Marketing
Danas je svjetski dan ne pušenja
Kako je i onog dana, prije nekoliko godina, bio svjetski dan ne pušenja, otišao sam tada u trgovinu s alatom i kupio jedne ogromne tačke. Na njih sam na obližnjoj pješčari dupkom natovario pijesak. Onda sam produžio putovnicu i čekao mjesec dana na nju i tada više nije bio svjetski dan ne pušenja, ali je bio svjetski dan žbukanja, pa sam onaj pijesak koji sam natovario na sad već rabljene tačke pomiješao s cementom i vapnom, dodao vodu i s tom masom ožbukao zid iza kojeg je moja žena zapalila svoju posljednju cigaretu noseći u leđima rupu od srednje oštre sjekire ispod osmog pršljena. Rekli su doktori da je taj pršljen ionako izlizan i da je žena na čekanju do augusta. Za ovaj naziv kolovoza dobio sam po labrnji u jednoj dalmatinskoj zagorskoj birtiji. Poliglotnost je zajebana stvar kad ti se glotovi pomiješaju. Zbog nestrpljivosti sam odlučio skratiti ženi to čekanje i riješio je muka jednom prosječno oštrom sjekirom. Da nisam ja, to bi učinili doktori. Jest da je skalpel bezbolniji i da te prvo puknu plinom, ali, jeste li ikad dobili za dobro jutro sjekiru u leđa? To vam je onaj osjećaj kad vas između lopatica nešto hladno zagolica. Žena je nonšalantno otpuhnula svoj zadnji dim. Približio sam joj se s boka, jer ona ima oči i na licu i na zaglavlju, ali bočno ni kurca ne vidi, i zamahnuo kao da ću presjeći mladu vrbu na obali gdje bezuspješno pecam ribe. Vrbe su za žalošćenje, a ne za ometanje ribića. Dakle, žena je otpuhnula taj zadnji dim, onako preko kurca, a da je znala da će joj on dušu nositi gore tamo gdje odlaze lajave i proklete žene, barem bi ga zakolutala. Jednom će shvatiti da ja nisam imao vremena čekati da ona prestane pušiti. I također će shvatiti, normalno, ako joj tamo gdje je otišla, tamo gdje idu vještice, ne zapale slamu koju je u bali skladištila u glavi, jer slama se lako zapali, a paklu ne nedostaje vatre, shvatit će da pušenje i lajanje na muža izaziva rak kože na leđima i istrošenost osmog pršljena što se vrlo bezuspješno liječi sjekirom srednje oštrine. Uz sjekiru sam proveo svoje najljepše dane. Kad bi uvečer izašao pijan iz birtije, a za mnom trojica također pijanih budala koje su od mene nešto tražile, iz obližnjeg sam im grmlja ponudio sjekiru. Oni su je troglavo prihvatili i zbog tog sam poklona završio u zatvoru. Tamo sam počeo pušiti jer se još nisu slavili svjetski dani ne pušenja. Nakon 12 godina i 7 mjeseci izašao sam napolje kao okorjeli pušač, iako su se svjetski dani ne pušenja već uvelike obilježavali. Još i sad se mrzim zbog toga. Kako je moja stara prija sjekira čamila negdje u policijskom skladištu, vjerojatno već zagušena, bez zraka u plastičnoj vreći, kupio sam od pokojnog strica drugu sjekiru, srednje oštrine. Tog dana bio je svjetski dan ne pušenja i ja sam je isprobao, na njemu. Ionako bi ga rak pojeo. Skupio sam svih 18 krvavih dijelova i bacio ih svinjama. Neka i one okuse dimljeno meso.
Onda sam došao kući i zatekao ženu kako puši. Rekao sam joj da jel' ona znade da je danas svjetski dan ne pušenja. Mrko me pogledala i budući da je i ona postala okorjeli pušač, ja sam shvatio da nas više ništa ne veže. Izašao sam van i iz šupe donio stričevu sjekiru. Što je dalje bilo…pogađate.
Znate kaj? Već mi ide na kurac obilježavanje svjetskog dana ne pušenja. Danas je također i dan grada Zagreba. U zadnjih petnaestak godina doselilo se tamo pun kurac ljudi. Zapalit ću zadnju cigaretu, a onda idem naoštriti sjekiru.
Post je objavljen 31.05.2005. u 08:22 sati.