloplet neoriginalnosti i shvatio da ako želim u životu postići pravu stvar, ne trebam se priklanjati standardima koje nameću prosječni pisci-blogeri. Njihovi su dometi takvi kakvi jesu – par radova u kolektivnim zbirkama, možda koja samostalna zbirka ili roman, potpomognuta teško iskamčenim sponzorom – ali utopit će se u prosjek hrvatske prozne i poetske scene što će im donijeti status nazovi pisca i mogućnost da mogu srati kojegdje i kojekako, odnosno drugima, Zašto ja mrzim blogovske dijaloške kratke priče? Zato jer su većinom pune ispraznih dijaloga i situacija koje izazivaju peristaltični Tsunami s puno žrtava – dlaka na šupku, pokošenih nemilosrdnim prdežem – megaprdom. Tu i tamo uleti koja smiješna rečenica, ali u globalu je to toliko usrano, da niti jedan tekst ne ostaje zadugo u mislima, već ispari nakon što ste kliknuli lijevom tipkom miša. U današnje vrijeme nema pisaca genijalaca koji bi već u pubertetu pokazivali velike stvaralačke mogućnosti. Ako ih i ima možemo ih nabrojati na papke jedne noge jednog dvopapkara. Sve su ostalo osrednji pisci koji će ili svojom upornošću ili spletom okolnosti (poznanstva), postati možda poznati i priznati, ali će ostati samo na tome da će biti spomenuti u kratkim člancima kojekakvih književnih hrestomatija i biti dio jedne književne žabokrečine. Takvi će pisci postati i pojedini blogeri. A zašto? Zato jer se boje priznati sebi i drugima da seru, da prodaju sranje, da pišu sranje, da se preseravaju i da će ostati istinski seronje sve do penzije ili kraja života. Ja im preporučam da ako seru, neka seru sa stilom, neka seru s dušom i neka seru bez skrupula i na samo sebi svojstven način. Inače će čak i kao seronje biti prosječni seratori. A biti prosječan, znači biti dosadan, a biti dosadan znači smrdjeti. |
- 15:03 - Komentari (25) - Isprintaj - #
22.05.2005., nedjelja
kaj da velim
|
Nemam baš puno vremena biti priseban i pametan, ali mogu samo reći da me u grlu knedla nabija po jabučici i skače gore-dolje lupajući po očnim kesicama što opet tjera suze na i niz obraze, ali još ću se suzdržati par dana pa ih neću pustiti. U kurac i ova izjebana država u kojoj još uvijek pošten narod mora bježati van granica kako bi si omogućio, doslovno, meso na stolu. |
- 17:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #
20.05.2005., petak
bolje gledati dva zerdava kako se pare
|
Jebo Eurosong. Mislim da ne postoji nijedno glazbeno natjecanje čiji bi akteri s toliko malo duha skladali i pjevali pjesme poput ovih koje su tandrkali na Euroviziji. Kakvi su to proračunati planovi za pobjedu. Vjerojatno svaka glazbena delegacija iza sebe ima štab koji će procijeniti na što se ove godine furaju ljudi koji će glasati ( o tim ljudima sve najgore, kao i o svim ljudima koji troše pare na 060 u nadi da će dobiti nešto – obično dobiju kurac) i s obzirom na to stvaraju se strategije scenskog nastupa i same melodije koja će se izvoditi. Tekst ionako nije važan. Tko još sluša tekst. Ove su godine pjesme bile bogate etnozvukovima i seljačkim folkom kojeg se, u zemljama iz kojih dolaze, pametni ljudi zgražaju i zovu ih «cajkama». Također i scenski su nastupi bili performansi mješavina divljačkog i ruralnog ugođaja s primjesama… idiotizma koji pokreće taj cijeli koloplet usrane glazbe koja stvarno ne izražava ništa, ne pobuđuje emocije, čak ne tjera ni na sranje, već na jednu postzbunjenost koja uzrokuje dugotrajnu tupost te autizam. Tko gleda Eurosong, treba mu odsjeći uši, iskopati oči i zgaziti najdražeg kućnog ljubimca. Osim onima koji se zgražaju nad viđenim, poput mene. |
- 04:16 - Komentari (17) - Isprintaj - #
dvije rasprave: o bontonu i o Turcima
|
U kurac i bonton, serem vam se u čarapu Bonton nije ništa drugo do tjeranje čovjeka da bleji poput ostalih ovaca i bude jednolični izmanipulirani pripadnik stada (kao i kršćanstvo, ali to je druga tema). Je li to ispravno? Mogu li pravila neke društvene zajednice biti univerzalna pravila u svim svjetskim zajednicama? Normalno da ne mogu. Bonton je u stvari jedno veliko sranje koje od prve godine moramo jesti, držeći krpu ispod vrata, a ako to ne radimo nismo ovčje stado, umiljato i poslušno, već neoprana i prljava razularena stočarska tvorbena masa. Meni je na primjer gušt nesmetano i spontano podrignuti za stolom. Ne kao razjareni lav na izmaku prisebnosti, već čisto onako, da se ispraznim, zbog nadutosti u želucu. Taj podrig više je nalik jednokratnom štucanju no prodornoj rici napaljenog jelena. Također jedno od velikih sranja bontona su pravila o priboru za jelo i ostalim posudama u kojima se ljuljaju ili čvrsto stoje prehrambene splačine. Kao, po bontonu, nož moramo držati u desnoj ruci, a vilicu u lijevoj. Jebem ti idiota koji je to izmislio. Na primjer, pred sobom, na tanjuru, imam veliku i sočnu šniclu, njoke, umak od gljiva i zelenu salatu. Lijevom rukom držim vilicu, a desnom nož kojim režem šniclu. Okej, odrežem, stavim u usta i žvačem. Sad je red da požderem i malo njoka i gljiva (sutra će prdac biti iznimno kvalitetan). E sad nastaje problem. Budući da su većina ljudi dešnjaci, bilo bi nespretno trpati nenabodive namirnice na vilicu i stavljati u usta. Dakle moram vilicu prebaciti u desnu ruku i zatim u ždrijelo ubaciti gljivice. I tako tridesetak puta. Kakvo gubljenje vremena dok floskula «vrijeme je novac» izjeda sve građevne stanice u tijelu. Ne želim više spominjati primjere iz apsurdnosti bontona, već ću baciti koji globalni kamen na njega. Po nekoj zamišljenoj klasifikaciji, Englezi su prvaci u bontonu. Još jedna mrlja na bontonskom ponašanju. Nema odvratnije pojave od suhonjavog, zubatog viktorijanskog Engleza koji surovošću, ali i bontonskom profinjenošću tjera Olivera Twista da jede «govna». Nema odvratnije ekranizacije do prikaza engleskog viktorijanskog plemstva i njihovih međusobnih odnosa koji su do najsitnijih detalja zrcalni ogled bontona kakvog danas znamo. Isto tako nema ni bešćutnijih i surovijih ljudi do onih koji stoje iza takvih likova. Ma jebo ti manire, kad ti je bogatstvo izgrađeno na porobljavanju kolonijalnih zemalja i domaće radničke klase. Jebo uglađenost. Jebo sustezanje i uštogljenost. To uzrokuje manijakalnu eksploziju i pojavu serijskih ubojica. Jebo «dobar dan» kad je «bok» kraće i prisnije. Jebo Angelinu Jolie. I oženili se njome. To vam od srca želim. Ona je najpička svih vremena. Zabranjeno čitanje mlađima od 21 godine Hesuse, hesuse, velika mizantropija me spopada, veliki bijes, mržnja…mržnjaaaaaa…u kuraaaac. Evo šiljim kolac. Friški, glogov. Fino sam ogulio koru i tri puta pročitao Andrićevu «Ćupriju». Tamo je izvrsno opisano nabijanje čovjeka na kolac. Eeeee, kako su to stari Turci radili, s istančanim osjećajem za izbjegavanje vitalnih organa. Kako su bili suosjećajni sa situacijom. Nabiju te na kolac i puste da živiš više dana tako probušen. Hm. I još ako imaš proljev… gadan prizor. Jebote, ali to negdje žulja, u dupe. Homoseksualce nisu nabijali na kolac. Namjerno. Njih su vezali na veliki kotač - nakon što bi im ropkinje otplesale par trbušnjaka i nasjele više puta na kurac, što je za njih bilo neprirodno i nadasve odvratno – i pustili da im vrane kljucaju govnom umazane penise. Za vegetarijance su također imali vrlo efikasnu torturu. Iz vesele gomile uzeli bi, na primjer, dva druga, stara prijatelja od djetinjstva. Kako su prepoznavali u mnoštvu otetih i zarobljenih ljudi vegetarijance? Po bljedilu i tragovima drača za zubima. Dakle, jednog od te dvojice drugova nabili bi na kolac, ovaj put bezobzirno, tako da što prije umre, stavili bi ga na ražanj i tjerali nenabijenog da vrti kolac. Kad bi žrtva bila reš pečena, fino bi nasjeckali ljudske šnicle, uzgajane u nekom bosanskom ili drugom dvorištu, i zatim natjerali živog vegetarijanca da pojede svojeg najmilijeg prijatelja. Mučili su oni i lezbe. Birali bi one u čvrstoj vezi i onu koja je predstavljala muškarca tjerali bi da pokaže ženstvenost i krhkost. Budući da je to bilo neizvedivo, prepustili bi ih «Janjičarskom klubu heterojebača na lancu». Potom su ih objesili na jablan da se njišu na vjetru i ukazuju je li vrijeme pogodno za ribolov. A što su tek radili sa srednjovjekovnim skinjarama… uuuuuuu. Bičevali su ih ogromnim osušenim crnim kurcem, odrezanim s tijela nubijskog ratnika, i tjerali da napamet nauče cijelu «Čiča Tominu kolibu» i to unazad, a potom su morali izgraditi istu takvu kolibu, na islandskom fjordu pronaći porodicu crnaca i cijeloj generaciji biti kumovi, kako krsni tako i svadbeni. Stvarno su bili maštoviti u torturi. Torquemada je bila goli kurac za njih. Ma cijela inkvizicija plus grof Vlad bili su spram njih "zeko i potočić". E jesu bili ludi, svaka im dala baklave i bureka. |
- 00:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.05.2005., četvrtak
hodati u vodoravnom položaju
|
U jednom od svojih transcendentalnih stanja uma (drijemam na poslu) došao sam do zanimljivog zaključka. Ne možemo tvrditi da nešto stoji uspravno. Postoji samo okomit položaj u odnosu na zamišljeni horizontalni, odnosno položaj koji je 90° stupnjeva okomit na horizontalu. Zašto ne postoji uspravno? Zato jer, gledano s kozmičkog aspekta, ne postoji jedinstveni položaj koji bi predstavljao uspravnost. Istovremeno, uspravan znači i vodoravan i kosi i naopačke položaj. Čovjek koji stoji uspravno u Europi, također stoji uspravno i u Australiji, a jedan su prema drugome okrenuti tabanima. Pojam uspravno možemo koristiti samo na mikrolokacijskim površinama, odnosno na površini koju možemo obuhvatiti pogledom, istovremeno stojeći na tlu. Iskreno gledajući, zbog sferoidnog oblika Zemlje i ovo pravilo pada u vodu, ali zbog borbenih pjesama i čestog korištenja riječi «uspravno» u njima, nećemo je izbaciti iz rječnika. Čovjek Kad si onomad, prije milijun i kusur godina Podigao svoje čelo i stao okomito, pod 90 Nisi ni znao da ćeš ubrzo Pred samim sobom Opet biti pod nulom Pa i niže. |
- 03:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
18.05.2005., srijeda
arogantni + pametni = iskompleksirani + neinteligentni
|
Trenutno sam jako nadrkan. Ljudi za koje mislim da su pametni i puni znanja, najčešće su jebeno arogantni. Koliko su intelektualno vrijedni, toliko su kao osobe bezvrijedni. Iako su naizgled inteligentni, iako možda imaju visok IQ, u stvari su kao osobe nekompletni. Njihova kurčevitost znak je umne zakinutosti. Takvi šupci neće komunicirati s ljudima koji su na manjoj umnoj razini. Izbjegavat će ih, a često i ismijavati. Što je najgore, ogrezli u svoju kaljužu arogancije, ismijavat će i one koji su umno mnogo vrjedniji od njih. Ne shvaćaju svrhu mozga i znanja kojim se on puni i zato se često sukobljavaju s njima. Kao ono: «Šta kurac sad ovaj sere kad sam ja ovako mlad isto tako pametan ili, zasigurno, još i više». I onda će te osobe ovi umišljeni umnjaci pokušati ismijati na jedan proziran način. Ukoliko će im pametna osoba uzvratiti dobrim argumentom, pametnjakovići će likovati jer će ostali vidjeti da su se oni suprostavili veličini, a ukoliko ne uzvrati, opet će likovati kao pobjednici nad veličinama: «Eto, zna kurac. Sere gluposti». Međutim ne shvaćaju da nije stvar u dokazivanju već u prikazivanju. Predstavljanju znanja svima. Čak i onima koji su za tri stupnja više ogrezli u neznanju. Za mene takvi, umno arogantni ljudi nisu ništa bolji od arogantnih seljačina lovatora. Umjesto da su umjereni u vrednovanju svoje osobe, i jedni i drugi se kurče. Skratit ću. Arogantni ljudi mi idu na kurac i za mene su potpuno bezvrijedne ljudske osobe, pa makar znali koliko ima satelita oko pizde svemirske materine. |
- 23:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #
 Dakako, njemu nije bilo do zabave. Nije mu čak bilo ni do razgovora. Tko bi proživljavao uobičajene trenutke kad opasnost vreba odasvud. Njegove crte lica potpuno su slijedile paranoičan strah. Tama se nadvila nad život i prostor; bezizlazna tmina koja guta slučajne prolaznike i one koji namjerno sjede zakopani u skrivenim rupama. Zrak je pun molekula straha. Svuda gdje nema vakuuma, on se zavukao. Strah, dosad ne doživljen i ni jednom prijašnjem stanju nalik. Oblak jezivosti nadvio se podno stropa i prijeti da će odaslati strahovite munje. Zabit će ih direktno u njega i spržiti ono malo tkiva kojim još ne struji užasnuta krv. Osjetio je klonuće. Njegovo je jedva živo truplo u naletu besvjesne slabosti počelo lelujati i kad je dubokim i prodornim, vanzemaljskim ili čak paklenim zvukom zazvonilo ulazno zvono, ono se skljokalo na pod. Riječi čudovišnog uzurpatora odzvanjale su poput huke džinovskih valova: - HRT pretplata! |
- 01:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
17.05.2005., utorak
 Da je meni biti lud kao Salvador. Ili da mi je biti država Salvador. Ono, imaš granice, toplo ti je, površinom ti struje mutne rijeke, vlažnost ti je prilično velika pa ne moraš kožu mazati kremicama, a kum ti je sveti Salvador, pokojnog Salvadora sin. I još, kaj je najbolje, sa zapada te šiba Guatemala, kao jedna dobro stojeća stara pička, a sa sjevera i istoka ruku ti pruža stari prijatelj Honduras. Međutim, kako postići u ovom površnom svijetu da postaneš država? Znaš, glupo je maštati o potpuno nemogućim stvarima. Svako maštanje mora imati donekle realnu bazu kako bi u nekom postotku vjerojatnosti bilo ostvarivo. Jedino rješenje koje mi pada na pamet jest postati salvadorski nacionalni heroj. Ali to iziskuje mnogo napora i pokoji građanski rat. Dakle sve to pada u vodu i jednostavno ću odaslati ove želje u školjku i pustiti senilnu vodu koja će ih neutralizirati. Ostaje mi ludara Dali. Da mi je biti lud kao on. Da sam živio u njegovo vrijeme i čak ga osobno upoznao, u šetnji nekim perivojem shvatili bi da obojica posjedujemo ideje za razmjenu. Možda moja ludost nije toliko šarena poput njegove, ali i ja gliste za Kaliforniju imam. Međutim, fali mi razbacanih satova rastegnutih poput rastopljenog sira. Što ja mogu slično ponuditi? Kakve riječi kao ekvivalent? (Moram dati sve od sebe kako bih prismrdio Dalijevoj lucidnosti) Kosa. KOsa. KosA. kOsA. Nebo. Vijori. Nebo vijori. Kosa se nadvila nad nebom. Vijori. NEBO, naravno. (jedini način kako da završim je spektakularnost) Prikaz eksplozije bez plozije. Dao sam sve od sebe koliko se u ovom trenutku može dati. Važno je spomenuti da sam na počinak odbacio svoje umorno tijelo ujutro u 8 sati, a prodrmao ga iz stanja odmarajuće obamrlosti u 12 i 30. I sad se ponašam vrlo neuračunljivo. Prsti rade svoje baš kao što to i trebaju raditi, ali lijeva noga izigrava avionski stajni trap. Kao da se spremam poletjeti. Dobro znade da kemiju ne rabim, pa zašto tako obijesno glumi? Valjda registrira povećano stanje moždane aktivnosti. Prepoznaje fejkersku wannabe lucidnost. (Ako zaspem opet ću postati normalan, a to ne želim ni najmanje) |
- 00:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.05.2005., ponedjeljak
Mrtvačnica
|
Asocijacije su jasne. Smrt i miris tijela u raspadanju. Ne znam jeste li ikada osjetili taj smrad. Nešto između fekalnog isparavanja i mirisa obične svijeće. Uđeš u mrtvačnicu i opuhne te. Nemaš vremena ni za iskreni pijetet jer moraš naglo izaći van na svjež zrak. Međutim, babe koje cijelo jutro tamo sjede, pokraj odra, ne zamjećuju to. One su ionako imune na bilo kakve mirise. Njima je život začepio nos, a širom otvorio oči pa sada napokon vide što se događa. Tko plače, a tko ne. Tko je ona gospođa u kaputu i kako je nije sramota doći na pokop. Tko je donio kakav vijenac. Od kakvog je cvijeća napravljen. Sve to one vide. Ali ne vide kad se treba maknuti kako bi rodbina ili prijatelj posljednji puta pogledom ispratio blijedo i sivo lice mrtvaca. Smetaju. Moraš ih odgurnuti ramenom. Bez isprike. Tijelo mrtvog čovjeka već 24 sata leži na odru. Budućnost mu nije svijetla. Baš kao i naborani zastori koji su obješeni po okolnim zidovima. Proganja me slika da će odjednom vrlo blijeda ruka patuljka obučenog u crni frak, s polucilindrom na glavi, razmaknuti crnu tkaninu i svojim nazalnim glasićem najaviti točku: žongler na monociklu. Za to će vrijeme mrtvac podići gornji dio trupa, prebaciti noge preko ruba lijesa i tako sjediti, mašući nogama poput školarca. Kad točka završi zapljeskat će hladnim rukama što će odzvanjati vrlo tupo i prilično jezivo, a onda leći natrag u prvotni, smrtni položaj. Nije li to bolesno od pokojnika? Taj će ubrzo završiti u čistilišnom sektoru br.13/2 – psihijatrija. Ako će uopće otići u čistilište. Samo malo, da pogledam u knjižicu. Listanje, listanje, listanje. Evo, pronašao sam: Čovjek pod imenom Ignac. Rođen nakon velike najezde mrtvaca, 1945. Listanje, listanje, listanje. Komunist. Otac također komunist. Žestoka ulijetanja u rasprave o budućnosti samoupravljanja. Listanje, listanje, listanje. Kuća, prizemnica, nikad dovršena. Listanje, listanje, listanje. U kurac. Nezanimljivo. Crep, crijep, krep, carap, krap. Pocijepao sam tu gomilu gluposti. Kako bilo, išao ili ne u čistilište, bolesno je vidjeti mrtvaca kako poput školarca maše nogama i uživa u predstavi žonglera na monociklu. Ipak bih preporučio gospodinu separatoru da ga pošalje na psihijatriju. Ljudi siromašni umom ne idu direktno u pakao. Barem tako kažu oni koji tumače te zakone. Što još reći o mrtvačnici? Na vratima prečesto stoji ZAUZETO. |
- 02:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Kratki ogled o modernoj poeziji II
|
Kuća na susret u noći Stalno pomicanje namještaja u tijesnome stanu. Mjesto za sjedenje pretvara se u ložu, loža se pretvara u žrtvenik, žrtvenik - u ono što je bilo. Na prozorima obješene su bijele plahte: kapitulacija pred noću, još prije bitke. slično onima koji još za života unaprijed kupuju grobno mjesto, ja i sada volim sve što mi je dano voljeti u noćne sate i u srcu kosturnice. Jehuda Amihaj Ovaj tip spada u red najvažnijih izraelskih pisaca. Dobro. Za njih i njihovu književnost. To znači da ih imaju više od jednog jer je komparacija moguća samo ukoliko postoje najmanje dvojica. Zašto sam baš izabrao izraelskog pjesnika za ovu raspru to uopće nije bitno. Mogao je biti i moldavski ili finski, svejedno. «U čemu je problem?» - pita se dugodlaki reverzibilni hrt «U interpretaciji» – odgovara maloušna kišna pjegavica. U interpretaciji, ponavljam i ja. Za takve epitete poput eminetnih predstavnika književnosti i poezije važna je interpretacija šire javnosti. Međutim, kako stvari stoje, a i riječi također, ta se šira javnost (ona koja je sposobna protumačiti što je pjesnik htio reći) smanjuje na vrlo mali broj dubokoumnih sretnika. I tu leži problem štovanja poezije. Pjesme poput ove iziskuju suviše truda i zamaraju, a samo zato da bi dobili jednu misao koja može biti bog zna kako bitna ili poučna. U čemu je finta maskiranja i skrivanja misli do te razine da nailazimo na stihovni anagram ili neku sličnu enigmatsku tvorevinu? Ima li ta moderna poezija za cilj razbiti standardnu poruku pjesme i iživljavati se nad rječima i mislima serući po logici i zdravoj pameti? Koji je uopće smisao i zadatak današnje poezije? Nekad su se pjesme recitirale s oduševljenjem i, prije svega, s razumijevanjem, a tko će danas recitirati ovakvu pjesmu i kakva bi to trebala biti prigoda kojoj bi ona pristajala? Smatram da poezija pomalo, ali zasigurno gubi svoju smisao – ljepotu riječi i izražaja. Ostaju samo nabacane gluposti koje shvaćaju samo autori. Ako usporedim slikarstvo i poeziju, apstrakcija u slikarstvu je donekle shvatljiva i prepoznatljiva, ali apstrakcija u pjesništvu je potpuno zagonetna i samim tim dosadna. Teško da će se ostvariti popularizacija poezije ukoliko će moderni poeti pisati ovakve pjesme. |
- 01:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #
15.05.2005., nedjelja
Noćas se moje ćelo žari…
|
Ovo je početak cijelonoćnog druženja s blogerima i ostalim tuljanima koji nemaju pametnijeg posla (kako to Malnar znade prekrasno reći…) nego vrijeme troše na virtualno druženje. 0 sati i 35 minuta  Sigurno se pitate kaj sad ta karta tu radi. Neki novi putopis? Neka usrana zajebancija? Na žalost, ni jedno ni drugo. U stvari drugo ima veze, ali samo s epitetom «usrano», jer ja se tak osjećam zadnjih 24 sata. Zašto i kako? Zato jer mi djevojka odlazi u Ghanu na 6 mjeseci. Kako? Avionom, ne valjda splavi na nuklearni pogon. Jebeno je to. 100 fakin' i 80 dana bez nje. Razdvajat će nas par tisuća kilometara zračne linije koju moje noge i ostatak tijela neće isprekidati jer povratna karta košta oko 14 000 kuna. O sudbo, zašto mene nisi bacila u afričke sunčane ralje, na pješčane obale Gvinejskog zaljeva da vodim borbu protiv sunčanih dana, crne posluge i jeftine hrane. Ovako, sjedit ću na nekom panju u sredini kestenove šume iščekujući da naraste vrganj i mislima tražiti moju ljubav negdje na obalama Atlantskog oceana. Ljubav je okrutna, a krtica je slijepa. 1 sat i 17 minuta Nije baš svejedno poljoprivrednicima kad im suša razjebe koncepciju agrarne proizvodnje, što vrlo često rezultira blokiranjem vrlo prometnih prometnica baš onda kad nam treba još pokoji prometni trak više. Međutim, da ti agrarni zanatlije malo više obrate pažnju na ono što povijest kazuje, ne bi imali problema ni sa sušom, a ni s večernjim nadmetanjima sa susjedima u političko-znanstvenim forumima oko kvadratnog stola punog čokanjčića s rakijom. Kako kažu povijesne knjige stari su Kinezi, šamanistički nastrojeni, tamo negdje, koju tisućicu godina prije Krista Isusa, prizivali kišu - jer ako ne ide brdo Muhamedu, onda ide Muhamed brdu - i to na dva načina. Prvi je bio plesanje u transu koje je trajalo sve dok nije pala kiša, a drugi, mnogo interesantniji, bio je taj da su izabrali neku mršavu osobu koja je kao takva predstavljala utjelovljenje božice suše Pa, te je okretali na ražnju i izlagali prilično vrućem žaru sve dok se bogovi ne bi smilovali i pustili kišu da ugasi žar. Dakle, poljodjelci, kad vas jebe sunce, otmite susjedovu Pepeljugu i na žar s njom. 2 sata i 56 minuta Dva razloga zašto toaletni papir mora biti srednje hrapav: 1) ako je previše gladak dovodimo u opasnost čisto područje stražnjice koje se nalazi u okolini šupka jer se lako može dogoditi da se posklizne i ostavi tragove kočenja na tom području 2) ako je previše hrapav velika je mogućnost da će tijekom brisanja prvih naslaga zapeti na tom vrlo ljepljivom području i silom inercije prouzročiti prodiranje prsta u smeđu tvar što nije uopće ugodno, kako vizualno tako i osjetilno. |
- 02:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #
11.05.2005., srijeda
Prodavanje muda pod bubrege na američki način
 Andy Warhol, «Lyz», 11 000.000 $ |
- 07:56 - Komentari (28) - Isprintaj - #
10.05.2005., utorak
Danas je međunarodni dan tjelesne aktivnosti
|
Probudio sam se vrlo nemiran i neobično zbunjen. Više no što sam ikada bio zbunjen. Sa mnom nešto nije bilo u redu. Nešto se čudno događalo u mojem tijelu i neko nikad doživljeno krvno strujanje brujalo je od srčane pozicije prema gore. No, to nije bilo najčudnije. Ovo što sada pišem, još jučer nisam mogao. Nisam uopće mogao misliti. Nisam ni znao da postojim. Nije me čak ni bilo. Barem ne na ovaj način kako sada postojim, sjedeći za računalom i prenoseći na monitor ono što mislim. Kad sam otvorio oči shvatio sam da vidim slike. Što su to oči? Pokretne kuglice ugniježđene u šupljine koje prenose sliku. Kakve to čudne pojave ja uočavam oko sebe. Stvari. To su stvari. To je okolina u kojoj moje tijelo pulsira. I zašto mi ove kožice svakih nekoliko sekundi prekidaju pogled? Odjednom, iz usta (usta?) prolomi se zvuk. Govor. Rekao sam:»Uaaahhhh!» i protegnuo ruke. Što ja to radim. Zašto ovaj mišićavi izdanak nalik na debelu ispeglanu lizalicu lamata kad proizvodim govor? Kako uopće zapažam te zvukove. Ušima. Imam uši. Dva komada puna hrskavice. U sredini imaju rupe. Iz rupa se prstom može izvaditi žuta mast. Ona je gorka i bez mirisa. Kako znam da ne smrdi? Zato jer imam nos – četvrtastu dijagonalno presječenu kožnatu piramidu s dvije rupe probušene u bazi. U njima se nalaze dlake i želatinozne trake koje se prstima mogu oblikovati u kuglice i lijepiti za površine. Ili se nesretnim slučajem mogu naći u kosi. Kosa? To je ono što se giba kad vjetar puše i što je rijetko suho, a često masno. Postoji još slične materije nedaleko od kose. Brada. Šuma tvrdih dlaka. Prorijeđena ili gusta poput prašume. Na obroncima lica ili ga potpuno prekriva. Lice? To je naslovna strana glave. Glava!? Jutros mi je iz ramena izrasla glava. Danas je međunarodni dan tjelesne aktivnosti. Prvo se trebam istegnuti. Naravno, počinjem od glave. Ona je nova i ima prednost. A sada protestna nota gramzljivom narodu i izdavačima JEBEM TI NAROD. Opet sam ostao bez besplatne knjige. Ovaj put je u pitanju prvi dio Hrvatske likovne enciklopedije koja dolazi uz Vjesnik. I kako da sad kupim ostale dijelove kad nemam prvi. Zašto ne naplate i prvi dio kako bi oni koji stvarno žele posjedovati knjigu i pročitati je ili proučavati imali i taj prvi dio? Ionako će već drugo izdanje stajati po kioscima i skladištima mjesecima. Jebem ti sunce, mjesec i besplatne knjige. |
- 08:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #
09.05.2005., ponedjeljak
dvije teme
|
Tko tu koga jebe? Prenosim tekst iz Večernjeg lista : TOPEKA - Kršćanske skupine u američkoj saveznoj državi Kansas traže da se u školama sudski zabrani podučavanje djece Darwinovoj teoriji evolucije jer je protivna - Bibliji! U Kansasu je zbog toga pokrenuta i šestodnevna tribina među ravnateljima osnovnih i srednjih škola, koji su pozvali vjerske predstavnike i znanstvenike kako bi utvrdili je li svijet nastao evolucijom ili ga je stvorio Bog. Znanstvenici su odbili sudjelovati u raspravi tvrdeći da je suludo pobijati teoriju evolucije, a kršćanske skupine najavile su pravnu bitku protiv Darwina. Ovo pitanje nije bez vraga. U čemu je caka? Nisu te američke kršćanske zajednice ni toliko blesave s obzirom da dolaze iz blesave države. Naime pitanje je tko je tu blesav? Tko koga tu jebe? Te zajednice s punim pravo traže zabranu jer ih religija naučava da je bog stvorio svijet. Kako je vjera podržana od zakonodavne strane, odnosno države, njihovi zahtjevi su i s tog aspekta opravdani. Osim toga, oni se prije suđenja zaklinju na Bibliju i ukoliko je ono što unutra piše laž, onda je cijeli pravosudni sustav zasnovan na zakletvi laži. Opet, gledano s druge strane, svaki čovjek koji racionalno razmišlja, bez religijskih subjektivnih primisli, i onaj tko se ne boji nadnaravnog i neobjašnjivog, smatrat će ovaj pokušaj zabrane Darwinove teorije idiotskim postupkom mase glupana. Osobno smatram da je cijela ta dvojnost postanka svijeta besmislena i zbunjujuća jer nas od malena u školi tjeraju da, onako mali i još nedorasli odraslim začkoljicama, u jednom školskom satu shvatimo kako je svijet nastao u sedam dana, a u drugom kako je nastajao milijardama godina. Magla svuda, magla oko nas... Eto ljudi, antifašizam se na antifašistički mala hrvatska vrata vraća kao da je ugledao veliki izlaz. To je dobro. Za naš ugled u svijetu, naravno i prvenstveno, ostalo, poput sloma fašizma i nacizma je ionako za hrvatski desno nastrojen narod minorno. Nije ni ta antifašistička šačica bezubih starčića i bakica koji su nekada (ne svi) smjestili pokojem svojem nedokazanom prijatelju par godina Lepoglave, Gradiške ili čak Golog Otoka, ili su istrijebili koju tisuću hrvatskih domobrana, toliko nevina koliko se busaju ili su se poratnim desetljećima busali, no to je, kako tvrdi predsjednik Mesić, sasvim bezazleno spram zločina koje su tako veliki Hrvati zvani Ustaše napravili stotinjak tisuća stanovnika u drugom svjetskom ratu. A što je jedna NDH značila za Hrvate? Prvo, neovisnost od ostatka slavenskih naroda. Da. NDH je bila neovisna poput moruzgve koju pere glad feat. depresija. Veću neovisnost ima paraplegičar o kolicima no što je NDH bila neovisna o Trećem Reichu. Drugo, naši su djedovi imali napokon Hrvatsku u svojem povijesno-teritorijalnom izdanju. Osim par kotara poput Dalmacije i Istre koji su povijesno gledajući nevažni za opstojnost hrvatskog naroda. Također treba spomenuti da je fašistička Italija u to vrijeme bila veliki prijatelj Nezavisne Države te protektor bivših hrvatskih regija, gore spomenutih Dalmacije i Istre. Imati za prijatelja državu kojoj je kukavičluk i lukavstvo prikriveni znak na grbu jest prednost, jer ako slijedite njihovu politiku uvijek ćete se naći na pobjedničkoj strani. Još od Rimskog carstva Talijani nisu izvojevali niti jednu veliku pobjedu, ali su zato uvijek postali karika u pobjedničkom lancu. Treće, imali su svesrdnu potporu poglavnika A.P. čak i kad je pobjegao u Španjolsku sa zlatom pokojnih Srba, Židova i Hrvata i ostavio domobrane na milost i nemilost nadolazećim osvetničkim partizanskim postrojbama. Četvrto, uspješnu ekonomiju koja je naročito u transportnom aspektu bujala tako da su se čak i u trgovinu nosile vreće s ustaškim kunama. Peto, razvoj mesarskog obrta – smjer čovjek. I tako dalje i tako dalje. Što reći, što poručiti pokoljenjima, tko je bio i tko jest u pravu? Na povijest se ne mogu osloniti jer je od drugog svjetskog rata već dva puta krivotvorena, a i previše sam opterećen egzistencijalnim problemima da bi svoju glavu razbijao detaljnim raspravama o utvrđivanju krivnje i izvedenim poukama. Možda da im poručim da se smiju i zajebavaju i da ne glume ozbiljnost. Nesmijanje je psihička bolest. Ili da im kažem da jedu govna kako ih i ja sada jedem? Nemam pojma. |
- 09:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #
08.05.2005., nedjelja
brak - haiku pseudokod
|
Int Ja, Prvo_pivo Double Ti, // * trudna Float Pijana_svinja Ti = Prvo_pivo; WHILE (Ja < Pijana_svinja) { Po_pivo_u_frižider; System.out.println ("Yes master"); Prvo_pivo ++; } |
- 08:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #
07.05.2005., subota
kratka jutarnja propovijed
|
Mudre sam misli stjecao empirijski, na osnovu iskustva. Rijetko kad sam pročitao neku misao i pomislio:» Ovo je istina, ovo treba upotrijebiti u životu!». Citati su krađa. Mogu se upotrebljavati u životu, ali ne nose u sebi osobno saznanje. Uvijek sam izmišljao svoje izreke i mudre riječi. Jedna od najvažnijih i također moj moto jest:» Što više znadeš to više možeš srati». A srati ne može svatko. Ovdje riječ sranje predstavlja iskustveno filozofiranje. Jedno je baljezgati, a drugo je srati sa znanstvenom podlogom. U mojem slučaju, kad netko kaže da serem, to znači da pretjerujem u iznošenju znanja i saznanja. Odnosno, da sam često pametniji no što je potrebno. Ali to je samo nesposobnost okoline da upije znanje koje im prenosim. Ako ne znaš brojati do osam, ne možeš ustvrditi da je ova ili ona mačka izgubila svoj deveti život pa sad ispeglana i krvava leži na asfaltu. Ako sad pomišljate da serem pokušajte shvatiti ove prethodne riječi. Sramite se. Neznanje je sramota. Dr. Sismir Bradakowski, samouki filozof - da je živio u grčko doba Platon bi mu rezao nokte na nožnim prstima. |
- 08:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #
06.05.2005., petak
I Sismir Bradakowski, predsjednik SZPFS (Stranka Za Promidžbu Fekalnih Sadržaja) ima svoj blog
|
Zbog velikih obveza prema predizbornoj kampanji teško je smoći vremena i napisati nešto važno kako bi čitatelji bloga uvidjeli da i ja mogu biti popularan i samim tim mogli ubaciti koji list glasački u kutiju što bi doprinijelo izboru mene kao predsjednika važne političke stranke na lokalnim izborima a što bi rezultiralo ostvarenjem planova koji su velevažni za budućnost našeg sela i suseljana, a također i za svijetlu budućnost njihove stoke tamne puti, famoznih crno-bijelih krava. Mislim da i ostali kolege pomalo počinju shvaćati važnost bloga kao propagandnog medija u kojem se mi demagozi, što nevoljko priznajem, ali od istine ne bježim, možemo promovirati na način da glumimo obične građane i vodimo dnevnike na osnovu kojih bi nas svaka hrvatska duša htjela za roditelja, kako da smo im mama, tako i tata, a možda i seka iliti braco. Htio bih napomenuti, ali ne bih htio da me krivo shvate, da kolege Vesna i Davorko nisu prvi koji su vidjeli prednost blogarenja u svrhu predizborne kampanje, jer ja svoju političku bitku vodim već skoro godinu dana i imam nekolicinu pristaša koji su dio velike koalicije za borbu protiv klerikalnog prijetvornog konzervatizma, lažnog morala i ciničnog zgražanja prema fekalnim sadržajima . Međutim, nisu oni, moji kolege političari, pogriješili što su otvorili svoje blogove, jer time sprovode ciljeve koji su svima nama bitni, a to je, još jednom da napomenem, promidžba fekalnih pojmova, kako tekstom, tako i vizualno. Iz tog razloga sam jako sretan što smo mi seronje već jedna mala zajednica političara i nadam se da će nam se pridružiti i pokoji pripadnik vladajuće strukture, naravno s reduciranim fekalnim sadržajem, jer njihova količina premašuje kapacitet bloga. |
- 11:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #
malo zbilje
 Na stolu umjetnika Na stolu umjetnika Mnogo je neostvarenih misli Razbacana svjetla Par riječi o njegovom djelu I petnaest suludih ideja Na stolu umjetnika Pepeljara je puna Zamišljenih pogleda u plafon I nečeg slika Iznad se nadvila Mutna i velika Na stolu umjetnika Debela je knjiga U njoj izlizani redci Od pogleda Na stolu umjetnika Dvije ruke čvrsto pritišću Drvenu plohu Ne bi li se umjetnik sjetio Što je ono htio Tako strašno i senzacionalno Ostvariti. osvrt na hrvatski preživljavač Riječ je o novom hrvatskom realityu. Pustit ću po strani detalje ovih sranja za širu tupoglavu masu i poručiti svima koji će to pratiti pažljivije no što su pazili na satu hrvatskoga jezika neka se još jednom jebu i idu u kurac i da je to jeftina zabava za sve tuplji narod, odnosno za one koji misle da je motika vrsta ličkog žbuna. Osim toga zašto nisu izabrali neki surovi i napušteni kamenolom ili Goli otok, a ne Mljet. Ni bauštela ili njiva od deset hektara kukuruza punog korova ne bi bili loši. Tko će to pratiti taj je budala i konj i krava i mutavac i krelac. A sada… oblačim kabanicu i čekam pljuvanje. "ako pratiš hrvatski survajv zabi si u dupe kolaca fajv" |
- 07:14 - Komentari (14) - Isprintaj - #
03.05.2005., utorak
...
|
Nekoć sam bio vrstan košarkaš hakler, šuter bez premca, pa sam bio zaluđeni dugoprugaš, pa manijakalni biciklist i onda sam počeo raditi i postao nataloženi lenjivac iliti lemur. Jučer sam, nakon dvije i pol godine, ponovno počeo trčati (cca 2,5 km) i danas sam ujutro nastavio. Jest da sam pun upala, ali sam i prazan govana koja su se s vremenom nakupila u mojem nekad mišićavom tijelu. I imam čist i bistar um. Jeahh (s dva h). |
- 17:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #
01.05.2005., nedjelja
Ako nismo Hrvati kaj smo?
|
Prema Večernjem listu, na osnovu genskih istraživanja, profesor Ivan Jurić s agronomskog fakulteta u Zagrebu tvrdi da mi na ovim prostorima živimo već 8000 godina. Ako je to točno, onda mi nismo Hrvati, već su nam to ime nametnuli Slaveni koji su se predstavljali kao Hrvati i sa sobom iz Irana donijeli riječ Hrvat i crveno-bijelu šahovnicu. Kaj sad? |
- 22:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #
praznik rada se radom veliča
|
Da mi je prapradjed 1886. bio u Chicagu i protestirao sada bih ja, kao i vi neradnici, ladio jaja na +20 i pijuckao pivicu, a ovako djed mi je bio običan seljak i ja moram raditi. ŽIVIO 2. SVIBANJ, RADNI DAN |
- 16:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
