Od ranog jutra šećem ulicom potišten. Vrijeme je neko u mojem mozgu prilično depresivno. Sjebano stanje. Kompleksnost života, također i njegova prolaznost i ta sranja gnječe mi neurone, bacaju ih jedne na druge zbog čega se oni olako zapale i zbog čega dim iz mojih ušiju vije se u nebo, a ljudi misle "Gle, jede cigare, nesretnik". Sa sobom sam za svaki slučaj ponio bacač plamena. U slučaju da me veliki Meštar baci na obale Marne stoljeće unatrag.
Ulica je pusta. Scena iz kaubojskih filmova, i to onih krajnje zapadnih i krajnje divljih. Iz suprotnog smjera nailazi kreatura u bijelim, prozirnim lanenim hlačama. Osjećam da će slijedeći trenuci biti spektakularni. Krv mi uzavri kao što je nekoć ključalo ulje na bedemima Carigrada i stremilo da se slučajno prolije po križarskim genocidlijama. Sad tek jasno vidim što se to približava. Metroliki gejpeder (da se razumijemo, ovo nema veze s homoseksualcima). Hahaha. Biti će vatreno krštenje. Na brzinu otkačim crijevo i dršku bacača i iz džepa izvadim upaljač. Od silne sreće ni sam ne znam što ću prvo opržiti. Da krenem od nogu? Vidim tip nosi japanke. One su zaštitni znak ženstvenosti i ženske jednostavnosti koja me neobično pali. A da ipak krenem od sredine. Uska i pripijena majica i bijele hlače do ispod koljena najbolji su umjetni elementi buktinje. Hm. Jebote lebac i tri stotine lokomotiva! Tip nema dlake ispod pazuha. A da mu ipak spržim to mjesto kako ne bi više nikada morao depilirati dlake. Da, to ću i učiniti prvo. Ili ipak ne. Bekemica s jebenim fudbalom na glavi naprosto usmjerava bacač prema sebi. Dakle, friz je pobijedio na natječaju "spali metrolikog". Vadim zippo iz džepa i krešem kao sumanut kad li tip slučajno okrene glavu prema natrag i pruži mi esktraterestrijalno zadovoljstvo. Na zaglavlju mu stoje sunčane naočale. Hesus Kristuš, par rimskih i jedan toltečki bog!!! Odbacim bacač plamena, zgrabim lopatu iz obližnjeg rova kojeg su iskopali radnici cestogradnje i opizdim ga tako snažno da se svijet pretvorio u prizor iz filma Psiho III kad je isto tako stradala baba onog suhonjavog tipa, ime mu ne znam trenutno.
Od tog trena vrijeme je postalo vedro. Ja sam mnogo veseliji, a Amerikanci su potpisali sporazum iz Kyota, mada su žuti listovi već postali višestoljetni muzejski primjerak.
Post je objavljen 26.05.2005. u 15:15 sati.