Asocijacije su jasne. Smrt i miris tijela u raspadanju. Ne znam jeste li ikada osjetili taj smrad. Nešto između fekalnog isparavanja i mirisa obične svijeće. Uđeš u mrtvačnicu i opuhne te. Nemaš vremena ni za iskreni pijetet jer moraš naglo izaći van na svjež zrak. Međutim, babe koje cijelo jutro tamo sjede, pokraj odra, ne zamjećuju to. One su ionako imune na bilo kakve mirise. Njima je život začepio nos, a širom otvorio oči pa sada napokon vide što se događa. Tko plače, a tko ne. Tko je ona gospođa u kaputu i kako je nije sramota doći na pokop. Tko je donio kakav vijenac. Od kakvog je cvijeća napravljen. Sve to one vide. Ali ne vide kad se treba maknuti kako bi rodbina ili prijatelj posljednji puta pogledom ispratio blijedo i sivo lice mrtvaca. Smetaju. Moraš ih odgurnuti ramenom. Bez isprike.
Tijelo mrtvog čovjeka već 24 sata leži na odru. Budućnost mu nije svijetla. Baš kao i naborani zastori koji su obješeni po okolnim zidovima. Proganja me slika da će odjednom vrlo blijeda ruka patuljka obučenog u crni frak, s polucilindrom na glavi, razmaknuti crnu tkaninu i svojim nazalnim glasićem najaviti točku: žongler na monociklu. Za to će vrijeme mrtvac podići gornji dio trupa, prebaciti noge preko ruba lijesa i tako sjediti, mašući nogama poput školarca. Kad točka završi zapljeskat će hladnim rukama što će odzvanjati vrlo tupo i prilično jezivo, a onda leći natrag u prvotni, smrtni položaj. Nije li to bolesno od pokojnika? Taj će ubrzo završiti u čistilišnom sektoru br.13/2 – psihijatrija. Ako će uopće otići u čistilište. Samo malo, da pogledam u knjižicu. Listanje, listanje, listanje. Evo, pronašao sam:
Čovjek pod imenom Ignac. Rođen nakon velike najezde mrtvaca, 1945. Listanje, listanje, listanje. Komunist. Otac također komunist. Žestoka ulijetanja u rasprave o budućnosti samoupravljanja. Listanje, listanje, listanje. Kuća, prizemnica, nikad dovršena. Listanje, listanje, listanje. U kurac. Nezanimljivo. Crep, crijep, krep, carap, krap. Pocijepao sam tu gomilu gluposti. Kako bilo, išao ili ne u čistilište, bolesno je vidjeti mrtvaca kako poput školarca maše nogama i uživa u predstavi žonglera na monociklu. Ipak bih preporučio gospodinu separatoru da ga pošalje na psihijatriju. Ljudi siromašni umom ne idu direktno u pakao. Barem tako kažu oni koji tumače te zakone.
Što još reći o mrtvačnici?
Na vratima prečesto stoji ZAUZETO.
Post je objavljen 16.05.2005. u 02:59 sati.