Dok ne znam kaj bi pisal, zagriznem olovku, pogledam v nebo, i zmislim pjesmu.
Du-du-du
Da-da-da
Jebem ti zvijezde ja
Sve od pamtivijeka
Tra-la-param-pa
Čovjek gleda u nebo
Kruv te jebo
Kak bedak po cijelu noć promatra
Svaku svijetlu točku
I liči na kvočku
Koja prije no što sjedne na jaja
Pažljivo ih pobroji.
I tako cijelu mrklu noć.
Umjesto da snenu pjesmu poji
On kraj one cijevi stoji
I sve zvijezde iznova broji
Ne bi li možda koja nestala
Ili tamo, iza horizonta pala
Pa iako je naučnik smjeran
Malo je i praznovjeran
Te zaželi neku sreću
I pljune na stran 3 puta 1 na treću.
Bulji u to tamno nebo
Kruv te iznova jebo
Možda ugleda leteću zdjelu
I zapjenjen digne uzbunu u selu
I dere se sasvim kao lud
Da došao je marsovski sud.
Pa proklinje što Zemlja je okrugla
I da zato pobjeći ne može,
Jer kad u bilo kojem smjeru pođe
na isto mjesto dođe
i bude neprestano meta
nekog vanzemaljskog svijeta.
Post je objavljen 30.05.2005. u 08:52 sati.