06.04.2005., srijeda

u kratkoj potrazi za izgubljenom klupom

Tko pita ne skita, glasi znana poslovica, no mi smo krenuli na dalek put bez pitanja. Naprotiv, naš je zadatak bio skitati bespućima Podunavlja i pronaći izgubljenu klupu ili alternativu, čisti balvan, u netaknutoj prirodi gdje ćemo po ovom predivnom proljetnom vremenu odmoriti kosti, još uvijek obložene prokrvljenim mesom, i s neskrivenim divljenjem promatrati kako teče Dunav. Svojim preciznim kalkulatorom OKM73 (oči-karta-mozak; rođen 1973.) izračunao sam da moramo priječi dalek put od 24 kilometra kako bismo stigli do Aljmaša i krenuli u potragu za izgubljenom klupom. Kako to obično ide, na pustolovno-avanturističkim skitanjima čekaju nas mnoga iznenađenja – količina iznenađenja je veća što je čovjek veća zbunjola. Jedno od tih iznenađenja bila je i rampa preko ceste s natpisom «razminiravanje u tijeku – ako želiš vozilo pretvoriti u sito, pridruži nam se». Iako je cimer htio da od svojeg novog Clia s ful opremom i minimalnom kubikažom napravi jedan lijepi prosijač za brašno, s dva snažna šamara i sedativnom injekcijom uspjeli smo ga smiriti, ugasiti auto i pričekati da veliki stroj s lancima prođe uz cestu i pokaže minama čija mama aktivira neaktivirana minska sredstva. Nakon petnaestak minuta ( čeka se obično 45 minuta do 1 sat) krenuli smo dalje osjećajući kako nas miris proljetne gnojidbe naprosto nosi svojim amonijačnim parama. Neću sad iznositi sve detalje i zgode koje su se događale tijekom puta, ali samo da vam kažem da je bilo uzbudljivo i napeto. Znate, ono, zavoji, voziš 67 na sat, susrećeš se s drugim vozilima, psi laju, u Iraku automobili bombe i te spike. I eto, došli mi u Aljmaš. Selo malo, al' je srcu drago, Karašica daleko, Dukati drndaju negdje oko Zagreba, hu kers. U Aljmaš se ulazi kamenitom cestom opižđenom po sredini pješčanog brda, tako da imaš osjećaj da se voziš srednjovjekovnim Parizom kroz kojeg je protutnjao bager i napravio guduru. Zašto Pariz? A zašto Temisoar? U stvarnost nas vraća lampored ulične rasvjete. Aljmaš je poznat po svojoj Gospi od Aljmaša i novoizgrađenoj crkvi istog naziva koja je središte događaja kad se jednom godišnje ljudi malo više mole i malo više opijaju. Gdje, kako, zašto i gdje pronaći izgubljenu klupu pokraj Dunava, nismo uspjeli otkriti. Spustili smo se do obale, omirisali smeđu vodenu masu moćnog Dunava i krenuli dalje, u stvari nazad pa lijevo, prema Erdutu. Erdut, nekoć srednjovjekovni grad, a danas mjesto na krajnjem istoku Hrvatske (citiram web stranice «Erdutskih vinograda»)- uzdiže se stotinjak metara iznad desne obale Dunava, između Aljmaša i Dalja. Gdje, kako, zašto i gdje u Erdutu pronaći izgubljenu klupu, na putokazima nigdje ne piše. Zato je najbolje pitati nekog nepristranog i podobnog stanovnika namjernika. Ali, budući da smo mi divljaci i ne družimo se s ljudima, već s napuštenim klupama i trulim balvanima, odlučili smo sami otkriti veliku tajnu izgubljene klupe. Kružimo klijom poput mačke oko vruće kaše i ubadamo slijepe ulice poput slijepaca. Nakon petnaestak minuta zujanja i nastupanja letargije miješane s depresijom ipak uspijevamo parkirati auto i krenuti pješke uzanim puteljkom prema negdje. Desno od puteljka baba kopa vrt i ne obadaje nas. Lijevo stare kućice – nostalgija u meni. Odjednom ispred nas pojavi se utvrda s kulom i razrušenim nečim do kule. Auuuuu. A od utvrde lijevo, desno, pravo, piči pogled do unedogled. Dunav, most, šume, prijeko Vojvodina, dolje čamci, gore nebo, sunce, joooj. T, maj grlfrend, fotografira pejzaž, mi se divimo starini, pušimo, jedemo čipse, vjetar nas lagano gurka, a pogled puca li ga puca. Nemam riječi – predivno. Na Internetu nisam pronašao nikakve podatke u vezi ove utvrde, osim na njemačkom, a taj jezik poznajem jako malo (anjc, cvaj, šnel, los…). Stojim na toj, u slavonskim mjerilima, planini i zamišljam kako topom gađam turske horde i štapićem za punjenje kubure čistim uši. Eeeeee, kako je to nekad uzbudljivo i strašno bilo, srce mi zaigra, odmah. Na žalost našu i turističku, utvrda je prilično devastirana i sudeći prema izdvajanjima za kulturnu obnovu starina kopnenih krajeva, tko zna kad će zasjati u svom prvotnom obliku. Šteta. Je, ništ, idemo dalje. Klupu nismo pronašli ni tamo pa smo sjeli nazad u auto i otišli u Kopački rit, žderati baranjske odreske s jajima i gljivama. Eto. kula s koje topom možeš pogoditi udaljenog komarca u jaja neki grb, valjda starog Erduta

- 08:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #